... 20.01.2010. Usudio bih se reći prvi pravi proljetni dan u ovoj godini
Izuzmemo li dan ranije letenje ćićarijskim prostranstvima u tišini nekolicine samozatajnih pilota.
Na put krenuše dvije skupine, jedna mještovita sazdana od zagorskih, jaskanskih, riječkih i ličkih pilota, a druga čista zagrebačka. Prvi grunfovi usmjeriše svoje prijevozno sredstvo put Lijaka i ne pogriješiše, a drugi put Triblja ususret riječkim kolegama. Ni ovi potonji, kojima i sam pripadam, nisu pogriješili. To je bio jednostavno dobar dan, sunčan i termički nasmijan
Mi, zagrebaši (dobro ja sam iz Feniksa;-), napali smo Tribalj sa sjeverne strane preko Fužina, Zlobina i Plase, a snijega je bila gomila, metar i više ponedje. Zabrinuli smo se kako ćemo se uspeti na start, jer zimi je to zaleđeno. Južna strana ima manje snijega, ali na nekim mjestima bura napravi zapuhe 1-2 m u dužini od nekoliko desetaka metara i opet je pristup onemogućen. Odlučili smo probati sjevernim putem, a Riječani južnim, pa ćemo vidjeti tko će do kuda stići. Ispalo je da smo mi imali više sreće, jer uz snijeg i ponegdje uklizani led na cesti ipak su ljudi prolazili i napravili tragove koji su većim dijelom otkrivali asfalt. Zvonko je iz Karlovca došao sam s običnim autom i zimskim gumama bez problema. Riječani su morali ostaviti aute pred zadnji uspon, a taj je zbilja strm, i prošetati, jer je bilo poleđeno. Iz zraka je taj dio ceste izgledao kao sjajna zmija dugačka kilometar.
Na vrhu, parkin pod snijegom, stvrdlim od bure i zaleđenim od sunca. Sniježni pokrivač je toliko tvrd da smo hodali po njemu ne propadajući u nj. Čak niti auto nije propao kotačima dublje od 3-4 cm. A onda je slijedila prava avantura - spustiti se do poletišta po tom ledu. Nije lako. Na samo startu, opet tvrdi snijeg pokriven ledom. Ha, bit će veselo odstartati. Stigli smo u 12:30h i termički ciklusi su bili sve izraženiji. Ivana i Sonja su bile brže i hrabro se otisnule u zrak uz bojažljiv trk po tom ledu, a Doktor i ja smo slagali svoje open-e i kibicirali što se događa s djevojkama. Ivana diže, Sonja je upala u dobar balon, krilo zaostaje za njom, a penje i dalje. To je to. DOktor polijeće, oprezno trči, a boom 5 se nećka da uhvati zračnu struju, ali uspjeva. Ne žurim, ovo mi je vjerojatno posljednji let s mantrom R09 s kojom sam drugovao punu godinu dana. Našao sam joj udomitelja, novog gazdu koji će nastaviti druženje, a mi se rastajemo. Nisam niti tužan, niti nostalgičan, jer sam navikao mijenjati krila nakon 1-1,5 godine pa se niti ne vežem duboko, ali ipak je to možda zadnji let s njom. Nakon ovih oproštajnih misli polijećem. Odmah dizanje. Ne vrtim, idem prema zmajarskoj. Nad siparom i dalekovodima hvatam dobar stup i podižem privh 200m. Joj kako je dobro. To je letenje koje je mi je već blijedilo još tamo do listopada. Dobra i uska, dinamična dizanja, nije dosadno. Stup je propošan, pa izlazim jer dizanje slabi, a pitch control postaje sve složeniji. Trojka je odmakla prema Križišću i idem za njima. Nailazim na redovite stupove i tako do utvrde na kraju grebena kod Hreljina, gdje se mimoilazim s curama i Dokom. U povratku, na isturenom špicu između Križišća i Drivenika, gdje je dežuran prpošni stup, opalilo me jako dizanje, preko +4 m/s koje je preraslo u 5, pa 6 i na kraju +6,5m/s i to ne kratkotrajno. Nisam čuo vario da tako vrišti od zadnje utrke Državnog prvenstva u Istri.
U povratku preko starta nalijećem na Biondića, pa formiramo grupo za Bribir s Doktorom na čelu. Biondi je izabrao mudriju taktiku letenja po unutrašnjim vrhovima, a nas dvojica se držimo ruba grebena. Valjda nam je osjećaj za hladnoću bio smanjen gledajući u sivo smeđe tlo nego bjelinu viših vrhova. Ubrzo smo Dok i ja potrošili početnih 1300m i bili na samom grebenu kod Grižana, jer nismo uspjeli uhvatiti Bribir. Biondi nas je samo promatrao s visine. Bio sam zlurad i mislio neka mu, bar mu je hladnije nego nama. Dodatno me je ugrijao jedan frontalac s jačim jednostranskim pri ispadanju iz stupa u grižanskom zaleđu. Natrag prema startu grebemo nisko, a Biondi i dalje supervizira s visine. Pred startom Dok prekida zimu i let te ide na sletište, a ja vritim dobar stup i dižem do 1500m. Nakon nekog vremena vidim Doktora kako skida visinu spiralom nad jezerom. Mislim se dobar je, a on će poslije u birtiji da nije bilo namjerno nego da ga je opalilo i da je završio u spirali. Ajde! Promrzao, ali čvrst u namjeri da iskoristim dan, jer kad ću opet tako, okrećem još jednom Križišće, a na povratku mantra mi je priuštila iznenađenje koje ću pamtiti. Možda je to bio i "zao" zrak, ali evo pa prosudite sami. Prošao sam onaj špic koji strši prema moru između Križišća i Drivenika, a poznat i po tome što se Doktor svojevremeno tamo ušumio i u stijenio. Taman sam prošao taj špic i uhvatio glavni greben prema startu kad sam upao u bombu od +4 m/s. Nakon malo hvatanja krila idem ko špriher gore, a onda tras, bum frontalac, koji sam naslutio i djelomično zaustavio kočenjem, ali se ipak sredina podvila. I još sam bio u penjanju!!! Vario je neprekinuto vrištao dizanje. Stabilizirao sam krilo i krenuo vrtiti, čudeći se što je to moglo biti. Super feeling
U Martini analiza dana, 10 letača, pivo i kuhano vino. Svi su bili puno dojmova. Ja piričam o svome, a Doktor o svojevremenom penjanju s pola zatvorenog krila. Biondi je uspio naviti 1700m, vrela krv. Čuli smo naše junake iz grunfovskog auta kako se dogovaraju oko Kovka kamo dalje. Super dan.
