Fakat, s godinama dolaze drugačija vremena. Kak se mi starci , s nepogrešivom točnošću, sjećamo samo prošlih, boljih vremena, tako se i ja sjećam dana ispod Plešivice, kad mi nije bilo teško zaprtit 20kg, pa pomalo, na start koji su uredili KSL ... jebote, kako se ono zvao klub? Nije važno , možda se sjetim po putu. Nakon letenja (neš ti letenje onda, 1997., prebaciš Jurjevčane, šampion), skup kod Martina. Zvonko ronilac, Boris taksist, Božo (nit danas neam blage veze što je taj čovjek radio), Goranka i buraz joj Goran, Robi (nekad moj zaposlenik, danas antivirus guru za Nato), Kruno Mejaški, pa onaj dečko iz CocaCole (hebiga stari, zaboravljam ponekad, sjetit ću se prije spavanja), Saša Štulhofer, pa ak bi tko još naletio, neizostavni Danko ... Jardas i tako to... ekipa iz snova ... Prva zadaća, popet se na Plešivicu, 30-45min žešćeg hoda ... pa udahnut malo zraka, pa u isti taj zrak ... tko je onda razmišljao o preletu kroz tri države? Peglaj Plešu, pa Jurjevčani ... pa kod Martina. A tu već čeka (nažalost, pokojni) Martin, svakom porcija mladog sira, prelivenog domaćim vrhnjem, pa šaka češnjaka i nešto crvene paprike. I lovačke (letačke) priče ... Letio sam onda nešto što se zvalo Onyx, s velikim rupetinama na prednjoj ivici, i tek danas znam cijeniti njegovu sporost , al bar nisam razmišljao o aktivnom letenju (bilo je to krilo sinonim za pasivno letenje).

Ma nije meni danas problem aktivno letenje, već vrhnje, sir i češnjak kod Martina, gdje smo svi bili sretni, skupa, puni priča ... il one nesretne Dvije fontane, negdje između Zaboka i Zaprešića, koje danas i ne postoje, a i kad su postojale, u zadnjih 5-6 godina nisu mogle skupit više od jednog letača (mene!), koji nesretan čeka da netko prođe po putu i pokupi te ...

Danas , hebiga, najbliži koji ti je sletio je barem 100km dalje, čeka na vlak između Trbovlja i Celja, il autobus do Gospića. Pa se ti snalazi. Brže dođeš doma zagorskim cugom, il pješice ... Nije to loše, dapače, al sir, vrhnje, češnjak i paprika ... nikad više

Evo sjetih se, Leo iz CocaCole, a i KSL, samo tako

Sjećam se i ja tih ljudi, onaj iz Coca cole je Leo Bradica i letenja na Plješi još dok sam bio Dankov tečajac i Sirai vrhnja i bjelog luka i lovačkih prića poslije letenja. E to su bila vremena . A ja letio nešto što se zove APCO Extra.

Je! Sir i vrhnje su tamo bili spektakularni. Kao nigdje drugdje.
Bilo je uz to i nešto špeka rezanog na krupno.

Bilo je i triki sletište (slijetanje bočno) odmah ispod na koje je danas nemoguće sletjeti zbog finese. Tja... dobra vremena!