CloudWalker je napisao/la:
toni je napisao/la:
Kako je zgodna ta tehnologija, čovjek baš može uživati u ovom sportskom nadmetanju bez opasnosti!
Lijepo si ti to iskarikirao Toni i u pravu si, nemjerljivo je jednostavnije letjeti u današnje vrijeme nego prije 10 godina.
Hvala, shvatit ću ovo kao kompliment, ali ja se s tobom ne slažem. Ako pričamo o natjecateljskom letenju onda integralni uređaji s pomoću softwarea možda i pomažu tako da nam pravovremeno daju informaciju od doletu do neke točke i/ili nam sugerira kojom brzinom da letimo na određenoj dionici - tzv. McCready funkcija. McCready ne koristim, jer mi ide na živce i dekoncentrira me na duže vrijeme. Visina s kojom dolazim na određenu točku je zgodna funkcija, jer ne moram kalkulirati u glavi, ali svaki put si preračunam, jer jednostavno ne vjerujem instrumentu (uvjek je Compeo u pravu, mamicu mu njegovu, kako samo zna?). Međutim, upravo trenutna događanja oko certifikacije EN D krila i Whittallov članak nas je potaknuo na razmišljanje o zahtjevnosti današnjih high performance krila. Ne čini li ti se da je letenje na današnjim kompovima zahtjevnije nego proteklih godina? Daju bolje performase, ali i traže veću koncentraciju i vještinu.
CloudWalker je napisao/la:
No poanta mog spominjanja ove ideje je upravo u toj jednostavnosti. Tehnologija nam sada servira gotove stvari, stvari koje su se nekad morale raditi 'napamet', stvari koje je trebalo znati procijeniti. Tehnologija može puno pomoći svakom sportu no u današnje vrijeme kad su programi u svojim uskim specijalizacijama pametniji od čovjeka postoji trenutak kada sport može izgubiti smisao zato jer se previše prije potrebne vještine prenijelo na tehnologiju.
I danas postoje lađari koji se jednom godišnje natječu krajnjim tokom rijeke Neretve veslajući u velikim i teškim lađama, koje su nekad služile kao transportni brodovi. Njih valjda desetorica i više naporno veslaju klečeći. Čemu, kad postoje laki kajaci i kanui od posebnog drva izrađeni specijalnim tehnologijama, lagani, prenosivi i ludo brzi. O kompozitnim materijalima da i ne govorim. Naravno, lađarska utrka služi održavanju tradicije, ali nema masovnost, jer je nepraktično i naporno te prevladano.
CloudWalker je napisao/la:
U F1, (nama uvijek omiljenoj za usporedbe) se već morala ograničiti količina elektronike/programa zato jer program pomoću hrpe senzora može kudikamo bolje procijeniti koliko se može kočiti i ubrzavati, s kolikom brzinom ući u zavoj i sl.
F1 je samo po sebi tehnologija. Benzinski motor uz hrpu mehanike, pa upotreba tehnologije kod dobivanja goriva, guma, kokpita, kacge i odijela... Auuu, teško da se može usporediti sa našim sportom. Ali zar bi se trebalo vratiti u vrijeme Juana Emanuela Fangio, Jackiea Stewarta ili Jacka Brabhama i Nickia Laude? Kad su piloti u svojim bolidima gorili i ginuli. Tehnologija je omogućila da se vozi jako brzo, ali i sigurno. Je da to sve košta, ali ne ideš u taj sport ako nemaš para. Paragliding nije sport u kojem moraš imati hrpu love. Mislim da je neprimjereno F1 uspoređivati s našim sportom. Ali imam sport koji možemo usporediti. To je jedrenje. Današnje male i brze jedrilice, poput charteraša (brodovi 30-55 stopa) su brzi, okretni i laki za upravljanje. O komforu da i ne govorim. Kad ih usporedimo s našom falkušom ispada da su nekad morepolovci bili nadljudi i to bez kompasa, kamoli GPS-a i internetskih prognoza. Ali ne postoji takva utrka danas. Zadnja, po pričanju komižana, zbila se krajem 60-ih godina prošlog stoljeća od Komiže do Palagruže. I to ne iz sporta, već iz praktične potreba za zauzimanjem najboljih pošta. Ugoda jedranja na maloj jedrilici klase finn je neizmjerno zadovoljstvo. Zar bih trebao tražiti tešku drvenu barku s latinskim jedrom i bez kobilice da bih bio pravi "sportaš"? Ma gluposti. Volim plastiku i najlon, jer mi omogućavaju da ju sam sastavim i gurnem u more, rastavim i izvučem van. I ne moram brusti i farbati svake godine. To mi je omogućila tehnologija, a ne nazadnjaštvo.
CloudWalker je napisao/la:
Tako bi već sada netko mogao na pg tekmi sebi staviti kameru s 360 pogledom i programom koji svo vrijeme istovremeno prati sve vidljive pilote oko tebe i računa i stvara kompletan model strujanja zraka na tom području, te pokazuje: najbolji stup, liniju koja najbolje diže i optimalan kut prelaska na nju, potrebnu visinu ovisno na dizanja ili curenja onih koji su u final-glideu ispred tebe i hrpu još stvari koje se nisam dosta pametan sjetiti. Da ne velim da bi program jednako tako mogao savršeno ocijeniti izgled i nagib termičkog stupa, potreban nagib krila i jačinu potezanja komande za najefikasnije penjanje. Jednom će se napraviti i upotrebljivi detektor/vizualizator termike. Sve će to pomoći da se leti lakše, jednostavnije pa i sigurnije - ali bojim se da na tom putu od letenja neće ostati ništa - u smislu da će čovjeg postati samo uteg na letjelici i ne puno više od toga.
Krasna mašta, nadam se da će se nešto od tvojim zamisli i ostvariti u praksi. Ali daleko smo od toga. Spomenuo si tehnologiju od prije 10 godina. Evo ti argument da se i nije puno promijenilo. Danko je nabavio Aircotecov top navigatora još 1996. ili tu negdje. Taj uređaj je imao sve funkcije koje i mi danas imamo na modernim uređajima.I jedini ga je imao (ako izuzmemo Jardasa koji se i nije natjecao) Danko je bio i ostao odličan pilot, ali top navigator mu nije omogućio dominaciju na svim utrkama. Tehnologija nas ne čini boljim pilotima, već uspješnijim. Ali ako većina pilota (a upravo je to tako) leti istim uređajima i praktički istim krilima, onda ne favorizira nekoga zbog tehnoilogije, već se najbolji izdvajaju vještinom. Zar ne?
Ono što treba našem sportu je kvalitetno i precizno razdvajanje klasa kao i u svim sportovima. Open klasu krila ne treba braniti već treba ograničiti (na neki način) neiskusnim i nevještim pilotima da lete tu klasu, već da se kale kroz niže klase. Čim se počelo govoriti o zabrani open klase i uvođenje samo serijskih krila u natjecanja, govorili smo da će nastati problemi kako definirati serijsku klasu. I što se događa, pa upravo to. Što je serijsko krilo, a što je nabrijano serijsko krilo. Problem ovdje nije u krilima i klasama, već u tome tko bi trebao, a tko ne letiti takva krila. Ako u većini olimpijskih sportove postoje klase (kako dobne, tako i iskustvene, npr. u jedrenju) zašto ne postoje i kod nas. Zašto bi bila manje vrednovana medalja svjetskog prvaka u EN B klasi od open klase? Misliš da si fajan do faja, pa zajaši EN B krilo i kikajes svim ostalim u toj klasi.
I na kraju nešto o fenisu. Svi mi letači imamo neki fenis faktor. Tko od nas nije doživio da ga neki prijatelj, rođak ili poznanik nije potapšao po ramenu i rekao nešto u stilu - ja ti se divim, ja se to nikad ne bih usudio? Narastao nam je fenis, a da se za glider nismo niti zakopčali. Međutim maknimo to na stranu. U našoj zajednici svi smo fajani i svi se ponekad bojimo. Ali letimo jer to prvenstveno volimo. Nema fenis faktora kad izabiremo krilo, niti će nam netko pomoći kad nas počne razvaljivati negdje daleko od drugih očiju i kad nam se faja smanje na najmanju moguću mjeru. Ako smo izabrali krivu klasu onda smo papani, a ne fajani. To nema veze sa tehnologijom i s napretkom, već s krivim izborom iz pogrešnih motiva.