Vratija se Sime!

Ko oce za istac letit nek ne ide na Tenerife. Al je zato normalno kupanje u okeanu na +23 za staru godinu neponovljivo iskustvo
Dok ne odem na poso (citaj: ne nadjem vremena za napisat kraci osvrt) evo par slikica...

No khm, eto me ponovo na arbajtu. Gotovo pa sam se zazelio cemera i jada olovnog neba na minus dva stupnja. U takvom stanju najbolje za dusu je prisjetit se nekih veselih trenutaka iz proslih dva tjedna. Bili smo krenuli iz Zagreba po slicnom vremenu. Srecom pa sunce nije falilo jer je bila noc tako da smo relativno brzo i bezbolno (uz malo srece, vise za madjarsku srnu nego za mene) stigli na Ferihegy 2A, odnosno Fapados-parkolo, cuvani open-air parking gdje sam ostavio Berlinga. Alternativa je bila da ostane kod tete, zene koja do danas nije shvatila da mjenjac ima i trecu brzinu. Uz trzaj vrata izazvan divljackim startom Iveca koji nas je trebao prebaciti tih nekoliko km do aerodroma Berlingo je nestao iz vidokruga i prava avantura je pocela. Prvo je trebalo odraditi vjezbu iz osnova avionskog lobiranja i diplomacije. Kako sam uvijek bio odlican u tom predmetu tako sam i ovaj put ubrzo bio ugodno zavaljen u prozorskom sjedalu malo iza krila iako mi je u dzepu ponosno stajao boarding pass za mjesto 26B. Moram priznati, bio sam onako ugodno nervozan dok je Mikloszu nacas pao uzgon pri naginjanju lijevog krila prema Budimu. Ubrzo, snjezni vrhovi Alpa bili su iza nas, zamijenjeni cetinjastom cistocom madridskih brezuljaka dok je Boeing dizao oblake vode sa jedne od pista Barajasa (naravno, one najdalje od terminala 4. Od tri sata puta, pola sata otpada na taksiranje do terminala). Srecom, pet sati pauze skratit cemo kod Frana. Kao i uvijek, kod njega je i nekoliko vrhunskih butelja nakon dobrog obroka, sve sto covjeku treba da bi preskocio razgledavanje Madrida. Natrag na aerodromu i u Iberijin Airbus, ovaj put u sredinu reda. Svi moji diplomatski pokusaji skrsili su se na nepremostivoj barijeri-gad koji je dobio mjesto do prozora odmah je zaspao na tecnom Spanjolskom i tako ostao cijelo vrijeme leta preko okeana. Ionako je mrak, pomislio sam pokusavajuci nekako namjestiti sjedalo ispred medju koljenima, a da to ne izazove nepodnosljivu bol u podrucju aduktornih tetiva. Pri izlasku iz aviona prvi sok, temperatura oko 20. Ubrzo slijedi i drugi: trazi koliko oces, ali vise od jednog C4 ne mozes nac na cijelom aerodromu! Blagdani cine svoje, mislim dok hodam po ogromnom rent-a-cer parkingu i trazim mjesto 84, na kojem naravno nema niceg. Poslovicnom spanjolskom preciznoscu parkirano, konacno otkljucavam nase vozilo na mjestu 28 nakon krace potrage i vec me ceka sljedeci izazov - naci izlaz iz parkinga. Mozda to i nije lose, dok sam izasao van vec sam znao tocno i naslijepo gdje su komande od klime i radija. Koliko ce mi to trebati otkrio sam ubrzo. Naime ti ljudi tamo prvo imaju talent za spojit tri ulice preko sest kruznih tokova i pet nadvoznjaka. Kao da to nije dovoljno, onda po tim nadvoznjacima voze ko da su jucer vidjeli auto prvi put. Strana skretanja nije nuzno povezana sa stranom zmigavca, lijevo se skrece prakticki s rinzola a upaliti svjetla nocu vise je fakultativna radnja. Uz sve to ipak vidio sam samo jednu prometnu nesrecu koju su vrlo brzo odradile sve tri vrste policije i Guardia civil. Malo me iznenadilo kad sam cuo sirene kako mi se priblizavaju i u retrovizoru vidio furgon s bljestecim zutim svjetlima. Kud se majke ti cestari zure?! pomislio sam prije nego sam uspio procitati "ambulance". Srecom za prvi put nije bilo guzve jer je bilo cetiri ujutro dok sam konacno obavio transport ljudstva i MTS do nase baze, drazesne hacijende u naselju Costa del Silencio. Mogao sam i brze, ali malo je nezgodno kad stave putokaz za skretanje neposredno NAKON mjesta gdje treba skrenuti...pogotovo na autocesti.
E sad, ta Costa del Silencio stvarno opravdava ime, naime grad je pun, kako bi Munja rekao, hokejasa (starijih sugradjana koji za kretanje koriste pomagala u obliku stapa). U 22 kao da je policijski sat, tako da smo i 2010. dočekali na cesti sami kao tinejdjeri s litrom babica u parku. OK, ruku na srce, bila je tu i grupica Rusa koja je priredila otuzno slavlje u obliznjem lokalu. Tuzni pogledi pratili su nasu nesto veseliju skupinu tokom cijelog praznjenja bacvice Heinekena. Jedini zvuk u mjestu je onaj mlaznih motora i izvlacenja stajnih trapova. Nakon nekoliko dana toliko smo se navikli da smo se poceli budit u 3:15 s mislima "nije proso Ryan iz Londona...da mu se nije sta dogodilo?...aaa...evo ga...nazad na spavanje!"
Prvih par dana drzali smo se blizu kuce jer smo imali jedan auto, tako da je dio ekipe ovisio o odlicnim TITSA autobusima (ne znam zasto, taj akronim me stalno podsjecao na dablDe sise?) koji stvarno voze od svukud do svugdje. A jednom je bogme bilo i pu, sta baba vozi!
Naravno da smo odmah nasli dva kljucna starta-olimpijski Taucho, jednostavan, ravan, opremljen tepisima, skolaraca ko kenje i nesto robusniji, manji, strmiji Ifonche, pomalo hemingvejevske ljepote, okruzen divljim stijenama Vrazjeg klanca (ciji vodopad smo vidjeli samo iz zraka obzirom da je ulaz bio zatvoren zbog radova). Do treceg dana, kad smo konacno docekali rezerviranog Berlinga i uputili se na start "en force", vec smo bili obisli dobar dio turisticke ponude apartmaniziranog Los Cristianosa i juzne obale sve do Gigantesa, 600-metarskih stijena koje okomito poniru u pjenu oceana (ili iz nje izviru, kako vam drago).
Eh sad, malo o letenju - dobio sam dojam da se tamo moze letit jedino na konvergenciji sea-breezea i sjevernog vjetra kojeg malo zakloni Teide. Baze se nabiju na 1000m, 1300 ak imate srece i pod njima sve drzi do 4-5 popodne. U dva dana obadjete sve prirodne ljepote zrakom i onda vam je zapravo dosadno jer pobrat se i nije neka mudrost i izazov. Za veselje se zadnji dan pobrinu dva Svicarca, otac i sin.
Oko 12:30 (za nas rano, iako su vec sve skole odradile dvije spustalice) dolazimo na start. Dan izgleda super, baze, lagani vjetar u celo, a nas samo kopka jedno pitanje - gdje su Svicarci?! Naime, ti (neki drugi) Svicarci svake godine dolaze tamo sa svojim Boomeranzima, freestyle krilima i slicnim, blaziranom dosadom svercaju grumene hasisa u prtljazi (nek to probaju na Tajland ) i naravno, znaju svaku cukicu s koje bi se moglo poletjeti kad na Tauchu i Ifoncheu (zracnom linijom par km udaljenosti) pada kisa. Slijedom tog, Svicarci lete svaki dan. Nasi kompleksi idu dotle da na startu pocinjemo mantrat ko u Cool Runnings: "eins, zwei, drei!". Naravno, ne pred Svicarcima. Elem, mi smo tamo, sve izgleda super, a njih nema. Nenu i Zvoca to nimalo ne smeta, kopcaju se i drito pod baze na 1400, najvise do sad. Nas par na celu s Nono Bujanom sjedimo na startu i suncamo se, promatrajuci kako kreste na moru napreduju. Uto, eto njih dvojice, otac i sin, iz njemackog dijela Svicarske al to sta oni govore njemacki nije! Pitaju oni nas kao kak je tu, nam je ovo prvi put i to...mi na to, nama je drugi, sad cemo vas sve naucit. I tako sjede oni s nama dok se mi svadjamo jel bolje da nagovaramo Zvoca da sleti gore ili da ide na sletiste u sea-breezeu. Srecom pa on odlucuje probat i nakon treceg pokusaja uz malo radio-odmoci pogadja horizontalni dio starta uz neizostavni cliffhanger prije pogotka (znate ono: prevuc ce ga, nece, oce, evo odljuljavanja, uf! dobro je!) I tako ovacije Zvocu se smire, Svicovi sve to gledaju ono kao kul, dotle se polako kumulusi raspadaju, Neno javlja stanicom u panici niko da nije iso slijetat dolje, iso je rikverc 50m nad zemljom. Prenesemo mi njima Nenina upozorenja i tip kul, najmirnijim mogucim glasom kaze "OK, no problem, I'll top-land!" Reko dobro, majstore, valjda znas, ak te ne jebe nedostatak kumulusa bolji si pilot od mene...Tip izvadi nekakvog novog AXISa, zakopca se i odstarta iz trece prsno. Bolje reci, krilo odstarta njega. Dosad, vec je svima jasno, al ja jedini i kazem - ak ovaj top-landa navucu si kozicu preko glave i ugrist se za jaja! I sad, frajer ravno prema sletistu, buuuuaaaaaa i odjednom, majka svih frontalaca, a tip ne radi apsolutno nis! Nakon 75m krilo se otvori, izleti, tip i dalje ne radi nista, drugi mali frontalac, daljnjih 30 m dolje i stvar pocne ponovo letit, taman toliko visoko da pogonjen orkanskim vjetrom dosegne sletiste i sleti, malo u rikverc. Sve to gleda njegov sin, mrtav ladan, mi sretniji sta mu je caca ziv neg on. Nakon svega samo kaze: he has the car keys. Tu Sonji prorade majcinski instinkti i ona mu zabrani polijetanje na onaj ne-trpi-pogovora nacin, iako Janjecic vec turira. I on i Dubravko (koji je postao Dubravka, ali to je vec neka druga prica...) odvezu se do sletista i fino slete skoro probijajuci dok se ostatak nas pokupi. Vecinom prema sletistu, osim nase male grupe visokogoraca - mi imamo cvenk sa sumporom na 3700. Taj kraci uspon od oko soma i po najlaksi je dio procedure. Naime, da biste vidjeli najduzu sjenu na svijetu (El Teide, visok 3718m, baca 124 milje sjene na ocean pri izlasku sunca) morate provesti dan u Santa Cruzu gdje trebate ishoditi dozvolu za uspon zadnjih 160m bez koje vas rangeri nece pustiti gore. Osim tog, treba vam rezervirano mjesto u Rifugio Altavista na 3200, iz kojeg nakon prohroptane noci treba u 6:45 krenuti put vrha da bi stigli taman u 7:55 na izlazak. Dodjite puno ranije, i temperatura od -10ak celzijevaca, pojacana 100km/h windchillom ce vas brzo otjerati s planine. Medjutim, one koji izdrze kvalifikacije planina nagradjuje stvarno spektakularnom predstavom izlaska sunca koje ubrzo nakon toga mijenja kondenzacija lentikularisa u 100+ km/h vjetra. Prvi put u zivotu da sam cuo vodenu paru kako prolazi kraj mene. Svaki val kondenzata popracen je kratkim reskim praskom, kao da neko otvara vakumirani kikiriki. Nesto nize, oblaci formiraju najcudesnije koprenaste oblike dok se kroz njih nazire lentikularna predstava samo kojih par tisuca metara vise. Silazeci, pred domom, na 3200 odjednom u toj vulkanskoj sumpornoj pustosi odnekud doskakuce prava pravcata ptica, nekakav mega-vrabac, jedna od rijetkih zivotinja koje smo uopce vidjeli na otoku. Sta tamo jede, samo Bog zna.
A sad, za intermezzo, prica o Dubravki ( ne nije ona O lijepa, o draga, o slatka...)
Sjedimo tako vani u gradu kad odjednom stize SMS. Tekst otprilike - bok dok, Ivo Gorican je, mi smo tu, di ste vi, kaj se radi? E sad, ja napravim kratki memory-scan, blank. Onda pitam na glas - jel zna neko nekog Ivu Goricana?! Niko nema pojma, krenu oni mene uvjeravat kako je to neko iz GSS-a, ne leti sigurno...Ja ne bud' blesav, posaljem neku onak superneutralnu poruku iz koje se ne kuzi da ja ne kuzim. Stize odgovor - ja sam u Gigantesu s Dubravkom, jel se leti kaj? OK super, sad znamo da je letac, al opet niko se ne moze domislit kog to ja znam, a da mu se zena zove Dubravka? Nis, narucimo mi njih na kavu u lokalnu birtiju u 9. Da smo ijedan dan ustali prije 11 znali bi da spomenuta birtija otvara u 10. Eto nas ispred, vrijeme da bog sidje s masine...konobari iznose stolove, spremacice s viledama poliraju pod, a usred tog kaosa, onako izgubljeni, dva muska lika izgledaju kao Hrvati u dijaspori. Konacno, sav napet jer cu konacno saznati tko je Ivo Gorican, zazovem ih onako potiho, i okrene se Janjecic! S Dubravkom.











p,
D.

Aaooeee... kolko para po grlu ? Da znam za 2. x...

Jesu vas kaj jebavali za opremu, ili ste odradili spediciju prije ? Jel se može nosit 40-50kg i kolko je to skuplje ?

Ma Tenerife su mjesto za prezimit, a ne radit neki ozbiljniji XC. I to za relativno jeftinu lovu. Još ako je ekipa, ne može bit loše - ko musaka: red letenja, red krumpira, red zabave itd. Ovisi prek koje kompanije putuješ. Večinom ti dopuste 20 Kg, a dalje svaku kilu plačaš 8€. Podosta...

Ajde, Doc! Mislim da si nam ispričao samo pola priče. Čekam nastavak nestrpljivo k'o moja baba sljedeću epizodu ''Santa Barbare'', a posabno me zanima tranformacija Dubravka u Dubravku... to ti je k'o ono kad je Fata Muji rekla da Haso ima manji qrac od njega - ma znaš vic, s bradom je pa ga neću ponavljat, ali... joj što ću ga zajebavat kad ga vidim sljedeći put u birtiji (Dubravka/u, ne Hasu).

Evo nekaj slika. http://picasaweb.google.com/janjecic36/112NIKON#
http://picasaweb.google.com/janjecic36/113NIKON#

pozdrav,

imao sam priliku sresti se u Virovitici sa hrvatom koji živi na Kanarskim otocima i bavi se letenjem, zmajem. Među ostalim, rekao je da otok Tenerife i nije baš najbolji izbor za letenje, te da je otok Lanzerote na kojemu on živi puno bolji izbor. Također dostavio je i zanimljive linkove vezane za letenje na Kanarskim otocima (korisno bi bilo znati španjolski).

http://www.vuelolibrezonzamas.com

http://vuelolibrelanzarote.com

http://www.parapentecanarias.com

http://www.clubparapenteizana.com

http://www.parapentetf.com

http://www.flyincanarias.com

http://www.parapente.net

http://www.clubguelillas.com

http://www.alpispa.org

http://www.parapentenorte.org

http://www.clubtaucho.es


javor

uf, bas gledam vijesti: na Kanarima palo 260 litara kise po m2: http://www.rtvv.es/video/video_informa.asp?id=02022010_lluvia_canarias.flv

nije bitno da'l kuzite jezik; mene su fascinirali plivajuci auti, kontejneri...ma, opci kaos

hm, a El Teide već dugo miruje ...