Jedne večeri razgovaraju djed i unuk o aktualnim događajima. Najednom unuk upita djeda:
- Djede, koliko ti imaš godina?
Djed odgovori:
- Da razmislim...Rođen sam prije televizije, cjepiva za dječju paralizu,
fotokopirnoga aparata, kontaktnih leća i kontracepcijskih tableta.
Nije bilo policijskih radara, kreditnih kartica, laserskih zraka. Nisu još
izumili klimatske uređaje, perilice, sušilice (rublje su jednostavno prali
i objesili sušiti na svježi zrak).
Čovjek nije bio na Mjesecu, nisu postojali mlazni avioni. Vjenčao sam se s
tvojom bakom i živjeli smo zajedno, a u svakoj obitelji su bili tata i mama.
Riječ "gay" je bila poštovanja vrijedna engleska riječ, koja je značila
veselog, simpatičnog, zadovoljnog čovjeka, a ne homoseksualca. O
lezbijkama nismo uopće čuli, muškarci nisu nosili naušnice.
Rođen sam prije računala, paralelnoga studija i grupne terapije. Ljudi
nisu odlazili na preglede, nego ih je liječnik slao prema potrebi na
preglede krvi i mokraće.
Do 25. godine starosti sam svakoga muškarca oslovljavao s gospodine, a
žene s gospođo ili gospođice.
Kada je u moje vrijeme gospođa stupila u tramvaj ili autobus, djeca i mladi su požurili ustupiti mjesto (sjedalo). Ako je bila trudnica dopratili su je do sjedala i ako je bilo potrebno išli za nju kupiti vozovnicu i donijeli joj.
Muškarci su hodali rubom nogostupa, žene uz kuće. Na stepenicama je ženama bila prepuštena strana do ograde, njih se prve propuštalo u dizalo i iz njega, muškarci su im uvijek primaknuli stolac kada bi sjedale. Muškarci
nisu nikada pozdravljali žene, a da ne bi ustali ako su sjedili. Ustali bi
svaki puta kada bi žena ustala pa i samo za trenutak. Muškarci su otvarali
vrata automobila ili koja god druga vrata i ženama pomagali skinuti
ogrtač. U moje vrijeme djevičanstvo nije prouzrokovalo rak i takve
djevojke su predstavljale krepost obitelji i čistoću za svoje muževe.
Naš život je bio određen s 10 zapovjedi, trijeznim rasuđivanjem,
poštivanjem starijih, ponašanje prema zakonu te se ispunjavalo plodnim
suživotom s bližnjima i odgovornoj slobodi.
Naučili su nas razlikovati dobro od lošega i da smo odgovorni za svoje
postupke i njihove posljedice.
Za brzu hranu smo mislili da je namijenjena ljudima u žurbi.
Ozbiljna veza je značilo da smo u dobrim odnosima s braćom, sestrama i
ostalom daljnjom i bližom rodbinom, prijateljima i prijateljicama. Time
sharing je značilo da obitelj ljetuje s drugim obiteljima, a ne da dijeli
prostor s neznancima.
Nismo znali za bežični telefon, o mobitelu da i ne govorimo. Nismo slušali
stereo snimke, UKV radio, kasete, CD - e, DVD - e, elektronske pisače
strojeve, računala, prijenosna računala.
Notebook je bila bilježnica.
Satove smo navijali svaki dan. Ništa nije bilo digitalno, ni satovi,
kućanski aparati nisu imali svjetlećih prikazivača. Kada već govorimo o
strojevima, nije bilo bankomata, mikrovalnih pećnica, radio - budilica. O
videorekorderima i videokamerama da ne govorimo.
Nije bilo instant fotografija u boji, samo crno - bijele, a za razvijanje
je trebalo pričekati barem 3 dana. Fotografija u boji također nije bilo.
Kada je na nekom proizvodu pisalo Made in Japan, to je značilo da je loše
kvalitete, a proizvoda s natpisom Made in Korea, Taiwan ili Thailand, a
pogotovo Made in China nije niti bilo.
Nismo čuli za Pizza - cut ili McDonald's niti za instant kavu, umjetna
sladila. U trgovini je bilo moguće kupiti nešto za 5 do 10 centi.
Sladoled, vozna karta ili osvježavajuće piće stajalo je 10 centi.
Novi automobil je stajao 1.000 dolara, ali tko je imao toliko novaca?
U moje vrijeme, trava je bila nešto što smo kosili, a ne pušili.
Mi smo bili posljednji koji su bili uvjereni da žena treba muža da bi
imala dijete.
Sada mi reci koliko ti misliš da sam star?
- E..., djede. Više od 200 godina!? odgovori unuk.

- Ne, dragi moj, samo pedeset!