Ne, neću se uplest opet u mrežu citata, pa citata na citat itd. Napisat ću svoje viđenje tandemiranja. Inače, odlična tema, jer je tandemiranje nazaobilazan dio paraglidinga, a u njega se upuštaju mahom laici koji pojma nemaju što je to, osim da izgleda cool. Doktor je otvorio neke zanimljive elemente tandemiranja, na Hrginu incijativu otvaranja iberlauf klapne putnikova želuca. Bitno da se rezerve ne otvaraju.
Zovem se Antoni B. i imam 35 godina. Tandem letim od svoje 20. godine. Ne znam koliko sam do sad odletio tandema. Znam jedino (ono što se pamti) da sam 1998. na Lijaku odletio 5 tandema u istom danu, i to u danu u kojem smo se dovezli iz Zagreba (nije bilo autoputova) i nastavili dalje prema Bovcu (ma nekad me niti leđa nisu štrecala, rame je bilo na mjestu, a niti 10 kg manje nije za zanemariti.). Jednom, negdje u istočnoj Istri, odletio sam sa kolegom 36 tandema na vitlu. Netko od nas je odletio jedan više, ali omjer je bio 19-17 komada. Kolega je bio Damjan. Još jednom mi je Dok bio supatnik u tandemiranju po lošim vremenskim uvjetima. Bio je Poreč, šlep staza jedva 800m. To polje je bilo omeđeno sa svih strana visokom šumom. Vjetar je bio potpuni bok, termika je otkidala, tako da je turbulenca bila suluda. Doktor se žurio iz Petrinje sa noćne smjene. Putnici su bili britanski tinejdžeri, mamurni od sinoć i polupijani od jutros. Ipak, odletili smo tih 20-ak tandema nekako. Dobrim dijelom zahvaljujući staroj operaterskoj kvrgi Edi. Bilo je još takvih čudnih dana kad smo tandeme letili lakoćom ispijanja gemišta (20 gemišta = 4l = 4h), npr. 6 tandema s Liča (mada je neprejebiviji Edin rekord sa 6 tandema na Kalniku), pa tandemi sa vrha Plešivice (da, da i to sam radio kad sam bio mlad i lud), pa tandemsko slijetanje u more (neplanirano) i tandemsko iskakanje u more (planirano). Nadalje tu su letovi s Velebita, Biokova i drugih čudnih mjesta (čudnih po tome što nije bilo uređenih poletišta) itd. Nisam nikad bacio rezervu, a zatvaranja su mi se dogodila samo na jednom tandemu i to 2 puta u jednom letu (dan nije bio ništa posebno), ali to je bio tandem DHV 2. Radio sam spirale, B-stallove, prevučene letove, frontalce, ali nikad SAT, helikopter, negativu, full stall. Na tandemu sam uvjek letio laike, rijetko pilote. Nikad nisam išao u prelet sa tandemom, ako ne računamo tribaljsko grebenarenje i odpuhivanje niz vjetar jer nisam mogao probiti vjetar
Malo sam odužio uvod, ali želja mi je bila da objasnim koje iskustvo stoji iza mene.
Uvjek radim pripremu putnika, možda ne baš najdetaljnije svaki put kako to Dok navodi, ali čemu pokazivati svakom putniku špage i konopce kad je putnik već bio na terenu i to vidio (zadnjih godina ne sjećam se kad sam letio nekog dibidusa koji nema pojma kaj je paragliding). Međutim psihološku pripremu redovito i savjesno obavljam. Procjenu čovjeka napravim (ne, nisam psiholog, ali radim puno s ljudima i vidim kad je netko nestabilan) na prvom upoznavanju, nekad i preko telefona. Nisam zbog toga nikoga odbio. Samo jednom sam imao slučaj da mi je zakopčana putnica odustala. Onaj tko je doša na brdo, taj je već odlučio odletiti. Druge štete čovjek ne može napraviti. Imao sam jedan napad panike (tome sam i ja malo doprinjeo, jer nisam napravio pravilnu pripremu). Međutim radilo se o mom frendu, kojeg godinama poznajem. Šlepali smo se uz Savu na Jankomiru, sve idealno. On je inače Rabmo i Robocop u jednoj osobi. Sve je već popijo i pojebo, svugdje bio, pa nisam ga baš puno pripremao. Zakačio sam ga na tandem i mada je već vidio paragliding, nije mogao pretpostaviti kako će to izgledati na vitlu. Usro se već na 50 m i htio se otkopčati, ali sam ga smirio i mirno sam sletio tumačeći mu što se događa. Vidno je bio pod adrenalinom nakon slijatanja.
Ako čovjek nije fizički podoban za neki zahtjevniji start (pretilog čovjeka ne tjeram pješice na vrh Plešivice) ili ako ima problema sa nogama/zglobovima biram pogodno poletište (nabolja je vuča) i slijećemo na dupe (putnik). Na jednom od zadnjih tandema, jedna putnica (inače friška učenica) mi je rekla da govorim kratko i razumljivo te da joj je jasno što tumačim. To mi je bila velika pohvala iz učiteljskog rakursa. A u stvari nisam rekao ništa revolucionarno, osim što sam godinama naučio biti jezgrovit. Drugim riječima, ne tumačim adijabatske procese i ne objašnjvam turbulenciju dok pripremam putnika za polijetanje. Osobno sam mišljenja da putnika ne treba zamarati suvišnim informacijama, već se koncentrirati na osnovnu zadaću - polijetanje i slijetanje. U zraku onda ostaje vremena za objašnjenja kako krilo leti, kako se upravlja, što je dizanje na padini, a što termika, ali u osnovnim crtama. Onda šutnja i priprema za slijetanje. Samo kratke komande: "Ustani iz sjedala!"; "Prebacujem se na tvoj lijevi bok radi slijetanja!"; "Digni noge, sletiti ćemo na dupe!"; "Sad trči!" itd.
Bitno je izgraditi povjerenje putnika u vas kao pilota. Kako? Prvo ne zamuckujte dok pričate i ne koristite termine "ovaj", "kako se kaže", "što sam ono htio reći"... Koncentrirajte se na ono što govorite i uvježbajte osnovnih nekoliko rečenica za uvod u let. Nemojte odavati dojam da ste nesigurni, mada ste iskusan pilot. Nemojte biti namršteni. Nemojte odavati dojam da vam nije stalo, previše zafrkancije može nekoga zasmetati, jer to radi jednom u životu i jako mu je to bitno. I sam sam znao nasjesti koji put na onu Vojinu: "Care, ovaj mjesec nisi još izgubio ni jednog putnika nad šumom.". To nije primjereno, osim ako čovjeka ne poznajete dobro ili vam je prijatelj. Slažem se s Doktorom da je potrebno putnika pripremiti na način da mu ulijemo osjećaj povjerenja u opremu (karabiner može izdržati auto i sl.), napomenuti da je oprema atestirana (vas ništa ne košta, a čovjeku daje osjećaj sigurnosti). I nemojte svoju ljubav i zanos prema letenju prenositi na putnika. Dopustite mu da on sam otkrije to iskustvo, pa ako ga opiči taj letački virus, mašala, a ako ne otiće će mirno živjeti dalje s ovim novim iskustvom.
Nikad nisam putnike letio u sred dana i jake termike (dobro možda 2-3 puta
). To treba izbjegavati, bar za prvi put.
To be continued...
ali razumijem i Hrgin slucaj). Na ovaj nacin covjek zna sta moze ocekivati (ma ne to, vi prljavi umovi!). Onda uzmem minutu za sebe, provjerim da je sve kak se sika i pozovem putnika na ukopcavanje. Tek kad smo spremni na startu objasnim mu proceduru startanja. Iz mog iskustva ovo je dobro jer nista drugo nema priliku ometati pamcenje i koncentraciju putnika na sam start. Pod uvjetom da to prodje u redu, letimo. U ovoj fazi, prvo cu se uvjeriti da putnik udobno sjedi. Napeti trbusni misici odlican su preduvjet da taj nestasni zelucic ucini svoju nepodopstinu! Kad smo to postigli letimo dalje. Kod prvog drmusanja (dakle obicno u prvih pola minute leta) krece prica o termici, "ma nije to nista, sve je pod kontrolom" (koliko god kretenski zvucalo, ljudi imaju potrebu to cuti). Zavoj uvijek pocinjem tako da putnika "podbodem" suprotnim koljenom i polako dodajem komandu kroz prvi krug. Na taj nacin putnik vrlo brzo na pavlovljanski nacin "nauci" da slijedi zavoj i moze se pripremiti na isti. Tokom leta putnika tjeram na dvije stvari: ne gledaj dolje i disi normalno. Naravno, to necete postici tako da mu to jednostavno kazete. Ne gledaj dolje postizem tako da mu svako toliko skrecem pozornost na stvari na horizontu (vidi Kamniske Alpe, vidi pticu, tamo je Karlovac i sl.) ili na zemlji malo bocno i par km dalje. Na taj nacin putnik uvijek ima horizont u vidokrugu i moze "korigirati" svoja preopterecena vestibularna osjetila. Normalno disanje lako je postici, jednostavno tjerajte putnika da govori, i to postavljanjem pitanja na koja se ne moze odgovoriti sa "da" ili "ne". Hiperventilacija je mehanizam koji moze dovesti cak i do gubitka svijesti a definitivno olaksava povracanje. Covjek koji govori, nema vremena za ubrzano i duboko disanje. Tema za razgovor uvijek se nadje. Razgovor djeluje i na psihu, smiruje putnika i daje mu do znanja da ste jos uvijek tu (upamtite, on vas ne moze vidjeti tako lako kao vi njega!). Povremeno je dobro putniku pokazati nesto iza letjelice, na taj nacin ga prisiljavate da se okrene pa mozete procijeniti njegovo stanje (iako ce on obicno sam alarmirati u slucaju poteskoca). Pritom treba paziti na ton i boju vlastitog glasa, putnik ne smije cuti stres (Bog zna da mi je to tesko postici i nakon 11 g. 
). Uglavnom, ako nakon deset minuta leta nemam putnika koji aktivno sudjeluje u razgovoru (dakle postavlja pitanja umjesto da na njih samo odgovara), odlucujem se za najkraci put na slijetanje jer sam nesto ocito napravio krivo. Ako je dobar, dam mu malo komande. To mi je super jer onda mogu malo odmorit (od psihologije, naravno da drzim komandu 15cm iznad njega 
) Dovoljno rano (znaci prije nego sto otpocnem skidanje visine za slijetanje) provedem putnika kroz proceduru slijetanja. Nakon zadnjeg zavoja pomognem mu u stojeci stav i postavim se kraj njega. Ipak mi uvijek sjednu, to jos nisam uspio prokljuvit kako da ih natjeram da hodaju 
...i Hrga cisti opremu...
