U prvu rečenicu bezuvjetno vjerujem, a s drugom se (u drugom dijelu) slažem.

Od tebe sam očekivao puno više, bar da ti osvrti imaju veze s citatima.
Čitam opet svoj post, da vidim jel se može shvatiti i drukčije nego sam mislio.
I...može, ako tražiš štofa za ispast pametan.
Znam da ti nisi baš takav igrač.
Valjda si umoran.

Dobro jutro svima. Eto, baš dok srčem jutarnju kavu, a između srkova dižem starije dijete koje ima problem s dizanjem u školu, i sudaram se sa ženom i mlađim djetetom u kupaoni, mogao bih malo polemizirati na Horbinu temu. Međutim, ipak nemam dovoljno vremena, kao vikendom dok kuham, pa ću biti kratak.

Horba ne seri. Ako ti se ne leti nemoj letiti, ako trebaš terapiju odi terapijatoru za to. Ako trebaš sućut od prijatelja, onda se njima požali. Kaj misliš da smo mi terapijska zajednica. Mi ovdje pričamo od letenju i o problemima vezanim uz to, ali tvoja je odluka što ćeš raditi u životu. Držiš da je tvoje mišljenje jednako važno kao i nas ostalih (naravno da je), ali slobodan si opaliti po Ratku kad ti iznese svoje viđenje (i to prijateljsko). Sjećam se tvojih nebuloznih razmatranja kad si htio živjeti u Hrvatskoj od paraglidinga pa sam se trudio odgovoriti te (imam nešto iskustva u tome, a ti si pitao za savjet). Sjećam se da te nisam popljuvao, već ti argumentirao kako ja to vidim kroz svoj posao i da tu nema kruha. Kako bi se tek gorko razočarao da si slijeio taj svoj glas.

Svima nama cure sline kad ugledamo Sašine i Jožetove traskove (i mnogih drugih), ali tko pomisli koliko i čega su se oni odrekli da bi to postigli. Ne možeš imati sav komoditet u životu (ono i ovce i novce) i još imaš nesreću da živiš U Hrvatskoj. Ili sreću, jer mogao si se roditi na Kosovu, Palestini itd. Meni više nije furka ići vlakom ili biciklom na Kupljenovo ili busom u Sv. Janu i Plešivicu, pa prtiti uzbrdo s opremom. Sad ne idem ako mi auto nije dostupan. Prije 20 godina sam i to radio, a uživao u polaminutnom letu na nekom izraubanom krilu. Međutim nađem koji put radost i danas u nekom letu između bezbrojnih frustacija vezanim za obitelj, pomanjkanjem vremena, poslom, ganjanja s poreznom, inspektorima, besparicom, bolovima u koljenima (da se razumijemo, te bolove obožavam, jer sam svjestan da još mogu uzbrdo, a volim ići uzbrdo s opremom) i na kraju curenjem na premalom broju XC kilometara od onoga što sam očekivao. A onda povratak u stvarnost i spremanje djece, ručka, odlazak na posao očekujući bolje dane i novo proljeće.

Ipak,kad sam GORE ništa me ne boli, prestaju glavobolje po svakom pitanju, slobodan sam čovjek.

Vidi što neletica radi, ljudima svašta pada na pamet, ali VRIJEME (pogotovo dobro vrijeme)liječi sve.

Dečec dragi, pri tebi je letenje najmanji problem.
Nebuš si ti nikad kupil auto.....

Horba,
Duboko sam razočaran... ali tebe valjda boli kurac i za to.
I što je nagore daleko smo se odmakli od Airievog doživljaja, što je ovdje zapravo i bila tema.
Moderatore, daj stavi ovo pi*karanje pod neku drugu temu... ili jedostavno izbriši sve unatrag do prve Horbine kastracije ove, do tog trenutka, vrlo zanimljive prepiske... pa da pokušamo ponovo.
Osim toga mislim da se Horba, koliko god mi je bio drag i simpatičan, gadno ogrešio o pravila ovog foruma...

Mozda vam cini da je konverzacija skrenula s puta... Nije.

To je sve glas Ega, koji sam u prvom postu teme stavio u neki letacki događaj posto je to svejedno letacki forum al u biti... ista ti je prica i u letenju i u zivotu. Nema razlike, samo milion razlicitih oblika jedne te iste nemani za koju vecina ljudi misli da su oni i koju kobajagi treba stavit "pod kontrolu". I tesko je vidit dublje. Vecina nikad i ne pokusa. Al, ljudi moji dragi, mi smo puno vise nego ta osobnost (i dublje od nje ego) za koju se predstavljamo i koju toliko branimo.

Neki (ukljucijuci i mene) radije otvoreno izrazavamo svoje frustracije i kad su te usmjerene prema netkom izvana, to obicno ispadne jako ruzno i uvrijeđujuce. I onda se kresu osobnost u osobnost (ego u ego) i eto ti mini (ili pravog) rata. Neki radije to drze u sebi i ne ispuhavaju se s drugima nego se ta frustracija polako nagomilava dok nekog dana ne pukne. Al i jedno i drugo je u biti isti klinac. Bili mi supcine u razgovorima s drugima ili uzasno prijatni, nista se ne promijeni dok show dirigira osobnost i ego. Jedino sto je s prijatnim ljudima ugodnije zivjet.



Moja namjera u pocetku je bila da onaj koji to zeli, pogleda u sebe i shvati, koliko tog ego sranja sam prepozna u sebi. Ako cemo ista kad u zivotu rijesit, onda ce to biti najprije kod sebe samog (ili same). Nitko izvana nije odgovoran za situaciju u kojoj se nalazim iako ce um i ego uvijek izvana traziti razloge za sve i svasta. Hebiga, lakse je prstom pokazati na nesto izvana al nemojmo zaboravit da dok jednim prstom pokazujemo na netkog ili nesto, tri prsta uvijek pokazuju natrag prema nama.

Sto se desilo u toku procitanih monologa (jer ako pogledamo malo bolje, tu se ne radi ni o komunikaciji ni o dialogu, nego o monolozima, koje ljudi stave na ekran) samo pokazuje na to, koliko jos ima toga za ocistit u nama samima, dok se budemo mogli kao veliki ljudi, koji u biti jesmo, u mirnom i konstruktivnom dialogu odnositi drug prema drugome.

Lako je biti nasmijesen i "prijateljski" kad te svi maze, daju ti pravo i podrzavaju. Al molim vas i sebe, da ostanemo "veliki" i kad izvana nije sve po "JUSu".

Pozdrav svima,
Airie Sasha

Korisnik horbaPG isključen je s foruma na mjesec dana (još jučer) zbog teškog kršenja pravila foruma.

Temu je malo teže podijeliti, a ionako sve skupa ima zajedničku poveznicu: ego. horbaPG očito ima prevelikih problema sa svojim.

Najradije bih quotala cijeli post, no..

malo sam neaktivan u zadnje vreme na našem forumu preselio sam se na index.hr tam ima takvih ko ti horba koliko očeš sve biser do bisera kad neznaju argumentirano odgovoriti na moj post počnu vređati na svim mogučim osnovama, sreča je da ovdje ima jako malo ljudi koji su skloni komunicirati na ovakav način a kultura i razum u glavnom prevladavaju, i ja se nekad ne slažem sa nekim od kolega sa foruma i oču malo biti sarkastičan ali dajmo malo i u tome nađimo mjeru jer naše komuniciranje na forumu ipak daje najbolju sliku o nama samima.Što se tiče teme mislim da ego i letenje nisu dobra kombinacija , čim manje ega sigurnije čemo i dulje letit!!!! eto toliko pozdrav!

Diktatorčino jedna webmasterovska! Eto ti, makar me isključio na 15 dana (nisam ja Horba). Taman se nađe neka tema oko koje se svi slažemo da se ne slažemo i da smo svi podjednako dobri u tom, a ti izbaciš glavnog igrača. Ma ni onaj Turčin sudac koji je isključio Nania (Manchester united FC) u utakmici Lige prvaka nije ti do koljena. Kvariš igru.

Nego da se probam vratiti temi, jer mi je ovo možda zadnji post u narednom vremenu. Moj ego je ganjao XC do unatrag 3 godine, kad sam odlučio da više neću ganjati XC jer ne napredujem, a previše me frustrira. Posvetio sam se tekmama, koje sam i do tad volio, ali nisam posvećivao toliko vremena jer sam veći dio trošio na XC. I počeo sam napredovati, ali ne u rezultatskom smislu već sam postao zadovoljniji svojim letenjem. Fokusirao sam se. Sad mogu isplanirati let do najmanjeg detalja. Na XC-u mi treba cijela sezona da naučim ili doživim nešto novo, a na svakoj tekmi naučim ili shvatim 2-3 nove stvari (naravno, biram i tekme i natjecateljsko društvo). I dalje me moj ego ganja, ali sam sad manje frustiran. Nakon promjene stava na XC letenje idem ne po km, već na druženje i opuštanje, a ako se kilometri dogode super. Mogu reći da su mi se otvorili horizonti i da me veseli što napredak nije limitiran ničim osim samim mojim kapacitetima. To me radjuje i ponovno imam žar za letenje, koji mi se počeo prije nekog vremena gasiti.

PS: mene ne brine klor u vodi, jer pijem gemišt.

Pa zapravo.. da. Ali bez konotacija koje mu ti daješ.
Ego je središnja instanca ličnosti, tj. psihičkog aparata, intrapsihički regulator koji organizira naša iskustva i omogućava adaptaciju na realitet. Ego nas ne određuje, nego uvjetuje. Slijedom toga ,letenje (kao i život uostalom), bez ega je nemoguć. Horba ima problem s egom, u aspektu koji mu omogućava adaptaciju na realitet, kao i svi mi uostalom, htjeli to priznatili ne. Živimo u modernom eufeminiziranom svijetu, uređenom tako da se ni najpametniji ne mogu snać i razaznat stvarnost od privida koji je stvoren oko nas medijskim manipulacijama. Sve te informacije koje su nam dostupne ne čine nas pametnijima, samo povećavaju posvemašnju zbunjenost, i pretvaraju nas u svojevrsne licemjere; želimo dobar auto, ali naftna industrija je zlo, oćemo novo krilo, ali proizvođači materijala su zagađivači, volimo srneći gulaš, a lovci su ubojice, prirodu treba zaštititi, ali nitko od nas nije spreman odreć se luksuza koje pruža industrijalizacija, kad mediji unaprijed osude nekog kog poznajemo, za stvar koju ne možemo vjerovati da dotični uopće ima veze s tim, onda su lešinari, kreteni "koji sude čovjeka samo zato jer se zove Vojislav ili nedaj bože Janez", a kad ti isti novinari, u tim istim medijima razapnu nekog tko je član HDZ-a ili je pripadnik katoličkog klera ili je samo Hercegovac, e onda smo skloni vjerovati da je to istina i složno ćemo, svi u jedan glas povikati: na vješala s njim!
Bauljamo ovim svijetom razapeti između želja i mogućnosti, moralnih normi u koje vjerujemo i zavodljivog blještavila potrošačkog društva. Pod stalnim pritiskom modernog društva, koji od nas zahtijeva imati, bez pitanja kako si do toga došao. Ako nemaš znači da si neuspješan. Luzer. Nije uopće teško izgubit se u svemu tome.
Počinjemo se okretati "duhovnosti" pa se hvatamo za idealiziranu sliku istočnjačkih religija, jer je kršćanstvo ,naravno, utjelovljenje izrabljivanja, a crkveni kler, horda debelih pljačkaša koja na vratima crkava otima zadnju kunu sirotinji. Koda budistički monasi žive u oskudici, ili oko njihovik zlatom optočenih hramova ne umiru gladna djeca.Duhovnost koju propovjedaju u osnovi je ista kao i ona koju propovjeda kršćanstvo. Razlike su tek kulturološke. Ali imaju jednu prednost; nešto novo zapakirano u šareni celofan.
Kad sve to zbrojiš, začas ti dojučerašnji prijatelji postanu "bahati letači, kurčubiči na kompetišn krilima, a tašte spodobe...".

Ego?
Ne znamo cijeniti ono što imamo. Samo gledamo kako je drugima bolje, kako je u njihovom dvorištu trava zelenija.

Da (neki su to već napisali), sve je u nama i na nama. Mi sami imamo komande u svojim rukama, baš kao dok letimo. O letenju stvari naučiš u školi. Na žalost o stvarnom životu se ne uči u niti jednoj školi. Samo na vlastitoj koži. Oni koji nešto čuju od nekoga, uglavnom ne povjeruju u to. I onda jednog dana, kažeš, eh da sam "to" napravio prije 10 godina, gdje bi sada bio. Ali još uvijek je pred nama 10 i puno više godina i stignemo još napraviti čuda i čuda. Nikad nije kasno. Svaki put kad sam izašao iz bolnice, u kojoj sam bio zbog neke manje sitnice, izašao sam van sa strahopoštovanjem jer sam vidio koliko sam u stvari sretan, bez obzira na sve probleme koji me muče.

Horba je odlučio prestati letiti zbog svojih problema. Treba podržati svakoga, jer napraviti promjenu je teško. Okolina najviše sputava čovjeka da napravi promjenu i uglavnom mudruje, ma daj nemoj, zašto?, ovo, ono... Ja sam svojim postom isto htio odgovoriti Horbu da ne prestane letiti.

Treba podržati svaku promjenu, jer to je velika i hrabra stvar.

Žao mi je što su pale ružne riječi, nepotrebno i ne odobravam ih. Damjan je isto samo želio biti od pomoći.

A ja se naivan poćeo baviti ovim sportom pod stare dane ,računajući bar gore ima mira.
Ništa idem u speleologe.

Bemti, već petiput pokušavam nešto napisati, pa lagano escape-am, nekako nedorečen. Ništa, ajmo još jednom. Makar je ovdje toliko toga nadrobljeno, da se ona početna, vrlo rafinirana Aireva ideja, potpuno rastopila. Ne zbog Airea. A možda i ne, možda je ovo samo priča o egu, ali ne o razumu.

Za početak, kao u svakom pravom muškom društvu, ajmo o seksu.

Čuo sam jednom, na povratku sa zimskog Kalnika, odličnu priču o egu. Dok nas petorica, sa zgužvanim pimpekima (prvi mjesec, stislo se brate) šoramo pod jednim od čuvenih Liscinih plakata za grudnjake i gaćice, veli jedan od nas : e da mi je puno para, pa da skupim dvije-tri ovakve s plakata, pa velim, sad se milujte, pa mi pušite, pa se opet milujte, pa mi govorite kako mi je najveći i najbolji na svijetu ... ma evo ti mala 100E u sise, baš si pametna... evo i tebi (druga), što se družiš s najpametnijom na svijetu ...

Hm, nije pričao o egu. Već o pretpostavljenom samopouzdanju, izgrađenom na moći.

Ego je uvijek izgrađen na moći. I uvijek je vjeran suputnik toj istoj moći. Kad kažem "moć", ne mislim nužno na novce, položaj u društvu, materijalna bogatstva. Ego je produkt samopouzdanja. Ego je nešto što nas prati u svakoj prilici, samo je pitanje kad će doskočiti razumu. Moć ne mora biti takva da možeš razarati države, društva, osvajati svjetove. Moć je nešto što nam se , ponekad neprimjetno, nametne sama sebi, kao produkt samopouzdanja. Dovoljna da pustimo egu da se sam raspriča - u autu, pred ženama, u pijanom društvu , u ekipi pred i nakon letenja... nešto što je samorazumljivo, opušteno, a ipak izbjeglo razumu. Ego će se sam pojaviti, bilo kad kad se razina samopouzdanja podigne do mjere koju razum više neće moći kontrolirati.

Uostalom, razina samopouzdanja nas je dovela do toga da počnemo letjeti. Razum, sam po sebi, ne bi nam to nikada dozvolio - em je opasno, em košta puno novaca, em trpi posao, em gunđa žena jer su danas krstitke najdražoj nećaci ... I sve je to prirodno, otkinuli smo malo od ustaljenog načina života i "pronašli sebe" . U letenju. Ili bilo čemu drugom, malo opasnijem od prelaska ceste. I to je ono pozitivno u samom samopouzdanju. Otkinuti se od matice, i pronjušiti po životu i s one druge, skrivene strane. Netko tu skrivenu stranu nađe u varanju žene, netko pljačka banke (ne iz nužde), netko ode u rat, netko ode u Australiju .... Nije ta strana života tako skrivena, al je s one strane zida koji svaki dan gledamo.

E sad, pojavljuju se novi zidovi. Pa kako smo preskočili prvi, naša razina samopouzdanja raste do neba. Ne postoji novi zid koji ne možemo preskočiti. I svakiput, kad to učinimo, ego - potaknut samopouzdanjem , kaže : možeš ti to, još, još .... sve dok ne dođemo do granice svoje nesposobnosti, i udarimo glavom u nevidljivi plafon. Sposobnost razuma je da vidi taj plafon. Ego će se boriti svim silama da ga ne vidi. Ako ego prevlada, razum će se moći obnavljati samo strahovima. Ako razum prevlada, ego će biti potisnut, barem na razini na kojoj se zatekao. A to i nije loše, barem u letenju ...

Ako sam dobro razumio, a sigurno jesam, Ego i Razum su krivi za sve (ili zaslužni).

Ja moram priznati da sam kriv i zaslužan sam za sve što će mi se dogoditi, ali za ono što se već dogodilo uvijek je kriv netko drugi. Nije li to razumno?
Razuma sam upoznao i i možda prozborio svega 3-4 pametne s njim. Mnogi su se s Razumom družili dulje vrijeme, ali danas ne poznajem nikoga tko je u kontaktu s Razumom.
G. Ego se također često spominje, međutim, nisam imao čast upoznati gospodina. Poznajem Edu, ali Ego mi je nepoznato ime. Vjerojatno nije dovoljno pametan da se druži samnom, pa mi onda i ne treba u životu. Dovoljan sam sam sebi. Mislim da bi se i Razum složio s tim.
... a možda oni poznaju jedan drugoga bolje nego mi.

Prestar sam da bi imao problema sa egom,premlad da bi imao promlema sa razumom. Valjda zbog tog u najboljim godinama