Završio je Ratitovec. Tradicionalni 15. po redu. Meni posebno drag. Vrijeme je bilo OK, letjeli smo sva 4 dana, rekao bih uobičajeno i očekivano. Mada ovaj put u sjeni nemilog događaja. Taj četvrtak, prvog dana natjecanja, kad sam se vratio iz Podbrda, gdje sam bio primoran sletiti zbog vlasite pogreške, i kad sam sam sebe kudio što sam prvog dana zeznuo rezultat tekme, s okusom loše pice i mlaka piva, dočekala me policija u cilju! Igor Eržen me pozvao da dam podatke i iskaz o mom prijatelju, kolegi i suborcu po oružju Boxu. Film u glavi mi se vrti strelovitom brzinom. Onaj helikopter za koji sam čuo u zraku je bio za Boxa. On je pao!? Što li mu je? Vraćam se u realnost i pandurska pitanja: vi ga poznajete? U kojem ste odnosu? Je li bio iskusan? Koja mu je adresa? Hoćete li vi javiti ili nama dati kontakt njegove cure?/žene? Hoćete li preuzeti njegov auto, stvari? Nakon toga odlazim na livadu sletišta gdje vidim ostala pokisla lica ljudi koji ga poznaju. Sjedam među njih s friškom i hladom pivom. Hladim mozak koji se grije, što od misli što od sunca.
Prošlo je nekoliko dana. Box je stabilno i čeka na operaciju. U međuvremenu uhvatila me je gužva s poslom i dnevnom kolotečinom. Dopisujemo se i šalimo koliko možemo. Box je otkrio da se na slovenskom stolica (ne stolac) kaže blato. I tako smo krenuli zbijati šale: jesi li imao blato danas? Jesi li se izblatio, ublatio? Ide li ti blato? Moram blatiti. Ublatio sam gaće. Ugazio sam u blato. Ublatio sam krilo na Ratitovcu na startu. Nosim blato u sicu. Blato mi je danas rijetko. Tvrdo mi je blato itd. Shvatili ste. Svejedno, knedla mi je u grlu s obzirom na težinu njegovih ozljeda, a kako li je tek njemu. S tavim mislima odlazim u srijedu na Japetić. Saša iz Motovuna me je nazvao još u nedjelju da ide u srijedu i četvrtak u Alpe, na 200 km trokute i da će biti top shit (u slobodnom prijevodu rekao bih vrhunsko blato). Jasna je odlučila ići u Austriju. Zakopao sam se u poslu i ne stižem to. Pričekat će do nekog drugog trenutka. Dakle, dogovaram s Markonijem i Ivekom Jap. Tu je, blizu, malo se ujutro odradi, pa na Jap i poslije stigneš još koješta obaviti. Nije spektakl od letenja taj naš krtoveinec. Svejedno ga volimo. Poletimo nas trojica i nikako da se odlijepimo od vrha i grbe. Jedva 900 m. I to jedva, jedvice. Pa padnemo. I sve vrtimo neke balone. Pola Enza mi je u balonu, a druga polovica sumanuto roni. Pa ti održi krlo u vaservagi. Moram priznati da sam u tim trenutcima zaboravio na ranjenog druga.
Pukao mi je film zbog takvog slabog letenja i izlazim vani. Počinju se pojavljivati prvi kumulusi na ravnici prema Jaski. Do tad je bilo kumulusa po Beloj Krajini, Semiču, Geri, prema Zagrebu, na Sljemu, u Zagorju. Ali nad Samoborskim gorjem predivno plavo nebu. Koje blato. Odlučno iskoračim od grbe, preko Prodina Dola van, pa kaj bude. Ako kapnem, idem pješice po Ivekovu peticu (ne BMW, već Reno), ako čvaknem nekaj onda idem dalje van. Dogodila se druga opcija. Polako sam navrtio do granice magičnog G-sloja i nastavio prema Jaski. Naravno, sve u G-sloju. Na putu do Jaske letio sam u vjetar i kumulusi su se samo prostirali preda mnom. Nisu bili dugog vijeka, po 10 minuta ciklusi, ali u beskonačnom nizu. Vozim pod punim speedom 30-ak km/h i držim nulu. Vrhunsko blato! A ja, kao svinja, valjam se u njemu. Kako svemu dođe kraj tako je i mojoj kumulostradi. Nakon Jaske nisam htio dalje na jug, jer su tamo crnomlačna jezera, šuma i ništavilo. Predomislio sam se i zbog nadzornog helikoptera koji je obilazi autocestu. Odlučio sam na zapad. Bilo je kumulusa, a i guralo je s istoka. Mala kriza nakon Cvetkovića prema Draganiću. Popravak u zdrmanom stupu na Petrovinskim Novakima i dalje za Čeglje. Pomislio sam na Ozalj, a onda povratak preko Vivodine, Pribića i Slavetića. Lijep trokut. Međutim nad Čegljem je započela pauza te sam proveo desetak minuta u čekanju. Ozalj je postao dostižan, ali i krajnja točka leta. U čekanju mi se vratio Box u misli. Gledao sam one prelijepe meandre Kupe, njene ženstvene obline, predivnu modru boju koja se ljeska na suncu. Mirne, zelene poljanje uz nju. Pitoma sela uokolo, svu onu silnu šumu podžumberačkog kraja, krašićko-pribićku dolinu koju nazivaju i Dolinom kardinala. Gledao sam tu ljepotu, kao što ju je svojevremeno i Box gledao, pretpostavljam s istim divljenjem. Zaželio sam da ponovno gleda ovu krasotu jednog dana. Može i iz aviona. To je taj osjećaj za koji živimo i dišemo. To je ta magija koja nas opetovano vraća u zrak. To je ta opčinjenost za koju smo spremni preuzeti najveće rizike.
Pustio sam se s takvim mislima u super mirnom zraku niz vjetar preko Krašića. Nisam odglajdao niti do Pribića kad stiže Boxova poruka: "izblatio se danas do koljena!". Eto nas zajedno. Valjamo se obojica u blatu, on u svojem, ja u onom gnjecavom i toplom, vlastitih ugodnih osjećaja. Koliko je mala razlika između snovitog i čarobnog osjećaja lebdenja u zraku, iznad predivnih krajobraza, i bolničkog kreveta. Isti san sanjamo i isti san živimo, svi mi. I svi smo mi spremni ugroziti vlastito zdravlje, pa i život zbog tog petarpanovskog osjećaja. Nevjerojatno! Neverjetno! Anbilivibil! Tko bi to razumio osim nas samih.
I dok ovo pišem moj ranjeni drug je na operacijskom stolu. Mislima sam s njim. Pokrpat će ga najbolji slovenski doktori, na mjestu na kojem su i Maršala krpali. Nema dalje i bolje od toga. I vrati će se on svojim uobičajenim životnim ritmovima. I ostaje mi nadati se da ćemo jednom opet zajedno u Železnike i na Ratitovec. Makar na jotu i žganje.
Nema uobičajenog fotostripa, sve je to ba u našim glavama. Posvećujem zato ovaj let mojem ranjenom drugu:
http://xcglobe.com/olc/index.php/catalog#si&flights&1689088&map
Prijava
Registracija
Najave odlaska
na letenje (0)
ČPP
Pretražnik
: 1499 / 
: 13
DHV 3
