Za sve koje interesira...

Svi su vise manje znali da je Srijeda dan za uspjehe. Ujutro smo se medjusobno posavjetovali. Izbor je pao na Jap jer... Proljece je u zacetku, cisti je jug mada slab, bilo je mokro, termo prognoze kazu da ce cak i Samoborsko Zapresicka dolina raditi oko 14h, nemamo blokadu zvanu internacionalna granica...

Prvi je startao Kreso i mam je dostigao plafon...
Poletio sam oko 1300h i momentalno sam se prisjetio Japetickih uvjeta. Uz 213 zaklapanja uspjevam navinuti 1200m. Kresek je vec bio na Plesivici i nimalo strpljiv da me doceka krenuo prema Samoboru.

Rupe izmedju stupova su bile vise nego depresivne. Rijetko manje od -4...
Plesu sam odradio na nekakvih 1500m i krenuo za Kresom. Standardna ruta (direkt Samobor). Samoborska livada katastrofalna. Ni najmanje kondenzacije. Zadrzavam se na rubu Samobora i pokusavam naci nekakvu ideju. Kilavi stup me nosi na 1500m dok u daljini primjetim oblacic nad jezerima prije Savskog pjescanika (malo prije skele nekakva pjescana plaza). Odlucim sacekati ciklus u trenutnom stupu. Cim sam skuzio da se oblak raspada krecem direktno na jezera, lagano ko po jajima samo da mi ostane visine...

Samo sto sam stigao negdje prije jezera klepi me stup i odnese negdje na 1600m. Ne zelim se predugo zadrzavati nego krecem u standardnu jalovinu zvanu Zapresic. A neee, ovaj put mi ono groblje na obronku sume nece zamagliti vid... Idem skroz ljevo skoro prema Sloveniji direkt na sumu... Bas me briga, pjesacit cu satima, ipak smo mi XC piloti...

Prvo me pokupi nekakav jalovi stup tek toliko da vratim koji metar. Nista, nista, nista, visina vec oko 500, nista, nista, lagano odustajem i trazim birtiju. Negdje prema Dubravici uocim dim. Hm, ne izgleda lose, ali s obzirom na moju visinu pitanje je ocu li uopce doc do njega. Prvo nekakvo cmoljenje u nuli, ali pogledam gore kad ono kondenzacija... Eh samo da mi je naci centar iiiiii prassss... Sprica do 2100m... Phuh...

Nakon toga turizam. Kumulostrada do Strahe. Rekoh i bijah u pravu, sad do Krapine vise nemam problema. Lagani speed izmedju stupova, stupovi ko nacrtani... Tek po koji krug cisto da ne nestane visine. Zima za popizdit, u nekim trenutcima se nadam padu ispod 1200 da se ugrijem malo.

Odjednom oblaci nestanu ko da ih je netko rukom odnjeo. Nista mirim se sa situacijom, rekoh, bar Krapinske Toplice... Dolazim nad Krapinske nad lokaciju gdje je do maloprije bio oblak... Opaaaa, pa to jos radi... U dva stupa navinem 1700 i po speedu prema Krapini. Odjednom suza u oku... Grc u desnoj nozi... ne mogu se pomaknuti u sicu... Hvata me lagana panika, ali rekoh idem na Strahu sletit, tamo sigurno nekoga ima. Proslo je dva sata i stvarno iscrpljen, onemocane desne noge koja u medjuvremenu pocinje lagano podrhtavati, odlucim sletiti.

Dolazim do zapadnog grebena Strahe i tu pocinje R&R, pola krila i 6 prema gore. Neznam sta cu sa sobom, samo molim krilo da ostane otvoreno jer nisam siguran dali mogu isparirati sranju. PiPiPiPi i gomila adrenalina me dovedu na 1700... Udahnem duboko, okrenem se oko sebe, kad ono meni ponovo dobro... Ihaaaj, ajmo medju ekipu na Ravnoj Gori... Znam da su tamo jer naravno da je Knez na stanici... ...

Preko Strahe mljeko... Vjetrovi cudni... Malo Zapad, malo Sjeverozapad, Malo jug... Bas me briga, vrtim sve i lagano smjer Varazdina... Vec je proslo 1600, ne ocekujem puno, speed ne mogu ni pomisliti vuci, nego turizam... Tu i tamo nesto okrenem... Termike na svakom koraku, siroke i lagane obiljezene oblacima i dimovima... Ma nemres fulat... Pjevam si pjesmice i ne mogu vjerovati da tako nesto se moze desiti...

Do Varazdina je samo padala gornja granica visine...

Malo si razmisljam da krenem na Sjever prema Cakovcu, ali odustajem... Stvarno je kraj dana, samo ce me negdje bacit gdje moram hodati, a nisam siguran u kakvom mi je stanju desna noga...

Sljecem na samom ulazu Varazdin i ravno na pivu...

Da sam mogao vuc speed i da sam stigao samo 30min ranije nad Varazdin doslo bi se do Cakovca...

Puno hvala Tompi na prijevozu do Zagreba...


LP!

Bravo stari,
Takvih izvješća manjka na ovom forumu... Mislim da su prošli i mjeseci, ako ne i godine otkad je netko podastro kvalieteno izvješće ovakvog tipa.
Ostaje mi još samo pogledat OLC

Prvi put sam dobila potrebu da napišem neki post...
Ono, ne, svaka čast majstore!

Tko zna zna!!!

Ja sam na startu imao krasnu situaciju. Vidio sam da je R'n'R, ali nisam stigao ni na pola puta do grbe kad me pokupilo i nastavilo do 1.100. Kako je gazda bio s nama odlučio sam izaći iz stabilnih 3-4 m/s. Divno! Zoki mi je s lijeva vani i nešto slabašno vrtka. Ostali su uspjeli potonuti. Rekoh si - sad imaš odličnu polaznu poziciju, krenimo u pobjede.

Tu otprilike i završava moj izvještaj!

Nakon toga krećem prema Zokiju i u krasnom nisponu od -3,5 do -4 m/s uspijevam jedva doći do one kuće sa bazenom. Rekoh, aj dobro, ima i tu stup, sad ćemo se pobrat sa patosa, pa ćemo dalje pazit. Mahnuh rukom nekom seljaku u vinogradu i TUP!
Nevjerojatno! Al sam bio ljut! Jen ti sreću kuratu!

Narafski, još i koji km hoda uzbrdo i kad sam se dovuko do Kleti Jana krenulo je nabolje zapoševši sa buteljicom finog Pinoa.

Valjda je tako moralo biti, posuđeno krilo, koje mi je još i premalo... tc...tc...tc...

Svaka čast kume!

Ohohoo.. pa tu je i strpljenje radilo !)) Kad si ga izgubio pod kraj onda te grč malo smirio :) Da bi reč rekel.. Uvijek sam mislio da je iznad Sutle bolje, sad mi samo potvrđuješ rutu.. Jedva čekam prvo centriranje posle jeseni !!

Hvala svima...

Nadam se da cu imati jos prilika slati ovakve postove...
I naravno citati iste...

LP!

Malo kasnim s uključivanjem, ali napao me neki posao, pa još k tome i radni vikend (Ivančicu sam ipak ulovio u subotu), a onda ponedjeljak.

Prvo još jedna čestitka Zokiju, jer je taj dan trebalo imati znanja, živaca i strpljenja. Bravo Mileni!

Ja sam poletio tu negdje kad i Zoki. Šokre je nešto prije nas. Pintar, Domitran i Box za nama. Ivica je nešto kasnije, ali ne puno. Ali onda pravi proljetni uvjeti nad Japom. Brze bombe gore, ali i nisponi za krepat. Još i šora ko blesavo. Kak sam sretan kaj letim na Apšis mercuryu. Nabrao sam 1100 m i scurio ispod grbe. Prelijećem teren u potrazi za dizanjem u krugu od 2 km. Znam svaku izbočinu na tom terenu i gdje bi moglo biti potencijalno dizanje. Zavlačim se u usjek na istočnoj strani, pod start, pod Grbu u zavjetrini i niš. Jooooj! Curim ko kanta. Onda na Grbi započne ciklus i malo po malo u vrlo zahtjevnom stupu Zoki Domitran i ja zavrtimo do dozvoljene visine uz toleranciju 100 m Mislio sam uhvatiti rutu prema Bregani direkt s Japa pod nekim bazama i zovem Zokija D., ali on ne pozna teren i odlučuje se za rutu preko Pleše. Aj rekoh, ne leti mi se samom. Šokre je odmaglio prema Pleši, a Zoki B. se baš navrtio između Japa i Male Pleše. Sad je na njoj. Budemo i mi nekaj po putu skupili. Je brus!

Scurili smo sa 1300m u manje od 5 km na 700 m. I sad grebemo po Maloj Pleši u potrazi za nekim dizanjem. Ne vjerujem da bumo scurili još prije Zavoja. Na prijevoju (Poljanice) između Male i Plešivice hvatamo zadnji voz i vrtimo izuzetno turbulentan stup na maloj visini. Čak mi se i mercury zaklapa, pomislio sam da mora da je jako drmav (nemam osjećaj na ovom pitomom krilu nakon mantre, kao kad sjediš na ruci pa ti utrne, pa možeš s njom kao da nije tvoja). Isčupali smo se i uhvatili visinu grebena Pleše, bijednih 800 m, a kao da sam izvrtio do 2 soma. Preko vrha niš. U povratku niš. Pa bar na Pleši možeš grebenariti ko na Ravnoj Gori ili Kalniku i održavati visinu. Ne i ne. Curim opet. Joj kak sam nervozan. Ugledao sam nekakvu kondenzaciju, kak bi Mileni rekao, neki šatro kumulus iznad sela Plešivice u podnožju. Idem tamo, u vjetar i ne curim. Ha, bar nekaj. Zoki D. me slijedi. Mislim si, nemoj sinko, ne znam ni ja kaj radim. Prolazim kroz slaba dizanja i opet ćorak. Ajmo nazad. U povratku ona slaba dizanja su postala jača i Zoki D. već veselo (da ne kažem očajnički) vrtka nekaj. Ulazim u komotnije dizanje od 1-1,5 m/s. I tako mi vrtimo. Gledamo kako Pintar i Ivek nadiru od Japa na Malu Plešu i kako hvataju dizanje nad prijevojem. Ubrzo ih prestižemo u dizanju, jer se ovaj naš stup pošteno upalio. Prešišali smo ih, a Zoki mi dobacuje da idemo van jer smo već na 1500 m. Vičem mu da vrti i da začkomi, jer to ne puštam pa makar mi jet motor spalio Apšisa! Navritili smo 2000 m u zanosu (ne pjesničkom, već vjetrenom) prema Samoboru.

Uh, sad se lakše diše, mada tu ima manje kisika. Letimo prema Samoboru i nadam se nekom popravljanju visine nad Rudama. Niš. Pa nad Oštrcom. Niš. Pa nad Anindolom. Niš. Vraćam se još jednom nad Rude da probam jedan dežurnjak. I tu je. Ali frišku figu ide gore. Opet niš. Ajmo dalje. Samobor me isto razočarao. Čujemo se na stanicu sa Šokretom i veli da je kapnuo u Bobovicu, ali da je iznad njega malo prije Zoki B. zakačio i da vrti. Nije mi na ruti, jer nekako pikiram između toga i Bregane, ali bu nekaj. Mada u to sve manje vjerujem. Čujem Sonju kak priča na stanicu o nekakvim preletašima za Varaždin i msilim si sad bum tu scurio, a gamad na RG će odleti do Čakovca i dalje. Ajmo na Jap, da, da, baš sam si dobro odabrao. Domitran i ja pretražujemo područje od Samobora do autoceste i da bi napravilo bip. Vrag mater! Opet ta samoborsko-savska rupetina. Nigdje traga kondenzaciji, niti humilusa. Vraćam se na maloj visini u vjetar prema Samoboru i piknem nešto. Evo i Zokija podamnom. Dignuo sam u kenjastom dizanju koje je stalno šetalo do 1300 m, Zoki nekaj niže. I juriš preko Save.

Kasnije će se ispostaviti da je Teta u stvari dozivala nas jer smo jučer na Ivančici najavljivali obrnuti prelet Jap-Varaždin, a ona se nalazi u Sv. Nedelji i ide na Jap letiti. Ali to tad nisam znao. Samo sam bivao još razjađeniji.

Hvatam smjer između Brdovca i Zaprešića, ne želim prek Brdovečkog Prigorja i one šume jer sam nisko. Do Zaprešića niš, pa natrag niz vjetar do Brdovca i sim-tam, pa na pod. Bar sam se namjestio uz željezničku stanicu. Zoki još nekaj vrtka i pali prema Zaprešiću. Nisko je, valja bu nekaj piknul. Zove me čovjek na cugu kojem sam sletio pored kuće. Odmah se ispričava da nema alkohola, pive, gemišta... Vičem ja bila bu dobra cedevita (rađe bi pivu, ali poklonjenom piću se ne broje maligani, mada mi od cedevite samo brže rastu nokti i kosa). Javlja se i Zoki da je tu negdje. Čujem se s Boxom, veli da je kapnuo odmah. Sad sam još žalosniji. Precizno osjećam tu tugu koja mi je još uvjek živa od jučerašnjeg kapanja u Prigorcu.

Nakon slijetanja zovem Iveka i ispričavam mu se zbog probijanja visinskog limita uz napomenu da nismo vidjeli aviona, a nadam se niti oni nas te da smo u roku odmah zbrisali prema Samoboru i slobodnom teritoriju. Ivica je otpovrgnuo u stilu, dobro, dobro, ali nemojte pušiti.

Popio sam cvedevitu, ispričao se s čovjekom, kupio sam kartu za 10,20 kn do Vrapča, sjeo na vlak u 15:42h i u 16:15h bio za svojim kompjuterom u uredu.

Poruka od Zokija B. u kasno poslijepodne, kad sam već bio s djecom na Jarunu, me oraspoložila. Ne znam zašto me to letenje toliko emotivno puni i prazni, ali kad je bed - stvarno je bed. Oprostite na turobnom tonu i hvala na pažnji.

Fotke:https://picasaweb.google.com/antoni.buljan/Jap30032011#

[
Letimo prema Samoboru i nadam se nekom popravljanju visine nad Rudama. Niš. Pa nad Oštrcom. Niš. Pa nad Anindolom. Niš. Vraćam se još jednom nad Rude da probam jedan dežurnjak. I tu je. Ali frišku figu ide gore. Opet niš.

da si nazval bi malo zakuril kakvu ledinu 200x200 m mozda bi pomoglo

Hvala na ponudi. U žaru borbe sam na tebe zaboravio, ali kakv jesam, tražio bih od tebe da zapališ cijelo Braslovje i Oštrc!

Toni u Prigorcu, ti Box "kraj bazena", ja "nad Prigorcem". Valjda smo ispunili pas-mater-quotu-za-curenje ove godine i sad se možemo koncentrirti na 30plus.
Ajme ljudi što me bilo sram u subotu pod Ivkom. Prvi dio Boxovog izvješća ekvivalentan je je mome doživljaju Ivke u subotu. A da stvar bude gora gazda kuće gdje sam sletio na sav glas pustio decibele cajki od kojih su mi se odmah razvezali žniranci na gojzama a krilo dobilo neplaniranih dodatnih 30 sati naleta. Nije da imam nešto protiv Cajki... Valjada je Bog htio da kaže da ima i gorih stvari od curenja sa Ivke... Eto, ja dobio Cajke, a Toni Cedevitu. I pitam ja vas, tko je onda bolje prošao? Premda bi dao neznam što da vidim Tonijevu facu dok sa dubokom koncentracijom i izrazom lica tipa "misli-na-pivu" prinosi ustima čašu Cedevite... neprocjenjivo...