Svakog kolovoza idem na Velebit. Uglavnom letiti. Ponekad i hodati. Češće letiti i hodati. Ponekad me Velebit počasti prekrasnim prizorima. Najčešće kad je prošla hladna fronta. Nakon bure. Ponekad me Velebit počasti i dobrim letom, kao što je to bilo prije 4 godine.
track: http://xcglobe.com/olc/index.php/catalog#si&flights&34101↦
foto: https://plus.google.com/photos/112612256338201887973/albums/5394548116954217905?banner=pwa;
video1:
video2:
video3:


Ovog kolovoza, počastio me ponovno predivnim letenjem iznad Ličkog polja pod potentnim kumlusima. Okupilo nas se popriličnom, doduše samo jedan "lokalac" koji leti Ivica. A došla su i 3 slovenska XC gonjača, Ivan, Borut i Miha. I oni imaju vozačicu Irm koja se penje s nama na Visočicu. Već su neko vrijeme na putu i letili su od Vlašića, Tušnice (Tomislavgrad), Kupresa, Livna do Velebita. Mene i Biljmana vozi Ivan u pravom direktorskom autu - Renault Laguni. I to je vozilo samo za uspon na Visočicu. Nema kaj, Ličani su besprijekorno organizirani. Pod svakom čukom čeka neki auto. I to ne bilo kakav, Ford, Volvo, Renault.

Slovenci su prvi put na Visočici i zadivljeni su pogledom. I ja sam svaki put, mada ovdje dolazim redovito. Zbilja oduzima dah. Nakon polijetanja svi su se zadržali po padinama oko Visočice, a ja sam se zaletio pod sočne kumuluse nad Ličkim poljem. Jer njušim da je tamo bolje. To polje me malo koji put razočaralo. Naravno, kad je bila prognoza povoljna. Uz greben je već okrenulo na jugo-istok, pa mi se ravničarska varijanta učinila boljom. Piknuo sam prvo dizanje, pa pod bazu i onda 3 h valjanja po njima. Prvo na jug prema Gračacu. Odustao sam kod Gornje Ploče, prije Svetog Roka (ne tunela, već istoimenog sela), jer sam sporo išao naprijed, 25-30 km/h pod speedom. Ideja mi je bila neki trokut. Isprva megalomanski apetit, Gračac, pa Krbava, Udbina, Korenica i natrag, je splasnuo na nešto umjereniju varijantu. Okrenuo sam nad onim brdom kraj kojeg prolazi autocesta kod odmorišta Zir, a to brdo izgleda kao neka piramida koja se izdiže usred polja. Odmah do izlaza za Udbinu. Pomišljao sam prebaciti se na Krbavsko polje. Ipak, imam 2800 m svako toliko, pa da vidimo da li ide. I išlo bi, ali ne i natrag, pokazat će se kasnije. Mamile su me baze nad tim poljem, ali velike su bile rupe. Onda sam se okrenuo niz vjetar i lijepo se vozio prema sjeveru, tu i tamo navrtio nešto, samo da se umočim malo.

I tako sve mirno i brzo do pred Ličkim Osikom, kad ulazim u jako dizanje koje se puni i sa Ličkog polja i sa sjevera, točnije NW od Perušića. Dosta je turbulentno. Nada mnom su Borut i Miha, sreli smo se slučajno, i vidim da im krila šejkaju. Nisam dugo ostao u tome, jer nije bilo svrhe vrtit sa jakim zanosom. Išao sam naprijed u vjetar prema Perušiću da okrenem još jedan kut trokuta. Onda sam odustao od daljnjeg napredovanja, jer je postalo sve teže, a bez jezgrovitog dizanja. Polako sam se počeo vraćati prema Gospiću. Sve sam bio niže, a znam taj kanal između Perušića i Ličkog Osika. Već me jednom tamo gutalo i teško se dignu kad se popodne upali zapad (u ovom slučaju NW). Izgleda ravnica, ali ima venturiliji efekt i razbija termiku. Pao sam na manje od 800 m (pod je 550 m), ali sam već bio u predgrađu Gospića nad rijekom Likom, pa me i nije puno brinul. Polako pipam i napipam slabo i zakošeno dizanje po sjeverozapadu. Strpljivo sam vrtio to 20-ak minuta, gledao bljeskavu Liku kako vijuga od Krušičkog jezera prema Gospiću i bio nagrađen ponovno sa 2400 m.

Sad mogu mirno prema Visočici zatvoriti zadnji krak trokuta i sletiti kod auta u Rizvanuši. Gledam preko Velebiti kako se more ljeska na poslijepodnevnom suncu oko Paga. Letim preko Smiljana, dolje je rodna kuća Nikole Tesle. Puni me sve to pozitivom. Gledam Baške Oštarije s visoka. Koliko li sam samo puta tamo peo se pješice i curio, i bio nizak, i bio malo viši. Ali nikad ovako visok. To se ne može sa morske strane Velebita. To je privilegij ličke strane. Brušane su mi pod nogama. Rizvanuša, mnoga manja brda pokrivena gustom šumom. Tu je i onaj čuveni Medački džep, poznat po ratnoj operaciji i nažalost po brojim minskim sumnjivim lokacijama. Ali ja sam iznad svega toga. Polako tonem prema Brušanima u sjenu Velebita. On je velik, on je moćan i respektiram ga. A i ponekad me nagradi, kao danas. Ovim lijepim letom.

Nije često, ali je zato slatko.

Zahvaljujem se Ivanu i Ivici na prijevozu, kao i svaki put do sad.

Fotostrip: https://picasaweb.google.com/antoni.buljan/Visocica1282013
Track: http://xcglobe.com/olc/index.php/catalog#ci&flights&1275588

Ovo je jedan od najljepsih letova koje sam ove god vidio na OLC-u