toni
Prekrasno groblje, prekrasan dan, jedan divan čovjek sad je postao san.
Tri motorne jedrilec Falke na minimumu gasa, u glajdu, u zamalo tišini, prolijeću iznad naših glava dok nijemo stojimo uz odar našeg Zvonca. Predivno i tužno, ponosno i savršeno u istome.
Vijest o smrti Zvonka Kocijana me zatekla u vožnji prema Ivanšćici. Krenuli smo na letenje. Vidio sam Nikovu objavu na face booku. Nik je objavu potkrijepio zajedničkom slikom u kabini neke letjelice, u kompaund formaciji. Obojica nasmijani. Obojica piloti, u zajedničkoj zračnoj igri u kojoj su nesumnjivo uživali. Razlika od kojih 40-ak godina je bila nevažan.
Energija i toplina koja je zračila iz Zvonca rijetko se mogla sresti. Danas, na njegovom pogrebu, sam razmišljao kako sam se malo i rijetko družio s tim čovjekom, mada me magično privlačila ta velika karizma koju imaju takvi skromni ljudi. Tko od nas ovdje nije maštao o tome da postane pilot mlaznog aviona neka baci kamen prvi. E pa Zvonac je to ostvario.
Samo većeg i starijeg entuzijastu sam sreo jednom ranije. Gospodin Ivan Enjigi, vinar, neskromno ću reći i odgojitelj svih slavonskih vinara u 80-im i 90-im godinama prošlog stoljeća, je na svojem 80. rođendanu, pred COVID-19 epidemijom, rekao slijedeće: "Zasadili smo nove vinograde sortnih crnih vina. Za 15 godina ćemo saznati jesmo li uspjeli.".
I tako je Zvonac u svojem sedmom desetljeću života kupio NAJBOLJI trenažni mlazni podzvučni avion na SVIJETU. Prošao sve peripetije birokracija, u sve 4 države. Jugoslavije u kojoj je proizveden, sada BiH, Srbije u kojoj se zatekao u vrijeme kupovine i Hrvatske u kojoj ga je pokušao učiniti legalnim. Zvonko si je kupil Soko Galeba G2 (N-60). Samo da je to učinio u životu meni bi bio drag.
Ipak, tko god nije upoznao Zvonka, a letio je barem jednom na Kalniku s poletišta Borje onda zna kakav je tigar Zvonac bio. Oprosti Franko, još nije tvoj red za pokoju riječ.
Galeb i ti,
sretno u daljini...
|
