»

PG linkovi

Vrijeme/prognoze (forum)

Vrijeme/prognoze

Logo
Sada je: pet 18 lis, 2019 17:50.

Time zone: Europe/Zagreb [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 1 post ] 
Autor/ica Poruka
 Naslov: Velebitske vedute
PostPostano: sri 15 kol, 2012 11:33 
Offline     DHV 3
Avatar

Član od: uto 25 kol, 2009 8:35
Postovi: 2257 [ Pogledaj ]
Lokacija: Zagreb
Dao Palac gore: : 1412 / Palac dolje: : 13
Dobio Palac gore: : 4747 / Palac dolje: : 20
Svako ljeto penjem se na Velebit. Već 20 godina. Ne znam točno zašto me privlači ova predivna Planina. Vjerojatno je to spoj više razloga. Jedan je i taj da sam odrastao pod Velebitom, ne doslovno, već sam ljeta provodio pod njim. Velebit je naša naduža planina s nevjerojatnim vizurama, s tog 120 km dugog prirodnog zida između kontinenta i obale. To je naša mitska planina, kroz toponime, kroz narodnu predaju, kroz pjesme. Vjerojatno navažniji razlog zašto volim Velebit je taj što mi je južni Velebit bio nedostupan u vrijeme Domovinskog rata, kad sam gorljivo lutao svim dostupnim teritorijem RH i Evrope (ponajviše Slovenije), a južni Velebiti mi je bio zaključan. Možda sam i mogao s puškom u ruci na to bojište, ali me je služenje vojnog roka u JNA promašilo za nekoiko mjeseci (punio sam 18. kad se već bilo zapucalo). Zbog nemogućnosti penjanja i lutanja po Vaganskom vrhu, Svetom Brdu, Tulovim Gredama bio sam frustriran, a glad je jačala. Vozeći se neki dan, u predvječerje 5. kolovoza, nacionalnog praznika i spomena na herojsko vrijeme, u Koštinom džipu preko Tulovih greda, pred noćni uspon na Sveto Brdo, razmišljao sam o tom vremenu i svojoj djetinjoj frustraciji dok sam gledao u spomen ploče palim borcima na južnovelebitskom bojištu. Na desetke je tih tužnih podsjetnika. Međutim, s odmakom od 20-ak godina, moja glad nije nimalo manja za vrhovima Velebita. Nisam sentimentalan tip, nisam od velikih pompi prisjećanja raznoraznih obljetnica, posebno ne onih u kojima nema mojeg obola, ne zbog osobne taštine, već zato što mi nema smisla slaviti nešto čemu nisam pridonio niti malo. Ali te večeri sam osjetio neko posebno uzbuđenje i svečani duh. Krenuo sam sa skupinom istomišljenika, zaljubljenika u Velebit, na Sveto Brdo, poseban vrh na toj posebnoj Planini.

Ivica Biljman je pokrenuo akciju. Kaže idu Zadrani na noći uspon po mjesečini. Ideš? Naravno da idem. Alan nam se priključio u hipu. Pokupio sam ga prije 2 dana na Maslenici i zapalili smo na Visočicu, pa poslije na Baške Oštarije, letiti sa Ljubičkog Brda. A noć ranije je stigao na godišnji odmor, odnosno na bolovanje jer mu je još jedan dan ranije drvo na poslu palo na glavu i gadno ga posjeklo. Danas idemo na Libinje, pa na noćni uspon. To se zove gorljivi entuzijazam i ljubav prema Velebitu. Ivica je nagovorio i Koštu da nam se priključi, a i Pintar je bio u kombinaciji do samog kraja kad ga je nešto iznenada omelo. Uzeli smo vožnju landroverom od Rajne iz Starigrada da nas baci na Libinje kao zagrijavanje za Sveto Brdo. Krenuli smo iz Rovanjske u 16 h, a nakon manje od 40 minuta vožnje i spremanja za polijetanje već smo bili u zraku, jer su uvjeti bili OK. Malo smo digli (ja manje, a dečki više 1100 m) visinu pa pravac Rovanjska. Slijetanje na plažu punu kupača (ne toliko punu da se ne može sigurno sletiti) uz krasan maestral. Svi smo redom dobili pljesak za slijetanje (veli Mikac da ih on dresira godinama). Naklonio sam se pristojno kao znak zahvale za pljesak, a isto je učinio i Ivica. Jedino su kuleri bili Alan i Mikac kojima je to izgleda normalno. Nakon slijetanja prišli su nam ljudi i mlade djevojke, pa smo se slikali s njima. Mikac srećom nije skunuo masku da ga se ne splaše mala dječica. Ivica je skočio po Luciju, planinarku iz Gospića koja će krenuti s nama, a mi smo pripremili opremu.

Na Tulovim Gredama se nalazimo s Damirom Koštom koji je dojezdio sa ParaLiča i uspeo se s Ličke strane. S Damirovim džipom ćemo dalje prema Dušicama, jer je put loš. Mikac nas je ljubazno dovezao do Tulovih te se pozdravio s riječima: „Vi niste normalni, mene niko gore ne bi nateral.“. Utrpali smo opermu i nas petero u džip i u sumrak krenuli prema Dušici. Put od glavne ceste, kroz šumu, je zbilja loš. Na trenutke je izrovan i strm. Ne bih preporučio ići osobnim autom, ako nije moskvič ili lada, jer su to pouzdana vozila za takav teren. Kad smo stigli do kraja ceste, ostali smo iznenađeni kad smo ugledali, uz Ladu Nivu bio je parkiran i Deawoo Tico, maleni gradski automobil. Svaka čast. Prvi dio pješačke staze vodi kroz šumu, a kako se mračilo upalili smo „vonderice“. Odmor nakon 30 min hodnje, u stvari smo čekali Luciju, Damira i Ivicu, uz vodu kod Jankovića Stanova. Prije polaska dalje, pojavio se bakreni mjesec. Preko Dušica je išlo lagano, a mjesečina je obasjavala visoravan dovoljno da ne trebamo svjetiljke. Odmoril smo se ponovno pred šumom i usponom na piramidu Svetog Brda. Neko cigaru, netko gutljaj dva viljamovke iz Jana boce. Mjesečina je bila sve jača, mjesec se digao i ako nije bio pun, dovoljno je obasjavao planinsku gustu travu i kamenje skriveno u nju. Penjući se posljednnjim i najdužim usponom lejtnu toplinu je zamijenjivala noćna svežina i sve izraženiji jugoistočni vjetar.

Na pola uspona između Dušice i vrha sjeli smo na odmor, a pred nama su se prostrle nepregledne točkice svjetala Ravnih kotara, Zadra, Šibenika i otoka. Potpuno drugačiju sliku pruža pogled u unutrašnjost. Lika je u mraku, osim nešto sjetla Gračaca, ceste između Gospića i Gračaca te spojna mjesta na autocestu. Ostalo je u mraku. Igrali smo se prepoznavanja mjesta uz ii na obali po svjetosnim obrisima. Toliko smo uživali da su Alan i Košta uspjeli opušiti po dvije cigarete, a i ohladili smo se. Na vrhu zatičemo grupu od 10-ak zadarskih planinara te vrlo izražen vjetar, negdje oko ponoći. Pozdravljamo se u polumraku s nekim od njih koji očekuju nas i Biljmana. Drugi su polijegali u vreće i šatore, a zauzeta su sva malobrojna zakloništa. Ostajemo na vjetrometini. Slijedi igra postavljanja lucijinog šatora uz nestašni vjetar. Bar njihčetvero sudjeluje u tome, a mi ostali navlačimo preostalu robu na sebe. Saša Gospić nas upozorava da je kod križa stavio fotoaparat na stativ i uz dugu ekspoziciju, pa da se ne šetamo s lampama uokolo. Inače, Saša je zaslužan za one predivne fotke Velebita i Senja okovanog u led od prošle zime. Samo zguglajte Saša Gospić foto. Vrijedi pogledati. Naravno da smo otišli nekoliko puta prema križu zaboravivši na njegove zamolbe. Trebao je pričekati 2-3 h da svi polijegamo. Kasnonoćnja večera je prijala. Rastopljena slanina i čajna, kapula, paprika, pečena piletina, slani sir te rakija jamčili su nemiran san uz žgaravicu. Uh, kako je samo prijalo. Napokon da jedem, a da se ne znojim. Zavukao sam se u jedno ulegnuće između 2 reda kamenja, malo pod koso, ali ne jače od 20 stupnjeva, u vreću, na meku i debelu planinsku travu. Netko je ugasio svjetlo. A onda su se svjetla i glasovi izmjenjivai cijelu noć, jer su jebeni planinari odlučili pristizati u naletima svakih 1-2h. Najbrojnija je skupina stigla pred zoru, njih 15-ak. I kokodakanje nije stalo.

Rastjerujem krmelje i tražim pogledom ruksak s vjernim Yetiem. Nalazim ga nekih 1,5 m uzbrdo. Stavio sam ga uz glavu da me zaštiti od vjetra. Najlonska vreća i travnati tepih su izvrsni materijali za klizanje. Sunce još nije izašlo, a 20-ak silueta je natiskano na vrhu. Cupkamo na vjetru i procjenjujemo da li je letivo ili ne. Nismo baš sigurni. Tražimo pogodno poletište. Sunce izlazi i pratimo stožastu sjenu Svetog Brda što se proteže do Cresa. Hoćemo li moći poletiti. Procjenjujemo, vežemo, razgovaramo, hrabrimo se. Mikac se probudio i javlja da je na Maslenici vjetrulja vodoravno (ona velika na autocesti) i procjenjuje da je 5-6 m/s istoka. I još dodaje da mu se to ne sviđa. A nama se to baš sviđa. Već pomalo prvi planinari kreću na povratak, nekolicina je ostala uz nas da vide naše polijetanje i da pomognu ukoliko bude trebalo. Košta veli da će poletiti, samo da ga pridržim. Mislim si ja, najrađe te ne bih pridržavao, ako ne možeš sam, ali kolegijano potvrđjem da ću ga pridržati. Ipak, Damir je iskusnjara i zna što radi. Po prognozi vjetar će jačati. Nemamo što čekati. Procjenjujemo da ćemo sletiti na Sveti Ivan, a po potrebi i na bliže Dušice, ako neće ići u vjetar. Širimo se na vrhu, a vjetar još jače fijuče. Ne bu to išlo. Otkopčavamo se. Alan i ja se spuštamo niže provjeriti kakav je dolje vjetar. I zbilja je slabije. Vraćamo se gore i odluka pada da idemo pokušati niže. Svi se spuštaju osim mene. Mogu ja to, govorim si. Na kraju sam morao i ja podvijena repa i s Yetiem na ramenu kapitulirati i spustiti se niže.

Prvi pokušava Biljman. Diže krilo, a onda neki polufrontalac i kotrljanje niz strminu. Komanda mu je ispala iz ruke i pretekla ga je lijeva strana. Ovo je još malo dolijevanja ulja na vatru neizvjesnosti. Ma idem, fino puše, baš najtaman (TM Božo Zlatar). Dižem Yetia, nekako se nećka, sekundu dvije razmišljam da li probijam s krilom 90-120 kg, a ja jedva, s ona 3-4 kamena, imam 95 kg (laka oprema). Nisam dugo čekao odgovor, poteglo me gore. Letim, probijam, dakle, jesam. Lijevo-desno, vario lagano pišti isprekidanim tonom. To je to. Polijeće i Damir. Nabiremo u osmicama prema vrhu u laganom dizanju do 1m/s. 8h je, a mi jedrimo. Panorama Svetog Brda i ostatka Velebita pod nogama. Juhuuuuuhuuuu! Evo i Alana. Biljman je doteglio opremu i on se sprema. Pridružuje nam se. Sad 4 krila vrte oko samog vrha, a skupine planinara u kolonama pristižu na vrh. Kakav trenutak!

Odvajam se od vrha i ostavljam trojicu kolega da uživaju te letim preko sedla pod vrhom prema Sv. Ivanu. Istok je ovdje primjetan i to sam nanjušio. Brzina mi je 10-12 km/h. Gura me prema kanjonu Male Paklenice. Slabo probijam. Naravno da nemam speed. Konjina, kakav jesam, zaboravio sam ga staviti. I ne bi mi puno pomogao. Vučem rukama gurtnice od speeda, ali me okreće tamo gdje ne želim. Vučem i lijevu komandu da ispravim pravac leta i vučem speed. Nije teško, ali je komplicirano. Sad me već ozbiljno guta pod Debelo Brdo, ali sigruno me neće odgurati u Malu Paklenicu. Imam Sveti Ivan. Dok polako tonem (ipak se ima što curiti i do Sv. Ivana, jer je to nekih 800 m visinske) promatram njih trojicu koji s normalnim krilima lete reko Sv. Brda. Alan se žuri i odmiče na Libinje, a Biljman i Košta peglaju padinu. Imaju visine. Ja curim na prekrasan i prostran plato. Alan mi zalazi za brda, negdje oko Libinja, Košta isto leti prema tom smjeru, a Biljman se vraća s debelog Brda i ide prema meni. Slijećem uz ostatke crkvice Sv. Ivan u čisti istok. Sretan sam, uspjeli smo poletiti. Baš me briga gdje sam i koliko imam hodati dalje. Uskoro i Biljam slijeće. Vidio sam ga još u zraku kako je veseo, krilo i njegova poza su to odavali. Nevjerojatno je kako se može vidjeti u zraku, po silueti krila i pilota da li uživa ili ne u letu. Kličemo od zadovoljstva. Alan se javlja s Libinja, pa planiramo prošetati do njega i još jednom odletiti.

Trebalo nam je između 3 frtalj sata i sat vremena da se popnemo iz Sv. Ivana do Libinja. Košta se javio SMS porukom da je sletio u Rov. Nismo odmah ubrali da li se prizemljio u neki rov ili je to Rovanjska. Mikac je potvrdio da je u Rovanjskoj. Piju kavu. U znoju lica svog stižemo do Alana na Libinju oko 10h i pripremamo doručak. Prvo meza, pa onda letenje. Još vuče s istoka, ali probija i termika, rana, 10 sati je tek. Podrignuli smo slaninu i papriku, bez rakije, jer smo bočicu zaboravili na vrhu. Malo nam je žao, ali neka, neće se pokivariti do slijedeći put, a ako je i tko uzme, bar se neće baciti. Raširili se nas trojica. Odabrao sam 3 poveća obla kamena (da mi se ne zabodu u kičmu ako naopako prizemljim, jer nemam protektor, a bogme niti rezervu) za bolje opterećenje i fiju. Dobro, ne baš fiju, trebalo mi je da poletim neko vrijeme, jer je bilo vjetra, a moj ogromn Yeti je nekako lijen. Trebalo mi je dosta da probijem preko prvih zuba i dobijem više visine. Doduše, držalo je, ali jedva sam gmizao kao rak u stranu prema jugu, dok me je istok „pridržavao“. Onda se otvorilo pod mojim nogama. Čak sam pomislio da ću moći i prema Rovanjskoj, jer je Mikac u međuvremenu dojavio da dolje nema vjetra. Ipak, nakon 2 km sve mi je bilo jasno. Nema preko magistrale, a kamo li do Rovanjske. Slijetanje na platou mi ne gine. Procjena da li mogu do alternativnih livada u smjeru istoka je pokazala da bih možda mogao, ali puno riskiram. Sletiti ću na cestu. Dovoljno je duga i široka bar 5 m. Nanišanio sam i održavao svoj veliki luftmadrac u željenom pravcu dok su me termički baloni šorali lijevo desno (na ovom mjestu je to pravilo). Uspio sam zarulati nogicama po prašini makadama s ovim džambo-džetom. Čak sam Yetia srušio na put, s 2-3 špage na obližnji grm. Evo, idu na isto mjesto i Alan i Biljman. Ista stvar s baloniranjem, samo što oni imaju veću brzinu i veću finesu. Alan me prelijeće i jasno ga čujem kako beštima sve redom krilu i uvjetima. Uspješno je sletio u oblaku prašine, ostao na nogama, ali je nastavio psovati i krilo, i grm i uvjete. Pola špaga mu je u trnju. I dalje psuje. Biljman ulazi u final approach-u. Izbacio je sve flapove, zakrilca i elerone u stav STOP i raširio stajni trap. Uspješno se prizemljio, s kojom špagom u grmlju. Skupljam krilo, a evo mog Volva i u njemu Mikac i Košta. U kupaćim gaćama. Momci su se malo banjali dok smo se mi znojili. E, to je iskustvo zrelosti. Jedan uopće nije išao, a drugi je sve preletio i jedini sletio na jutarnju kavu u Rovanjsku (takav je bio dogovor za sve). Što bi Biljman rekao, od 4 metka jedan je pogodio.

Dugo isčekivana cuga u hladu uz more. Spustili su se i Lucija, Mišo i još jedan zadarski planinar koštinim autom. Prepričavamo dogodovštine od prošle noći. Nekako smo svi puni energije, mada smo malo spavali. Čak padaju prijedlozi da danas idemo još jednom odletiti s Alana, Promine ili Čavoglava (5. kolovoza je i sigurno je dobar dernek u Čavoglavama). Jugo puše podosta, pa odustajemo od ideje. Jedan drugi put ćemo. Vaganjski vrh je slijedeće projekt. I Visibabe. I Jezera nad Krasnim... Ima tih vrhova na Velebitu.

Fotostrip: https://picasaweb.google.com/112612256338201887973/JuzniVelebitSvetoBrdoILibinje

Hvala na pažnji!

_________________
Take'Air



34 Palac gore: : badel, Biondic, Box, Bumper, CW, dustin, Flying_man, grgos, hrvoje.vt, Igor_Os, isantek, Ivica B., javorina, ksmokvina, luka, MarijaETO, Mario RI, McB, Michi, Morelli, Nikica, Ratko, RobertV, rudar, solarich, Toomy, vedran_zgela, Veliki, zlatko2508, zoli, zupanich, Zvoc, čule, Šokre    
Vrh
 Profil  
 
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 1 post ] 



Time zone: Europe/Zagreb [LJV]


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 1 gost.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Traži:
Forum(o)Bir:  

Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group
HR (CRO) by Ančica Sečan
Page generated in 0.0855689048767 sec.