Kako vidim svi su lijepo letuckali u nedjelju, pa da i ja prenesm naš doživljaj s Triblja:

Evo kako je to bilo (preneseno sa foruma Obučnog centra Ekoing - pa tko je pročito da ne gubi vrijeme):

Dio ekipe Feniksa ovu je nedjelju opet posjetio Tribalj. Oslabljeni za Box-a, Tonija i Antu koji su imali neke svoje obaveze nas trojica u sastavu Zlatko, Janječić i ja krenusmo sa kave u King Crossu oko 10:30. Logistika u obliku Marice i Sanje (dvije od naših supruga, jelte ) išla je također s nama te su one vodile brigu da se dobro zabave i oko 17:00 budu na sletištu u Ropcima. Nadali smo se da će nam se pridružiti Roman (Shef), ali on je odlučio biti pobočnik Pintaru, te su oni otišli na Buzet.
Na poletištu smo bili oko 13:00, a žene ostavili 300 metara prije da ne pješače po utabananoj bljuzgavo-blatnoj stazi od zadnjeg zavoja do poletišta. Na poletištu slična slika kao i 8 dana ranije. Parafreek-ovci sa Dotur-Damjanom, hrpa Hrginih, Biondić već u zraku i nas 3 Feniksovca. Nekako mi fali i Box, i Toni, i Ante. Dojmovi od zadnjeg treninga su još friški i željan sam reprize. No ta želja polako splašnjava gledajući Biondića kako se bori sa krilom u zraku. Zlatko i Janječič komentiraju: ''E evoga, upravo je preduhitrio dva-tri zaklapanja''. Istina, krilo mu radi k'o harmonika, ali iskusnjara ga suvereno drži pod kontrolom na nekih 1400 metara. Ipak, po ''lusteriranju'' čisto sumnjam da je baš uživao u takvom letenju... ili možda je.. svatko od nas ima svoje perverzije, jel tako . Mi smo malo neodlučni. Gledamo pedaliranje tečajaca. Par njih spremno je za start. Mi gledamo sa strane. Ne sviđa nam se način na koji ih odmah po startu jugo ispaljuje u zrak. Neke gotovo da izuva iz cipela. Na zemlji se nebi reklo da toliko puše. Ni u jednom trenutku nisam osjetio da bi bilo jače od nekih 3-5 m/s. No moj osjećaj demantira Biondić, koji jaaaako teško probija u jug sad već možda i na 1600 metara. Par krila formacijski uz njega vodi istu bitku. ''Ma nije mi baš 'apetitlih' ići u to''- mislim si sad već ukočenog vrata od konstantnog buljenja prema gore. U jednom času Doc prima obavijest da mu se jedan tečajac 'ugrmio' na pola padine. Koliki god da je šaljivdžija i zajebant, očinski izraz zabrinutosti pretrčao mu je preko lica te obustavlja daljnje startanje tečajaca i ide u potragu po Tribaljskom kršu. Na kraju se uspostavlja veza sa havarisanim putem mobitela i ispostavlja se da je sa pilotom sve u redu, jedino je malo krilo dobilo po tamburi. Ma yebo krilo... Neko vrijeme je start bio pust, no onda se diže El-Prezidente Parafreeka Dejan i razmotava (eh emocija ) crvenu Sigmu 6. Još se uvijek na njoj koči broj 425/17. Uz emotivni uzdah lagano sam utr'o suzu što je krenula i pomogao raširiti krilo. ''Još uvijek šuška...''-proleti mi kroz glavu. Sigma kreće. Malo se zbrcnula prvi put, očito motovirana iznenadnim refulom, ali u drugom pokušaju Dejan ju je zauzdao i u dva koraka krenuo bez tendencije 'ispucavanja' kao piloti prije njega. Oho, ima nade! Mi tojica vijećamo. Idemo li ili ne. Sačekajmo još malo. To 'još malo' svelo se na 5 minuta. Tada Janječić reče: ''Ma idem!''. Ni nas dva nismo puno razmišljali. Svako raspakira svoj ruksak, ukopčali se, okačili se i s ružama na start. Janječič poljeće prvi. Školski kalnički start. Između njega i Zlatka, dva tečajca. Ode i Zlaja. Ja isto čekam da startaju dva tri pilota pa i ja bez puno štrikanja izljećem u klasičnom Feniksovsko-velikokalničkom stilu. Yebo start koji je duži od 10 metara . Ovaj put nismo dogovarali neki posebni zadatak. Zapravo kad smo došli razmišljali smo da ponovimo rutu od prošli put, ali kad smo vidjeli kakvi su uvjeti, nismo htjeli forsirati. Dakle letenje u slobodnom stilu. Po prvi put letim Cayenne-a u ovakvim uvjetima. Nisam baš opušten i ne mislim forsirati ništa. Želim vidjeti kako krilo ''diše''.... a bogami i ja sa njim. Konstantnim dizanjem dolazim da zmajarske rampe. Tamo me hvata prvi reful. Kick-as se na variu manifestira sa trenutnim 5,5 m/s. Krilo samo fijuče špagicama, ali se ne propinje. Sluša komande i ignorira bočne udare koji ga pokušavaju zatvoriti... ili sam to ja nešto dobro odrađiovao. Imao sam samo jedan zadatak na pameti: ne dozvoliti da me odvuče preko grebena. Ne želim strepiti hoću li se uvaliti u neke rotore iz kojih nema natrag. Da je tekma ili da smo dogovorili neki zadatak, vjerujem da bi malo više rizika dopustio u današnjem preformansu, ali nema potrebe. Ja želim još puuuno puta letiti u godinama koje dolaze. Zlaja i Janje ponijeli su više Faja pa odoše prema Križišću. Ja špartam s ove stane grebena između starta i Drivenika. Izmjenjuju se dizanja 2,3,4 m/s sa istim takvim propadanjima u minusu i to u par desetinki sekunde. U tim izmjenama čujem sad već poznata šuškanja upozorenja odozgo, kojima uspješno pariram i krilo ne gubi formu ni u jednom trenutku. Istovremeno se osjećam kao da se vozim s Fićom po netom uzoranoj njivi... ali drži. Gotovo je nemoguće iscuriti. Srećem Zlatka gdje dolazi od smijera Križišća, a negdje mi je i Janje, ali ga ne vidim. Op! Evo Janjećića ispod mene dok ja vrtim jedan priločno živčan stup lijevo od zmajarske rampe. Janje se kači za taj stup dok ja izlazim iz njega u ravnini iznad granice grebena koju ne želim prijeći. Janje prolazi na 30 metara lijevo od mene u divljem dizanju i kladim se da sam mogao vidjeti onaj njegov dječji okoglavni osmjeh ispod vizira. Fakat mi je drago zbog njega. Eto mu satisfakcije za onu curionu od prije 8 dana. Odlučim malo procunjati po okolini. U visini Drivenika sam, pa reko idem malo izać van od padine. Na 300 metara od padine zrak miran kao ulje. Uvjeti laminarni, ali nema propadanja. Izmenjuju se +/- 1 m/s, ali nema gubitka visine. Jedino jaako zanosi prema Bakru. Preljećem preko Drivenika i jednom trenutku Faja mi narastu na veličinu prosječne lubenice i pomsilim da ubodem Grižane. Rek'o, kad već ona dvojica odoše na Križišće, pa što ja nebi na drugu stranu u Tonijevskom stilu. Jug se kanalizira kroz tribaljsku kotlinu dok ja iz smjera Drivenika krećem opet preme padini. Prelijećem sletište sa 800m ASL, ali s jedva 11 km/h. Bit će ovo ubitačno. I dalje ne gubim visinu. Dolazim nad jezero. U tom času nazalni ton variometra ukazuje da je krenuo nispon. Gledam -3,2 m/s. Hm! Grižani mi se sad čine prilično neuhvatljivi. Ajmo bliže padini. Vario se stabilizira na -2. Dolazim iznad trafo stanice. Opet počinje vožnja po oranju. Ne sviđa mi se baš. Nebi htio da sad već na 600 metara ASL prođem kroz kakav ekstrem i to iznad onog buljuka žica i transformatora. Zašto pokvariti svima u osnovi dobar letački dan... ili možda nekima poporaviti... ali njih manje volim... Brzina mi je 9 km/h. Do Grižana ovim tempom ima bar sat vremena pod uvjetom da navrtim do bar 1200. Dana još ima dovoljno, pa zadam prema padini kao zadnju šansu. Dajem si rezerve do 400 metara visine i ako ne ulovim kakvo dizanje odoh na slijetanje. Uz padinu živčano, ali niakvih dizanja. Ma WTF! Čelom natrag. Distancu koju sam fosirao zadnjih 20-ak minuta u suprotnom smijeru prođoh u neke dvije minute sa 54 km/h u prosjeku. U povratku, opet bez značajnog gubitka visine, dolazim nad sletište sa tristotinajk metara i u par osmica sletim sa nekih 8-9 km/h nepunu minutu iza Zlatka. Rakopčavam se i zovem Janječića na stanicu ''Iznad poletišta sam!''- javlja Janje i stvarno vidimo ga kako virtualno stoji u mjestu iznad starta. ''A neće on još bar sat vremena dolje.''- velim Zlatku. Opušteno pakiramo opremu i prepričavamo dojmove. Teta Sonja navigira tečajce na slijetanje kojih je još pun kufer u zraku. Nakon kojih 20 minuta, valjda od zime ili dosade, neznam, eto Janječića iznad nas. Mi pakiramo opremu, kad čujemo odozgo glasni ''JUUUUHUUUU!!!''. Žuto-crni Rush vrti spiralu -16. Izlaz iz spirale dostojan najvećih majstora. Jedan-dva zavoja i eto ti Janjeta kraj nas. Nismo mu morali ni gledati GPS. Na faci mu se sve vidjelo. Upravo nam stiže i logistika te na platu mješanog mesa u Martinu, prije nego nahrupi invazija tečajaca.
Sve u svemu, još jedan kvalitetan letački dan. Uvjeti su bili daleko od idealnih, ali koristilo je da se još bolje integriram s opremom što će biti od izuzetne koristi u pretstojećoj sezoni kad će se morati pomicati granice.