dakle lik je odletio s Aiguille de Midi i sletio u Chamonix-u: 2600m visinske. nis pametno ne prica. divna su brda, naravno, al meni je zapravo najfascinantiniji sam pocetak: u 00:56 do cca. 01:30 kad pocinje hodat do starta - hoda po samom rubu litice: lijevo i desno je teza provalija! i sam veli da mu nije svejedno

U zbilji nije tak strašno, ali je malo nezgodno u pancericama.

Ma i nije tako strasno. S lijeve strane u biti je, al bar stignes u Chamonix. U tri dijela al nemojmo cjepidlacit...S desne strane nije toliki bed, zaustavio bi se u Valle Blanche, samo kaj imas dva sata onda tabanat gore. Kad smo mi isli nije bilo ovih gelendera (ili je bilo toliko bijelih govana da su bili zameteni). Naravno ima tu zanimljiva prica:
dosli mi s namjerom letit s vrha (suckers ). Niko nam nije reko da u to doba ima snijega ko dreka. Uglavnom jos ni vrijeme nije nesto i mi se tako nakon dva dana vrzmanja po talijanskoj strani na 3 soma prebacimo u Chamonix i odlucimo malo smanjit ribu (ma sta malo, s big gamea smo presli na srdele), kao bumo osli zicom gore, pa se prosetat do Cosmiquesa i nazad na Col du Midi(?) pa letimo dole. Samo moramo bit tamo do 3 tak da ak ne uspijemo startat stignemo na zicu dole. Dosli mi na start kad tamo vuce lagani bok, valjda okrece oko Aiguille du Midi. Probas dic krilo al dodjes do ruba a zadnji rub krila se jos nije odlijepio od snijega. A rupe ima brat bratu 800m do prvog kamena di ces glavu raspucat. Nis, stanem ja, upadnem do pola potkoljenica (a ja sam 192 visok). Nazad, fala bogu Neno jos nije ukopcan pa mi pomogne slozit se ponovo. Sam ne bi mogo se raskopcavat i sve to slagat (start je na cca. 3500 a 20 kila je na ledjima uz krilo u ruzi). Nis, stanem ja, reko moram cekat pa sta bude. Umorni i lose aklimatizirani, jasno nam je da na zicu vise ne stignemo. Al nije bed, imamo i sator i sve, ostacemo zivi. A najveca je nevolja sta se baze polako navlace na start i pitanje je sta ce za po sata bit. I tako, sjedimo mi na startu, samo sta nije zatvorilo, kad odjednom ja osjetim vuce dobro, i to onak ekstra, za ledjni start. Sad prvo pomislim nesto je tu sumnjivo otkud sad to, al onda reko nemoj sad pitat; kad te nude uzmi, kad te tuku bjezi. Dignem ja krilo i izvedem start blizu perfekcije (bar se meni to tako tada cinilo). I super, letim ja, zaobidjem bazu, krilo divlja po tom rijetkom zraku, ja na prednji rub ko da nis nije bilo, ne vidim vise start al reko tu cu ih pricekat pa da malo slikajem grupno i to...Po sata, niko ne izlazi iz oblaka, a baza se samo sve vise navlaci na start. Pogledam dole, francuzi sibaju skole (svi na Alphama) sa njihovog Kupljenova (ima 1000m visinske), mali su ispod mene ko muhin brabonjak. Po sata sam ja curio dole, sletim na sluzbeni landungplac, raja me gleda ko da sam Otzi al ne mari, ja susim opremu i gledam prema gore da vidim kad ce izac neko iz baze. Prodje sat, dva, oprema vec suha a nit se baze razilaze, nit iko dolazi odozgor. Taman reko ok ostali su gore vidit cemo se sutra kad odjednom evo Nenino krilo, samo dolazi iz krivog smjera?! Sleti, fakat je, Neno je...dodje do mene, vidno umoran i samo kaze: Ja se nadam da Bruno nije starto...
Dok cekamo da se rascisti (dnevni razvoj se blizi kraju) Neno mi prica sta je bilo kad sam ja odletio.
Sekundu nakon mene, Bruno, koji je bio ukopcan odmah do mene u krilo koje je posudio specijalno za taj put i nije ga ni pogledao prije, pokusava startati. Naravno, to mu ne uspijeva. Sekundu nakon toga, start zatvara baza. Kroz sljedecih nekoliko minuta i Neno se ukopca te u nekom trenutku pukne i starta u Franco stilu malo kroz, malo oko oblaka i uglavnom nekako zavrsi iznad Mer de Glace. Fala bogu O6 ima dovoljno finese da veselo dodje u Chamonix. Ta putanja leta bila bi otprilike kao da dodjete na Ivancicu, startate na sjever, zaobidjete odaslijac izmedju baza, po juznim padinama odletite do Lepoglave i sletite u Ivanec. Sta je s Brunom, niko ne zna. Nije nama toliko do Brune, koliko do kljuceva njegovog auta, koji su naravno kod njega. Kako se oblaci raspadaju tako mi vidimo u daljini start i na njemu nema nista kricavozuto. Saljemo poruke, zovemo, niko se ne javlja. Mi vec krecemo prema zandarmeriji, kad evo poruke (probat cu iz sjecanja, takvo nesto se pamti): Nisam moga startat okrenila ledja (da je prije proucio kartu znao bi da je mogao i na tu stranu ) Dosa san do doma zavezan za dvoje nizozemaca. Spavanje tu je 50e. Ujutro silazim zicom.
Naime, nakon sto je i Neno otisao, stavr je zapoprave zatvorila i to high alpine style, vidljivost par metara. Tu je Bruno odlucio da nece cekat nego je krenuo trpat krilo natrag u ruksak. Kako ga je naguravao, zip je u jednom trenutku samo pukao. No nema veze, snalazljivi Bruno vadi rolu duct tapea; tri-cetiri kruga oko sredine rjesava problem. E sad, kud krenuti...to ne zna ni on. Pocinje bauljati (da, po onom grebenu iz videa, po magli) i dozivati, te tako naleti na dva nizozemska alpinista koji kasne u dom. Nakon krace konverzacije koju ne moze prepricati niko osim Brune, oni ga, sad vec podosta umrtvljenog, navezu u sredinu i odvedu u dom gdje bude cijeli spektakl. Mali savjet - sljedecih 5-6 godina, ak dodjete tamo, nemojte rec da ste iz Hrvatske.
Eh, da bar je tu prici kraj...drugo jutro, Neno i ja u prvoj kronerskoj kavani otresamo rosu Bois de Buchet (sumica odmah kraj sletista, 500m od centra Chamonixa) u kojoj smo prespavali pod vedrim nebom (fala bogu bilo je vedro i nije bilo ni komunalnih redara ni setaca rotvajlera). Cekamo prvu zicu i Brunu da se mozemo pregrupirat i letit neki manji XC s nizeg starta taj dan. Prodju dvije zice, nema Brune. Pet zica, nista. Mi nazad na sletiste, gledamo kako ekipa starta, navrtava i odlazi, kadli oko 13h, eto Brune slijece. Mislili smo ga jebat di je dosad al kad smo vidjeli na sta lici nismo imali srca. Prvo sta je napravio, oso nam je svima donest rucak iz McDonaldsa Uz Big Mac ide prica...ujutro, svjez i odmoran, pici on na zicu. Ali, vrijeme je lijepo, i prilika je za odletjeti. Obzirom da je jutro, vjetar puse s "talijanske" strane. E sad, kad se leti na tu stranu (desno, manje strmo na videu) malo dalje postoji jedan hupser koji treba preletjeti prije nego sto pocne prava strmina prema Mer de Glace. Normalna krila to mogu bez frke. Medjutoa, Brunino, u vrhunskom stanju kakvo jest, ima taman toliku finesu da se on zabije u gore spomenuti hupser! Nije sad to najvece zlo, nego sta treba prtit satima nazad na start. Odradi on i to, poleti ponovo i drugi put nekako prebaci i dodje do Chamonixa.

Ah, to mjesto s videa, vraca uspomene

p,
D.

jakooooo