Iz Zagreba smo Damir i ja krenuli nešto prije 6h. Njega je njegova požrtvovna supruga dovezla u 5:30h do King crossa. Do Nove gorice mi se učinilo da smo se teleportirali. Pred Ajdovščinom sam se sjetio da ne bih smio voziti u Sloveniji (imam 12 mjesečnu zabranu zbog nedoličnog vladanja), ali mi stiček na carini nije niš rekao, pa sam se zaboravio. Ipak sam Damira zamolio da odveze tih nekoliko kilometara do Nove Gorice i u Italiju, kako ne bih dodatno nastradao ako nas zaustave. Na jutarnjoj kavi na petrolovoj pumpi se nalazimo Brozićka, Hrga i nas dvojica. Uz kavu, Brozićka nam saopćava da je popušila 3. mjesto u ženskoj konkurenciji za malo. Dovezla je Hrgatora iz Tolmina i neizmjeno smo joj zahvalini. Nastavljamo prema našem odreištu. Negdje između Torina i Milana unfal i stojimo 2h, ali ne gubimo vrijeme i objedujemo na haubi našeg vozila. Nastavak nije bio tako uzbudljiv osim prolaska kroz frontu, negdje oko Monaca i Nice. Dok smo se vozili uskim, dubokim i strmim kanjonom rijeke Verdun prema južnim francuskim Alpama, Hrga je stalno govorio da će nam tu zadati neke točke i da ćemo se jebati s dolinskim vjetrovima i nedostatnim sletištima. Ma da, kak ne. Prespavali smo u nekom svratištu „It is I Lecrerc“ i smazali bocu crnog.
Prvog dana rujna obavili smo službene prijave i provjeru opreme (certificirano krilo, sjedalo i kaciga), izvagali su nas (ono žive vage) i tako smo obavili sve potrebeno za registraciju. Neki su letitili, a na nebu se navlačilo sve više oblaka. Malo smo se cimali, idemo li pronaći kuću i smjestiti se ili idemo na start. Pratili smo ekipu kako vrti po okolnim grebenima, dok su nova i nova krila polijetala. I tako je vrijeme prolazilo. A onda smo ugledali jednog EnZa kako spirališe i stoji na mjestu, pa smo odustali od starta. Smjestili smo se u kuću koja je u stvari apartman u apartmanskom naselju gdje se u sredini nalazi bazen. Onda smo otišli u špeceraj i počela je padati kiša, pa smo odustali od probavanja bazena. Razgovarali smo sa Šveđanima i Portugalcima koji su nam lijevi i desni susjedi u apartmanskom naselju. Rano smo otišli na počinak, jer je Saint Andre mrtvo mjesto. Nabrojali smo 10 osoba u 3 bara. Uključujući konobare. Valjda svi idu u Nicu, Canes i Monte Carlo.
Nedjelja je osvanula oblačna. Onda smo oblake rastjerali pečenim jajima i ivanečkim jegerom. I razvedrilo se. Veselo idemo do headofficea da se ogrebemo za neki prijevoz na start, jer je službeni trening. Čekali smo i čekali, pa smo se uvalili srpskom timu u kombi. Start je ooogroooman! Polijeću i polijeću. Mi mirno čekamo da vidimo razvoj. 11h je i još to nije onak za istač. Hrgator je prvi od nas u zraku. Javlja se sa 2 i nekaj da je dobro. Onda ide Damir, pa se odlučujem i ja otisnuti. Na prvu niš, a onda raketa, pa opet niš. Trebalo nam je da se naberemo. Hrga je u preletu prema zapadu. Digli smo visinu u alpskim termalima i kam sad? Ja idem za nekom skupinom EnZa (ono, sve su EnZoti, pa red Niviuka i niš osim naprstka ostalih, nisam vidio jednog jedinog Gina, a od Advancea jedan tandem i jednu O7). Gaze speed pod bazama na nekih 2300-2400m. Gazim i ja, jer si mislim da je to dobar trening. Bubalo je, nije da nije. Vrtim film po glavi i vjerujem da je ovo žešći dan ovdje, jer žešći od ovoga ne bih htio. Puše neki istok oko 20 km/h i pojačava s visinom. Visina nije problem, a ni dizanja, već kako krilo održati stabilnim. Prebacujemo se s jednog grebena na drugi, dok nisam došao u situaciju da idem 10 km/h u vjetar, a još sam i opakoj u termici. Neki Swing Core2 i ja smo se okrenuli te počeli vaćati natrag od onog kanjona koji je jučer Hrga coprao. Tankih smo živaca. Grupa od 4 EnZa i jednog Niviuka je nastavila po tom MORDORU. Niz vjetar preko grebena sam imao 70 km/h bez speeda (doduše, na visini 2600-2700m), a onda je pala na 60km/h kad sam pao niže. Poslije sam vidio onu grupu hrabrih kako se nisko vraćala (he, he, jebalo ih kurčenje). Jahanje na turbulentim valovima, pa opet u dizanje od 5m/s. Smrznuo sam se od zime. Hrga je scurio, pješači i utrpava se u švedski kombi. Damir je još u zraku. Pomalo mi je dosta i idem na slijetanje. Uostalom, obećao sam dečkima ručak, pa moram u kuhinju. Spuštam visinu, ali ne ide to tako lako. Dolinski vjetar i jebena termika ne daju sletiti. Naslušali smo se o tom problemu od drugih pilota. Jednostavno dolina je jak generator i neš ti samo tako dolje. Spitališem. Nekako me pusti i uletim u neku rupu, sletim „niz“ vjetar i ne mogu vjerovati da sam čitav. Upao sam u pauzu. Damira klofa na manje od 100 m. Odlazi sletiti na šire. Sletio sam pored kuće, pa se slažem u garaži (svaki apartman ima rupu koja glumi garažu) u hladovni. Hrga već cuga na terasi. Pridružujem mu se. Čekamo Damira i pripremam ručak. A onda sva trojica otvaramo sezonu kupanja u bazenu. Slijede nas Austrijanci, pa Talijani i Portugalci. Papali smo i otišli na prvi briefing i otvaranje Eura 2012.
Više na:
https://picasaweb.google.com/112612256338201887973/StAndreEuro2012A osvanuli smo i na službenim stranicma:
https://picasaweb.google.com/112612256338201887973/StAndreEuro2012
)
