Malo kasnim s uključivanjem, ali napao me neki posao, pa još k tome i radni vikend (Ivančicu sam ipak ulovio u subotu), a onda ponedjeljak.
Prvo još jedna čestitka Zokiju, jer je taj dan trebalo imati znanja, živaca i strpljenja. Bravo Mileni!
Ja sam poletio tu negdje kad i Zoki. Šokre je nešto prije nas. Pintar, Domitran i Box za nama. Ivica je nešto kasnije, ali ne puno. Ali onda pravi proljetni uvjeti nad Japom. Brze bombe gore, ali i nisponi za krepat. Još i šora ko blesavo. Kak sam sretan kaj letim na Apšis mercuryu. Nabrao sam 1100 m i scurio ispod grbe. Prelijećem teren u potrazi za dizanjem u krugu od 2 km. Znam svaku izbočinu na tom terenu i gdje bi moglo biti potencijalno dizanje. Zavlačim se u usjek na istočnoj strani, pod start, pod Grbu u zavjetrini i niš. Jooooj! Curim ko kanta. Onda na Grbi započne ciklus i malo po malo u vrlo zahtjevnom stupu Zoki Domitran i ja zavrtimo do dozvoljene visine uz toleranciju 100 m
Mislio sam uhvatiti rutu prema Bregani direkt s Japa pod nekim bazama i zovem Zokija D., ali on ne pozna teren i odlučuje se za rutu preko Pleše. Aj rekoh, ne leti mi se samom. Šokre je odmaglio prema Pleši, a Zoki B. se baš navrtio između Japa i Male Pleše. Sad je na njoj. Budemo i mi nekaj po putu skupili. Je brus!
Scurili smo sa 1300m u manje od 5 km na 700 m. I sad grebemo po Maloj Pleši u potrazi za nekim dizanjem. Ne vjerujem da bumo scurili još prije Zavoja. Na prijevoju (Poljanice) između Male i Plešivice hvatamo zadnji voz i vrtimo izuzetno turbulentan stup na maloj visini. Čak mi se i mercury zaklapa, pomislio sam da mora da je jako drmav (nemam osjećaj na ovom pitomom krilu nakon mantre, kao kad sjediš na ruci pa ti utrne, pa možeš s njom kao da nije tvoja). Isčupali smo se i uhvatili visinu grebena Pleše, bijednih 800 m, a kao da sam izvrtio do 2 soma. Preko vrha niš. U povratku niš. Pa bar na Pleši možeš grebenariti ko na Ravnoj Gori ili Kalniku i održavati visinu. Ne i ne. Curim opet. Joj kak sam nervozan. Ugledao sam nekakvu kondenzaciju, kak bi Mileni rekao, neki šatro kumulus iznad sela Plešivice u podnožju. Idem tamo, u vjetar i ne curim. Ha, bar nekaj. Zoki D. me slijedi. Mislim si, nemoj sinko, ne znam ni ja kaj radim. Prolazim kroz slaba dizanja i opet ćorak. Ajmo nazad. U povratku ona slaba dizanja su postala jača i Zoki D. već veselo (da ne kažem očajnički) vrtka nekaj. Ulazim u komotnije dizanje od 1-1,5 m/s. I tako mi vrtimo. Gledamo kako Pintar i Ivek nadiru od Japa na Malu Plešu i kako hvataju dizanje nad prijevojem. Ubrzo ih prestižemo u dizanju, jer se ovaj naš stup pošteno upalio. Prešišali smo ih, a Zoki mi dobacuje da idemo van jer smo već na 1500 m. Vičem mu da vrti i da začkomi, jer to ne puštam pa makar mi jet motor spalio Apšisa! Navritili smo 2000 m u zanosu (ne pjesničkom, već vjetrenom) prema Samoboru.
Uh, sad se lakše diše, mada tu ima manje kisika. Letimo prema Samoboru i nadam se nekom popravljanju visine nad Rudama. Niš. Pa nad Oštrcom. Niš. Pa nad Anindolom. Niš. Vraćam se još jednom nad Rude da probam jedan dežurnjak. I tu je. Ali frišku figu ide gore. Opet niš. Ajmo dalje. Samobor me isto razočarao. Čujemo se na stanicu sa Šokretom i veli da je kapnuo u Bobovicu, ali da je iznad njega malo prije Zoki B. zakačio i da vrti. Nije mi na ruti, jer nekako pikiram između toga i Bregane, ali bu nekaj. Mada u to sve manje vjerujem. Čujem Sonju kak priča na stanicu o nekakvim preletašima za Varaždin i msilim si sad bum tu scurio, a gamad na RG će odleti do Čakovca i dalje. Ajmo na Jap, da, da, baš sam si dobro odabrao. Domitran i ja pretražujemo područje od Samobora do autoceste i da bi napravilo bip. Vrag mater! Opet ta samoborsko-savska rupetina. Nigdje traga kondenzaciji, niti humilusa. Vraćam se na maloj visini u vjetar prema Samoboru i piknem nešto. Evo i Zokija podamnom. Dignuo sam u kenjastom dizanju koje je stalno šetalo do 1300 m, Zoki nekaj niže. I juriš preko Save.
Kasnije će se ispostaviti da je Teta u stvari dozivala nas jer smo jučer na Ivančici najavljivali obrnuti prelet Jap-Varaždin, a ona se nalazi u Sv. Nedelji i ide na Jap letiti. Ali to tad nisam znao. Samo sam bivao još razjađeniji.
Hvatam smjer između Brdovca i Zaprešića, ne želim prek Brdovečkog Prigorja i one šume jer sam nisko. Do Zaprešića niš, pa natrag niz vjetar do Brdovca i sim-tam, pa na pod. Bar sam se namjestio uz željezničku stanicu. Zoki još nekaj vrtka i pali prema Zaprešiću. Nisko je, valja bu nekaj piknul. Zove me čovjek na cugu kojem sam sletio pored kuće. Odmah se ispričava da nema alkohola, pive, gemišta... Vičem ja bila bu dobra cedevita (rađe bi pivu, ali poklonjenom piću se ne broje maligani, mada mi od cedevite samo brže rastu nokti i kosa). Javlja se i Zoki da je tu negdje. Čujem se s Boxom, veli da je kapnuo odmah. Sad sam još žalosniji. Precizno osjećam tu tugu koja mi je još uvjek živa od jučerašnjeg kapanja u Prigorcu.
Nakon slijetanja zovem Iveka i ispričavam mu se zbog probijanja visinskog limita uz napomenu da nismo vidjeli aviona, a nadam se niti oni nas te da smo u roku odmah zbrisali prema Samoboru i slobodnom teritoriju. Ivica je otpovrgnuo u stilu, dobro, dobro, ali nemojte pušiti.
Popio sam cvedevitu, ispričao se s čovjekom, kupio sam kartu za 10,20 kn do Vrapča, sjeo na vlak u 15:42h i u 16:15h bio za svojim kompjuterom u uredu.
Poruka od Zokija B. u kasno poslijepodne, kad sam već bio s djecom na Jarunu, me oraspoložila. Ne znam zašto me to letenje toliko emotivno puni i prazni, ali kad je bed - stvarno je bed. Oprostite na turobnom tonu i hvala na pažnji.
Fotke:
https://picasaweb.google.com/antoni.buljan/Jap30032011#
