Pikutić
U petak sam bio na putu za Italiju. Išao sam u posjet rodbini. Vozim se u autu sa mamom i kćerkom. Prolazimo ispred Lijaka i pokazujem im glidere u zraku, pričam mami "Vidiš, to ti je taj Lijak di često idem. I di sad u subotu idem na taj Winter Cup. Viš kak je lijepo vrijeme, gle ih kak su visoko iznad starta. Sunčeko, uživancija. Dan je idealan za letenje, tak bi rado sad ja bacio đir... " I onda navečer čujem vijest. Znao sam Mihu. Guba lik. Veseo i pozitivan. I ode. Danas se vraćam, ponovo onuda. Gledam taj Čaven, sav u magli. Dolje pada kišica, gore snijeg. Hvata me jeza. Mislim si, jel to jednostavno peh? Jel to zbog faking Enza? Il je do pilota? Ako je griješiti ljudski, jel se možda malo preskupo te pogreške plaćaju u letenju? Jesmo mi na 1-2 krilima bar malo sigurniji? Ili puno sigurniji? Il je to fakat sport koji ti pruža ogroman gušt, al je opasan za popizdit? Kak je našim ženama, djeci, starcima kad mi idemo letit? Ne znam. Vjerojatno fakat grdo. I kak im je čekat da se javiš da si sletio i da si ok. A onda, opet odeš na letenje. Vjerojatno s grčem u želucu. Prije starta si nemiran, nervozan. Onda poletiš, sav treperiš. I onda zavrtiš stup-dva, digneš se visoko iznda starta.. Malo se smiriš. Ajde, sve štima. Osjetiš kak se lagano opuštaš. I nekak prestaneš mislit na to i opet guštaš. I ne misliš da bi se tak neš i tebi moglo dogodit. Možda previše dramim, jer sam svježi letač, možda nam je svima tak ovih dana.. Ne znam. Možda nas ovako nešto potakne da postanemo još oprezniji, još odgovorniji prema sebi i svojim familijama.
|