Daljnji cilj nam je bio pri povratku iz Francuske svratiti na Monte Baldo kraj Lago di Garda u talijanskoj pokrajini Veneto.
Lago di Garda, prekrasno planinsko jezero sa mediteranskom klimom, nešto što do sada nisam nigdje sretao.
Sve oko jezera rastu masline i limuni i fali samo miris mora pa da se čovjek prevari i povjeruje da je odista na moru.
Visinska razlika od gotovo 1600 m neobično podsjeća na Baba Dag, Oludeniz u Turskoj, samo što je ovdje sve pitomije, travnato, a ne kamenito.





Za razliku od francuskog "Funiculaire-a", na Monte Baldo odvest će vas vrlo brza "Funivia" i to ćete platiti 11 Eura po glavi stanovnika







Do starta je potrebno malo protegnuti nogice.






Monte Baldo znaći čelavo brdo.
Mislim da vam ne moram posebno objašnjavati zašto.


Iako je riječ o 1650 m planina je prepuna krava na ispaši koje cijelom prizoru daju gotovo idiličnu sliku.





Vjetar je baš kao i na Baba Dagu leđni i poprilično jak , ali to ni ovdje kao ni u Turskoj nije problem, jer se može polijetati na sve strane, pa se prolazom između stijena probijete na stranu od jezera.







Zanimljivo je da s obzirom na snagu leđnog vjetra (5-6 m/s), kad se probijete s jezerske strane očekivate jake rotore, ali ništa se ne događa jer tamo puše neki vjetar uzduž jezera.
Taj vjetar je nešto poput maestrala kod nas na moru .







Što se slijetanja tiće, tu je već mali problem, jer osim umjetnog platoa naprapravljenog baš za tu svrhu i nemate baš neki veliki izbor, jer plaže su male, a i odmah do njih je cesta i naselje.





Kao što sam rekao uzduž jezera puše poprilično jak vjetar i stoga nemojte se zanjeti poput nas i neoprezno izgubiti visinu jer će vam sletište postati samo daleka nedostižna točka.
Mali i ja gazili smo po spidu da su nam oči skoro izašle van i na kraju uspjeli, mada najgore što nam se moglo dogoditi je da se malo okupamo.
Neka, barem nam se obojici popravila dioptrija





Iz zraka plato izgleda malen i čini vam se da slijećete na nosač aviona, ali s obzirom na jačinu vjetra i više je nego dovoljno velik.









Međutim nisu svi bili te sreće.
Naš Tarzan nakon što mu je na startu uspjelo napraviti ful stol na nekih 6 m i samo zahvaljujući starom dobrom "Apco-vom"
sicu s dobrim protektorima, sačuvati kičmu, nije dosegao ni plato.
Vjerujte mi o njegovom slijetanju između ceste i jezera dala bi se napraviti još jedna ovakva reportaža.