Pa da dva dana nema posta na HPGF - ne mogu vjerovati!

Ajd bar da vidim poneku sliku sa Lijaka od jučer...
Da ne bi Mihina, ništa od svega.

Mislim da je bilo desetak lijepih letova.

Ček malo.. pa ti si reko da više nema smisla stavljat slike i filmove jer je sve isto i dosadno !?)

Zato sam i odusto od toga prije 3g !?!!))
Pa mi sad.. jerbo.. jelte nije jasno kaj se gazda buni sad..

Box evo video, fućkaš slike. Pojačaj zvučnike ma max i slušaj muziku...

uf ... ne treba ovo gledat u 02+kusur minuta

I ti si bio na Lijaku? Vidiš, kako da to znam!

Ti ko naše novine. (A vidim i čitan si)
Koliko se sjećam rekao sam da mi se vrlo teško može dogoditi da gledam isti film dva puta.
Naravno, slažem se i sa time da je krajnje zamarajuće gledati i video koji traje više od 2-3 minute, pogotovo kad je većinom u jednom istom kadru.
Ne sjećam se da sam spominjao fotke, ali i tu vrijedi slično; ja znam da nekima vrijedi svaka sekunda nekog leta, meni također, ali picassa sa 30-40 istih fotki mi se ne gleda (tim prije ako sam tamo bio).
Konačno, da se vratim na vlastito pitanje; volim pročitati izvještaj s letenja i u njemu par fotki (čisto da vidim tko je bio i kakav je bio dan). Ne volim, međutim, kada izvještaj počne sa "probudio sam se" ili "našli smo se ispred KingCrossa" kao ni video u kome se u prvoj polovini vrti kadar sniman u autu.
Ali to sam samo ja...

P.s. vidimo se večeras da to rezimiramo!!!

Nisam još letio. Ove godine. Nisam još letio od prošle godine i zadnjeg ParaJapetića koji se zbio 12.10. Kako sam samo lijepo tamo letio. Prvo 2 puta na piku s Rookom. Previ let je bio u "zoru" prije 10h. Zadnji put kad sam tako rano letio još je bilo 20. stoljeće. Nakon buđena u vreći na livadi, jutrima smo letili na kavu u Buzet s Raspadalice, a uvijek se netko našao da spusti auto da možemo odletjeti i poslije kave, bureka i jogurta te obavljenih fizioloških potreba na pravom WC-u, preskočivši koji put WC extreme na grebenu. Na drugom letu s Rookom s Japa već sam hvatao prvu ozbiljniju termiku, pa sam kružio nad Šumskim dvorima prije doleta u metu. Treći let je bio na EnZu za potrebe XC utrke ParaJapa. Bio je zapad malo izraženiji. Mene je zapalo da tu utrku vodim kao voditelj natjecanja. Inače se skupi najviše do 15 pilota za ovo natjecanje, ali ovaj put čak 19 junkinja i junaka. Bilo kako bilo, uz malu nervozu zbog obaveza koje ne volim imati pred utrku, uz skraćivanje utrke na samom start, jer je Doktor javio da ga je na Plešivici otpuhalo, skratio sam utrku za jednu točku, a prvi natjecatelji su netom poletili.

Nakon polijetanja među posljednjim pilotima sve se nekako smirilo. Da, to je taj osjećaj. Da, ja živim samo za taj osjećaj. Bez obrzira na izraženi zapadnjak i zakošenu termiku svi smo lijepo nabirali do 1000 m. Neke ja zabacilo toliko nad Žumberak da mi se činilo da vrte nad Velikim Dolom. Približavalo se vrijeme otvaranja startnog cilindra dolje nad dolinom. Ostavio sam samoborskogorska brežuljčad i zaputio se nad ravnicu. Kako volim letiti. Tu smo metuljali Ante, Danči, Goma i Šokre na širokoj i stabilnoj termici, ali toliko slaboj da vjerujem da nisam na EnZu da bih scurio. Nemam ja živce kao Damir Habek ili Jože da mogu mirno vrtiti nule. Od startnog cilindra sam se opet zaletio na one podjapetićke krtovince direktnom linijom prema kamenolomu. Neki su obilazili, nabirali se nad startom, pa onda krenuli u napad. Samo je Goma odlučio "zabiti" se u brežuljčad zasijanu pretežno bukovom šumom. Zabio se među nj i na kraju morao podvučena repa izgmizati kroz kanale podjapetićja. Hrabro je izgorio. Mene je izvukla finesa, ali kao iskusan natjecatelj i dobar poznavatelj ovog kraja znam iskoristiti to isto znanje. Znam točno do koje bukve uz zapadnu komponentu vjetra smijem "pasti" da ne bi morao izgmizavati k'o Goma. Naravno treba i doza sreće, ali u povratku s kamenolomske točke sam se nakačio na zapadne padine Grbe i na dinamici uz baloniranu termiku "isplivao" nad grbu odakle je svijet ljepše gledati i sve lakše dalje ide. Kako volim letiti.

Od ove toče do napada na Plešivicu nije prošlo mnogo jer smo letili niz vjetar, ali na Malu Plešu sam doletio prvi i nisko, pod grebenom. Pao sam ispod 550 m i samo 100 m iznad tla. Dok hvatam zadnje isprdce balončića koji se otkidaju iz Vranovdola dostižu me sa zavidnom visinom Šokre, Danko, Mirda i Domitran. Ubacuju se u moj stup solidnih 300-400 m iznad mene. Došli su od "iza", sa sjevera, preko krtovinca obraslih pretežno bukovom šumom. Priznajem, bolja taktika. Već sam se pomirio da ću dolje sletiti kod Antiše u Prilipje. Ali kao borac, ja se ne predajem do posljednje kapi vlage u dizajućem balonu toplog zraka te sam tako iztermalisao u zakošenom stupu, od zapadnih obronaka do istočnog ruba Male Pleše. To je više od 1 kilometra, a podignuo sam točno 500 m. Kako volim letiti. U ovakvom anticiklonalnom danu, na ovom terenu, sa izraženim vjetrom to je ravno zgoditku na lutriji. Posebno kad promislim da sam se prije nepunih 8 minuta vidio kako pakiram opremu uz Antišu pored onih staklenika za uzgoj jagoda. Zato volim ovaj sport, jer je jebeno nepredvidiv. Sad si gore, a malo poslije opet dolje, pa ispočetka.

Ostavo sam društo da i dalje termališe u istom stupu, a koji je odvlačio sve više na istok, preko prijevoja Poljanice prema velikoj Plešivici. Nategnuo sam speed i poljubio kotačiće (ono preko čuvam za posebne utrke) i pravac zapad, napad na Slavetić. Od Slavetića imam samo još povratak na start i u cilju sam, razmišljam u sebi. Do Slavetića sam doletio 101 put. Ma to je lako. Pogled u istok i prema gore, gledam njih petero (u međuvremenu se i Ratko pridružio) kako ih stup odnosi u kontra stranu. Tooo, imam vas. Gasiram i cerekam se što sam od gubitnika ispao pobjednik. Ali kao što sam mnogo puta do sad iskusio na vlastitoj koži, prerano se radovati dok god ne ugledaš svoje ime na rezultatskoj listi. Ako se poredak tvog imena poklapa s očekivanjem onda možeš naručiti pivu (ili više njih objedinjenih u rundu) te započeti slaviti. Zaključak se nameće sam od sebe, ne raduj se dok stvarno nije gotovo. Vjetar nije omogućavao brzo napredovanje, samo 25-30 km/h u vjetar s punim speedom. Prekoskočio sam brežuljkaste oblike Prilipja, Vranov Dola, Kupeć Dola, Prodin Dola, od zapadnog ruba Male Pleše do ispod Grbe. Pod Grbom ćorak, dan je dao svoje i nema više smislenog dizanja, samo održavanje. sjećam da se bliži kraj letu. Produžio sam po grebenu Ivančića i preko Šumskog dvora računavši preskočiti Dragu Svetojansku na putu prema Slavetiću. Gledam druga krila kako kapaju na sletište. Nema nade da ću dohvatiti točku na Slavetiću. Okrećem se i vraćam na sletište. Tko prebaci prema Slavetiću taj je pobjednik. Gledam kako dolijeću Mirda, Danko, Ratko, Domitran. A evo i Kreše. Sad smo svi tu na hrpi kandidati za prvih 6 mjesta. Zoki, Mirda i Šokre su bili negdje gdje i ja. Trebat će milimetarska procjena tko je "bacio" dalje. Na kraju sam bio 1 bod ispred Kreše, a Zoki i Mirda su podijelili 3. mjesto. Malo brdo, male visinie, male kilometraže, ali tako sve slatko i tako sve moje.

Ako ste pomislili da sam promašio temu i opisujem jedan davnašnji let, varate se, ne nisam. To je bio zadnji let koji pamtim pred post dug 3 mjeseca i 15 dana. Zato pamtim svaki detalj skoro 4 mjeseca nakon opisanog leta. U međuvremenu nisam punio buffer nekim drugim letovima. Inače, ovakvih japetićkih letova sam imao pun vagon i sigurno ih se na sećam niti 10 %. Ovaj je ostao uklesan jer je bio posljednji u dužem periodu. Možda zato što sam pobijedio u ovoj utrci. Ili je to samo još jedan razlog više da upamtim taj posljednji let...

Nakon 3 rehabilitacijska mjeseca počela je žudnja za letenjem ponovno plamtjet u meni. Nekako sam zatomio tu želju na neko vrijeme. Znao sam da ne mogu prohodati "preko noći". Znao sam da me očekuje duuug povratak. Zato sam svoje letenje stavio na stand by. Prodao sam i tandem i tandemsko sjedalo i tandemsku rezervu. Stavio sam na tržište i drugu PG opremu, svoj Gin race sjedalo. Dobrog prijatelja Rooka za pikaške i paratrekkerske pohode. Ko zna kad će mi ponovno zatrebati, kad budem moga čvrsto gazit ljevicom kao i desnicom tvrdu zemljinu koru. EnZa nisam stavio na tržište jer sam računao da ne mogu dobit više od onoga što sam uložio u promjenu špaga, a ima daha za još bar 100 sati leta. Kad tad ću ih potrošiti. Taman i kao rezerno krilo. E, opet odoh ja s teme. Elem, nakon 3 mjeseca počela me grickati ideja kako bi bilo da pokušam poletiti. zamišljam SAVRŠENE uvijete. Start kao engleski travnjak, optimalnog nagiba (upravo onakvog kakav mi SAVRŠENO odgovara), vjetar ravno u čelo bez odstupanja i jednog stupnja, brzina vjetra 3-4 m/s, a krilo rašireno u SAVRŠENOM luku napetih rigidfoila te komora otvorenih i spremnih na gutanje zraka kako bi mom krilu udahnule dušu.

Znao sam se zanositi tim mislima pred san. Znao sam se buditi jutrima s ovim mislima. Znao sam se ponekad i dirati uz te misli. Da, da, da, spreman sam kao zapeta puška, kao njemački vojnik 22. lipnja '41. Ups, opet sam skrenuo. Počeo sam vrebati priliku i jednog petak, pred hladnu frontu ugledao sam da bi negdje utorak-srijeda idućeg tjedna mogli biti letivi. Bura bi trebala opadati tokom utorka, pa se opet okrijepiti tokom noći, ali ponovno će smanjiti tokom te SRIJEDE, taman toliko da omogući da poletim na Lijaku. Nakon SRIJEDE opet stiže nova fronta toplog karaktera. Znači srijeda je u procjepu 2 frontalna vala i to je ta SRIJEDA. Kako i doliči najavio sam svoje letenje na letovniku Hrvatskog paragliding foruma i pratio vremensku situaciju. Do sad sam bio izvan ovog režima, dakle nisam prvo ujutro u 6:15h, uz jutarnju kavu, gledao kakav će biti vjetar, temperaturni gradijent, što se valja, što stiže, a što prolazi. Ne, zadnja 3 mjeseca sam prognozu ujutro konzultirao tako da pogledam kroz prozor. OK, ne pada kiša. Ili, OK, kiši, pa ću obući nepromočivu odjeću i obuću. Sad sam nakon dugog vremena pratio sve vremenske portale i bio u kontaktu s vremenskim guruom iz Donjih Pavlovčana. Guru iz D. Pavlovčana je bio nervozan tog utorka pred tu SRIJEDU. Ako je vremenski guru internetske provinijencije iz D. Pavlovčana nervozan znači da me njuh za dobre dane nije napustio. I njega svrbe tabani i misli da će mu se krilo usmrditi ako ga ne prolufta te SRIJEDE. Bit će vedro, sunčano, termike u izobilju, jer je gradijent više nego dobar, a i CAPE index obećava. Prvo malo burice, pa SZ, pa zapada i na kraju jug. Lijak se veda, potvrđujemo guru i ja istovremeno.

Na vezi su i drugi vrebatelji tjednih prilika, kliznog radnog vremena ili dobri izgovaratelji kod šefova na poslu. Jasna je potvrdila u 20 h u utorak navečer. Otac i sin Pintar su već oko 15 h istog dana imali čvrstu odluku za polazak na Lijak u SRIJEDU, dakle sutra. Brooklynska ekipa se okuplja u Brooklynu na Laništu. Zagorici isto pripremaju desant. U tom trenutku sam shvatio da se spremam ići letiti i pomalo me uhvatila panika. Kako ću to izvesti s tom kljakavom nogom, jer nije samo ahilova tetiva u pitanju i mogućnost da je ponvno ne strgam, onako nezaraslu do kraja, već su atrofirali, i list, i kvadriceps i sve skupa to nije baš sjajno s lijevom nogom. Prvo moram zaštiti tetivu. Odlazim u podrum i vadim pancerice. One od alpine snowboarda ne dolaze u obzir jer imaju premali kut. Probavam skijaške, prvo jedne moje broj 43 i nema šansone da mi noga uleti u nju. Rastvorio sam je kao cvijet, ali ne pomaže. Probavam drugu broj 44, neku staru Alpininu za koju niti ne znam odakle mi u podrumu. Niti u nju ne mogu ugurati stopalo jer ga ne mogu toliko saviti. Odustajem od ideje da startam s pancericom na lijevoj nozi. Znam da bi izgledalo pomalo čudno, i znam da bih teško trčao s pancericom, i znam da bih teško uvalio tu nogu u zatvoreni sic, ali učinio mi se dobar način da si zaštitim skočni zglob od uganuća i ponovnu ozljedu ahilove tetive. Vraćam se na gojzerice. Sad samo da odlučim s kojim krilom i s kojom opremom ću poletiti. Rook bi bilo najidealniji, ali sam ga posudio Toddu, a Todd je u Švedskoj. Pada mi na pamet da posudim Mantru 6 od Saleta. Ona je kao sporija od EnZa. Sale je daleko i to je prekomplicirano, mada mi drage volje nudi M6. Spominjem to Jasni, a ona ima novu kombinaciju. Ja ću na njenu M6 MS, a onda će na Peak 3 s lakom opremom. Morao bih i ja s nekom lakšom premom na njenju M6 jer je do 105 kg, a ja sam sa mojim Ginom i ostalim na 110 kg poletne težine. Dakle, opet ništa od manje brzine. Odbacujem sve i idem s uhodanom shemom. Davno sam spoznao da kad hoćeš nešto probati ne mijenjaš i sjedalo i krlo. Samo jedno istovremeno mijenjaš u jednadžbi da bi vidio/osjetio razliku od onog prethodnog. U ovom slučaju mi se učinio ovaj princip sasvim upotrebljiv. Ako mi je noga sjebana ne mijenjam niti krilo niti sjedalo. Probat ću na poznatoj opremi, na poznatom terenu i uz poznate vremenske uvjete zajebati sjebanu nogu. Jasna je svejedno ponijela obje opreme.

SRIJEDA je. Nalazimo se u Bregani u 9h. 2 h ugodne vožnje nas dijeli od Nove Gorice. Otac, sin i sveta Jasna ubacuje se u moj auto. Ja ću voziti i neću misliti na letenje. Oblačno je vrijeme sve do Ljubljane, ali je vidljivost izvrsna. Mogu razabrati i Krvavec i Grintavec i Storžič s udaljenosti od preko 50 km. To obećava. Nema anticiklonske stabilnosti koja je smrt za zimsko letenje. Ne mislim na letenje. Negjde oko Erzovog kraja, dakle Vrhnike, počinje se otvarati plavo nebo. Pred Postojnom brojimo prve kumuluse nad slovenskim Krasom. Započinje Jasna lamentacije o letenju. Ima cilj za danas odletiti do Tolmina. Naravno prenerealan cilj koji neće ispuniti danas. Sigurno će to odletiti jedan drugi dan, u neko proljeće, ljeto, jesen, ali danas neće. Pljujem njenu ideju, ona se brani da treba imati velike ciljeve da se dosegnu mali, ali nisam tog stava. Nerealan cilj donosi samo razočaranje i frustraciju. Osjećam još jedan nerealan cilj u glavi mlađeg Pintara koji sjedi iza mene. Ne govori mnogo, ali točno znam kaj bi on. 80 km i 4 h leta. Sve da i bura ne bude zezala na Kovku nema vremena 28. siječnja da to odleti. Otac Pintar je oprezniji s izjavama, jer je murdiji i jer to ide s iskustvom. Ali počeo je i on s pričama o umakanju u baze. Sad zbilja ne mogu da ne razmišljam o letenju. Ali ja imam samo jedan cilj ove SRIJEDE. Želim uspješo poletiti. Ostalo će doći samo od sebe. U tom trenutku postajem svjestan da sam unaprijed oslobođen od bilo kojeg drugog cilja. Nemam kilometražu koju "moram" odletiti, nemam prelet s povratkom ili trokut disciplinu, nemam vrijeme koje "moram" provesti u zraku ili visinu koju moram doseći. Želim samo poletiti bez problema.

Kako smo došli prerano, maznuli smo još jednu kavu (dobro ja sam Pelin) na Petrolovoj črpalki uz sletište. Odvezao sam nas autom gore, skroz do starta, jer nisam želio dodatno naprezati nogu. Bez problema sam došepao s opremom na leđima na start u 12 h. Po uobičajenoj proceduri sam pripremio i provjerio opremu, zakopčao se, a Pintar mi je raširio krilo u SAVRŠENOM luku, napetih rigidfoila te komora otvorenih i spremnih na gutanje zraka kako bi mom krilu udahnule dušu. Nakon prvog neuspjelog pokušaja (vjetar je bio s boka i nisam htio niti pokušati korigirati krilo) čekao sam dobrih 10 min na novi pokušaj jer vjetar nije bio SAVRŠEN prema mojim zamislima. Pintar je ponovio radnju sa SAVRŠENIM lukom i nabreklim komorama. Od srca mu hvala na tome. Usput sam režao na sve one koji su se htjeli raširiti u mojoj blizini, pa sam se tako jednom obrecnuo i na Markovića kojemu se ovom prilikom ispričavam. Došao je SAVRŠENI trenutak za SAVRŠENO polijetanje u tu SRIJEDU. EnZo se podigao kao mnogu puta do tad, okrenuo sam se mislih čvrstih kao prenapregnuti beton da se ne oslanjam na lijevu nogu, odcupkao sam u 3 polu koraka na desnoj nozi i vinuo sam se u zrak. Trebalo mi je 30 sekundi da se priberem i da shvatim da ponovno letim nakon 3 mjeseca i 15 dana. Vikao sam na stanicu na našoj HR fekvenciji da letim, kao da to drugi nisu mogli vidjeti. Morao sam to obznaniti kako bih postao svjestan da letim. Nakon nekog vremena sam počeo pjevati pjesmu Divan je kićeni Srijem i da je lijepo živjet u njem. Vjerojatno je ta melodija i taj tekst isplivao iz podsvjeti duboko zakopan već skoro 30 godina, a koju sam naučio i zadnji put pjevao u nižim razredima osmoljetke. Pjevao sam dobrih 10 minuta u raznim tonalitetima, različitim tempom i jačinom. Izbacio sam 3 mjeseca i 15 dana posta od letenja kroz tu pjesmu. Onda sam odletio lijep trokutić u 2 sata leta. Da, da poletio sam. Da, da, želim još. Želim to još više. Kako je divno letjeti.

Moja isprika svima koji su bili zavedeni naslovom teme te ako su ostali razočarani sadržajem. Ipak, istovremeno im se zahvaljujem što su imali strpljenja čitati do ovih ovdje redaka. To je bio mali omaž kultnom okupljanju na Japetiću koji se održava već 17. godinu za redom bez prekida, bez obzira na sve lijepe i manje lijepe trenutke našeg sporta i na neki način zahvala svim dragim ljudima koji sve te godine sudjeluju u organizaciji i/ili natjecanju ParaJapetića te time održavaju živim ovaj skup koji je najdugovječniji u našoj Lijepoj.

E ako me ovaj forum ne opismeni , niko neče . Prvo 3 puta čitaj novi pravilnik , pa sad A.B. oće li poletit neče li , i na kraj ipak bez odgovora ,je li sletio na guzicu ili . , ko da je važno , eto meni je , netko prati dnevnik , neko Sulejmana ,a ja forum .. Čovik se pomalo veže za likove ,,jedino za moj staromodni ukus fali žena , ma ima ih , al neče da pišu , a meni se baš čita .......
e neka si poletio , i leti još dugo , i kani se nogometa

E moj Dostojevski, pa to te ja pitam. Dosta mi bilo onog bolničkog dnevnika bez jasnog kraja. Moram priznat, ganut sam, fakat sam ganut ... pomalo, čuvaj se (sjeti se Ede u Stubaiu), imaš još nešto zime pred sobom za oporavit se ... Al, iskreno, baš mi je drago za ovaj divni tekst. Tnx