Planinarim puno duže nego što letim, no snovi o letenju pratili su me davno prije nego što sam napravio prvi korak po planinama. Oduvijek mi se činilo da te dvije stvari moraju nekako biti povezane u svojoj suštini.
Prije deset godina igrom slučaja, zajedno sa dvoje prijatelja, napravio sam jednu gestu koja je kasnije prerasla u tradiciju - otišli smo na Velebit noseći božićnu jelku iz Novog Marofa s namjerom da je okitimo na jednom od vrhova. Na moj nagovor odabrali smo Sveto Brdo, a kako se kasnije ispostavilo, taj odabir mi je izmijenio život na puno načina, no to nije tema ove priče...

Kako su godine odmicale, broj ispenjanih velebitskih i inih vrhova je rastao, no isto tako, u meni je rasla potreba da sve te svoje uspone na planine izbalansiram nekim boljim, bržim i sigurnijim oblikom spusta, osim onog pješačkog. Učinilo mi se da je paragliding idealan način za to i kocka je bila bačena, a virus letenja je nezaustavljivo prokolao mojim bićem.

Istini za volju, nije lako planirati hike&fly ili climb&fly izlete zbog hrpe faktora koji lako mogu odličnu ideju pretvoriti u mazohističko nošenje dodatnih +7kg gore i dolje, no to je rizik ove igre i u startu ga valja prihvatiti. Ipak, nagrada leta oko vrhova i iznad kanjona, povrh planinskih livada, terasa i polica, ledenih seraka i snježnih polja nemjerljiva je svakom kapi znoja i količinom uloženog truda, volje i napora da bi se na vrh stiglo sa letačkom opremom u ruksaku.

Ove godine smo nosili desetu božićnu jelku na Velebit i odlučili smo ponoviti skoro originalnu rutu kojom smo se kretali i prve godine: Velika Paklenica - Jurline - Njive Lekine - Martinovo Mirilo - Ivine vodice - Sveto Brdo.
U subotu smo odradili 6 sati uspona do Ivinih vodica, da bi u nedjelju ostala još dva sata do planiranog cilja - Svetog Brda i onda još 6 sati spusta do parkirališta u Maloj Paklenici.

Taj dio sa 6 sati spusta sam svakako htio izbjeći, a istomišljenika sam pronašao u prijatelju Toniju L, s kojim sam već i prije letio sa Svetog Brda pa se rado pridružio ovoj avanturi, a s kojim i inače kombiniram H&F rute, budući da imamo slične afinitete prema planinama, penjanju i letenju.

Uvjeti na vrhu nisu baš bili idealni za polijetanje jer izmjerenih 9,5-10+ m/s WSW je puno i za travom prekriveni uređeni start, a kamoli ne za snijegom kamuflirani i kamenom zasićeni vrh Svetog Brda. Tu su nam od ogromne pomoći bila četvorica prijatelja s kojima smo dijelili uspon jer bi bez njihovog truda u pridržavanju krila teško poletjeli. Hvala im na tome! Obojica smo im to viknuli kada smo se nakon dva pokušaja konačno vinuli u zrak i krenuli na 20. minutni let do Modrića. Pred njima je bilo još 6 sati vrlo zahtjevnog spusta.

Nekih pet minuta nakon polijetanja okrenuo sam se da vidim gdje je Toni, ali pogled mi se prvo zaustavio na oblaku koji je potpuno zatvorio Sveto Brdo. Iskoristili smo zadnju šansu tog dana! Planina nam se ovaj put smilovala i nagradila nas za naš trud i upornost. Hvala i njoj na tome!

Sletjevši na makadamski put povrh Modrića nazdravljamo gutljajem breskovače i shvaćamo da je za nas ova avantura gotova, no u mislima nam ostaje ostatak tima koji smo susreli žive i zdrave tek satima kasnije pod okriljem noći u mraku kanjona Male Paklenice.

Ponovilo se!

Reportažu, trackove, fotografije, a uskoro i video možete vidjeti ovdje: http://chrne-mambe.com/wp/reportae/10-godina-bozica-na-velebitu-sveto-brdo-21-22-12-2013/

OLC: http://xcglobe.com/olc/index.php/catalog/?tview=flights&act=submit&gtype=1&ww=0&site=&club=HR#si&flights&1340296&map



LP,
T!

Svaka čast ekipo! Super avantura!
Prekrasan je osjećaj letit sa Svetog Brda i malo vam zavidim na tome

SVE POHVALE.........