ee, kad bi želja bila dovoljna..


čestitke svima koji su bili i junački se borili. meni osobno ostaje žao što vam se nisam uspio pridružiti.

Ispravak netočnog navoda. Bilo nas je 10 s hrvatskom putovnicom, a možda još poneko da se nije prijavio.


Slažem se, ali o ovome (tko ima vremena i uopće ga zanima ova tema) više može pročitati u slijedećem postu.


Apsolutno se ne slažem. Razlike u performansama među različitim kategorijama ili pak među krilima u istoj kategoriji su uvijek bile vidljive i velike.
Oprosti Ratko, govoriš u svoje ime? Ja se nisam pogubio, a ni tvoji klupski kolege koji su uzeli sva 3 mjesta u sport kategoriji. I baš zbog više kategorija piloti su motiviraniji nego prije, kad je egzistirala samo jedna kategorija. Odbacujem i 1. i 2. navod kao razlog manjeg odziva Hr pilota na predmetnom natjecanju.


A tko te to Ratko gleda preko nišana (Hrgu isključujem, jer on sve gleda preko nišana), ili bilo koga drugoga? Čim te pecnula ova tema znači da ima tu neke vatrice i da to sve nije samo luk i voda.


Zašto ne, idemo probati. Ali sumnjam da je osnovni razlog izostanka barem još 10 Hr pilota s ovogodišnjeg DP-a format od 7 dana. Za Buzet je bilo prijavljeno znatno više, planiralo se i znalo unaprijed, isti je termin bio, isti format, samo drugo mjesto održavanja.
Kao što rekoh, razloge treba tražiti negdje drugdje, pa hajmo.

Svako ima pravo na svoje mišljenje.
Dokle god smo pozitiva, to je OK

Zato izbaciti ego, provociranje, prozivanje i sl. jer je "niš koristi" i kontraproduktivno.

I zato opet

Još jednom čestitke osvajačima i svima koji su sudjelovali u ovoj punkerskoj tekmi

A jeste navalili s tim čestitkama... Sve ok i svaka čast, ali nisu XAlps završili.

Drage moje kolege natjecatelji, bivši, sadašnji i budući te ljubitelji jednog predosadnog sportskog formata za sve one koji nisu dušom i tijelom u tom istom. Obratio bih vam se s nekoliko prigodnih riječi (dobro znate da vas odmah u početku foliram i da će ovo potrajati) o upravo proteklom otvorenom Državnom prvenstvu Slovenije i Srbije te poluslužbenom za Hrvatsku. Objasnit ću i zašto nije neslužbeno, ili zašto nije službeno, već je poluslužbeno. Samo ako imate konjske živce i čitanje vam dužih tekstova od naslova u novinama ne predstavlja osobit problem te izdržite do kraja nakon što obrišete hračak koji bi mogao pogoditi i vašu njušku iz moje njuške. Naravno samo figurativno (hrv. ne doslovno, srp. ne bukvalno, BIH jarane, ja tebe ništa ne kontam, slo. jaz se kličem Suljo). Ostali krenite raditi nešto korisnije, plemenitije, humanjije ili jednostavno gubite vrijeme negdje drugdje, a ne ovdje.

Zavšilo je i posljednje Državno prvenstvo koje je za određene strukture bilo neslužbeno. Osobno smatram da je bilo poluslužbeno. Prvo, jer je to bilo pravo natjecanje, pod kapom FAI-a, gdje se dodjeljuju bodovi i gdje se, uostalom, zapravo natječemo za istač. Drugo, dogovorili smo se međusobno, kao što se ljudi određene skupine sakupe i dogovore nešto, a to je da se izdvoji posebna kategorija Hr pilota s liste svih natjecatelja i da najbolji ponese titulu državnog prvaka te se padajućim nizom bodova doluče mjesta na ljestvici u svim kategorijama tko je gdje i tko je što uzeo. Bilo je o tome govora na ovom forumu, nemojte se sad praviti grbavi da vas nitko nije obavijestio i da niste dobili službeni poziv od "Agencije za sportsko zrakoplovstvo i uzaludno gubljenje vremena pri istraživanju rudarskih finesa". Treće, naš krovni nacionalni zrakoplovni savez je u manje od 2 mjeseca imao stav od "kakit ću (na sve) do piškit ću po samom sebi (pa makar i u usta)" dok sve nije isprskao do te mjere da se šporkica nije dala na brzinu varakinom izblijediti i na kraju smo ostali bez bijele misne košulje za Državno prvenstvo. Zato je ovogodišnje Državno prvenstvo Hrvatske za mene poluslužbeno. Ono kao prdno bih, ali se bojim da ću se israt u gaće.

Pod tim dojmovima smo se svi našli. I svatko je odlučio sam za sebe. Međutim, od početnog nacionalnog ponosa, jer Državno prvenstvo je upravo koloplet nacionalnog ponosa i vlastitog ega upakiranog u sportska preguća, ostalo je malo toga. Ne bih htio biti zlogluki prorok dosezima jednog većeg nacionalno-ponosnog pregnuća, ali šteta je već izgledna. Ovih dana pratimo što se događa s pripremama za vojnu paradu kojom bi se obilježila 20. obljetnica vojno-redarstvene akcije Oluja '95. Bipolarna je ta proslava, jedan pol je u današnjoj nacionalnoj metropoli, a drugi u nacionalnoj mitskoj središnjici, od vajkada poznatoj kao Zvonimirov grad, danas poznatijem gradu bosanskih useljenika, najtoplijem gradu dalmatinske zagore, imenom Knin. Jedna naša struja bi se držala uhodanih puteva proslave Oluje u Kninu plus Thomson pride, a oni drugi bi da to bude vojni slet po uzoru na moskovski Crveni trg i istu onu paradu koju su ratni ministar i vrhovni zapovjednik oružanih snaga RH upriličili 1995. na Jarunu. Međutim, izvan okvira naše Lijepe ispada da je sve to sviranje kurcu, da oproste dame. Opet smo u situaciji piškit ću-kakit ću. Malo će nam doći švedski gripeni, malo nam neće doći ostale članice NATO saveza. Isprike su kao: vruće im je, nismo oprali tenkove, nismo promjenili hidraulično ulje u helikopterima ili nismo stigli uglancat puške. Ma ko tu koga jebe?!

Nama je Oluja važna jer smo postali državnom. Jest, izginulo je svijeta i na jednoj i drugoj strani, ali život je nemilosrdan, i da prostiš, on se mora nastaviti. S vanjskih pozicija (za nacionalno osvještene, iz poizicija drugih zemalja izvan RH) to je minoran miting. Ali da smo se pošteno izblamirali, eee, to jesmo. I još ćemo se izblamirati. Što to nama treba? Zato što se mi volimo blamirati. I pri tome smo ponosni. Svi smo ponosni. I Predsjednica, i bivši predsjednik, i Predsjednik Vlade, i Ministar ovaj i onaj, i bivši Ministar i Glavni Tajnik, pa i Predsjednik Komisije.

Elem, ovogodišnje "kakit ću, piškit ću" Državno prvenstvo Hrvatske nije prošlo ništa bolje, nego što će proći 20. obljetnica od oslobođenja skoro trećine hrvatskog teritorija. Prvo je sve bilo dogovoreno kao i obično. Državno će biti, kao i parada u Buzetu, pardon Kninu. Ali sjetio se Predsjednik (Komisije, Vlade, dodaj po želi, vegetu ili drugi začin) da to nije ispravno. Onda se to otkazalo i pokušalo zakazati nešto drugo... Ne znam da li me pratite, ali na kraju je ispalo ovako. Srbija je poslala prosvjednu notu drugim sudionicima parade da će se naljutiti ako oni dođu na tu paradu. Odnosno, Hrvatska Zadužbina Klubova (u daljnjem tekstu HZK) se žalila da kako je moguće ovogodišnju smotru parajedrilica nazvati srpskom, slovenskom i još k tome hrvatskom paradom. I eto ti prosvjedne note i eto ti Državnog prvenstva za nacionalne manjine Srba i Slovenaca, ali ne i za većinu Hrvata. Eto ti da nema Buzeta, Bambootića, tartufače i biske, a bogami niti Gripena. Onda su se pojavili pomirljivi tonovi i da puj-pike važi i Zagreb i Knin isto, kao da niti Lijak nije ništa lošiji od Buzeta, da grapa nije ništa lošija od biske.

Međutim, šteta je postignuta. Gosti, sudionici i ostali visoki predstavnici su se pokolebali. Sad je ostala samo mala tvrdoglava skupina od 20, 17, 14, 11... ne, nego 10 bojovnika da nastupi na paradi. Onoj istoj dosadnoj koja je sama sebi svrha. Koja je bitna samo da se prebroje mrtvi i da se jedna strana naruga drugoj. Da se odmah razumijemo, pod dvije strane ne mislim na dvije zaraćene strane u Domovinskom ratu od prije 20 godina, već unutar granica RH. Jer što će ti vanjski neprijatelj kad imaš i lijepih domaćih protivnika. Elem, vratit ću se ovoj temi još negdje pri kraju.

Ako si stigao do ovdje, vrli štioče, i nisi pomisli da mi vratiš hračak te da me pošteno izdegenečiš, nagrada slijedi. Samo čitaj dalje. Sad slijedi tek dosadan dio.

Nisam imao vremena za neke veće izvještaje na formu o natjecateljskim danima, a i bilo je pakleno, pa sam se morao stalno hladiti pitvinama da ne pregorim. Gdje bih još i pisao u takovom stanju. Organizacija je bila na visini zadatka. Igor Eržen je onaj tip koji stalno izvlači zeca iz šešira. Čovjek je ili ludi mađioničar ili ima sreću. A možda i oboje. Od 7 predviđenih natjecateljskih dana, letjeli smo 6. I svih 6 utrka je bilo postavljeno zahtjevno. Nakon 3. taska uložio sam unofficial complaint na zahtjevnost postavljanja dnevnih zadataka. Jednostavno, prva utrka je bila postavljna prezahtjevno, jer, s obzirom na vremensku prognozu, nitko nije dvojio da će biti vrlo teško vratiti se natrag s Tolmina (Tolminski Kuk, Kobala) na Lijak. Tako je i bilo. Ajde dobro. Netko se zaigrao u task komisiji, nek' mu bude. Ali nakon umirivanja razigranosti postavljača drugog taska od strane Vidica i vrlo težak početak 3. utrke te postavljanje end speed sectora i ciljnog cilindra u zavjetrinu, više nisam htio šutiti o izdrkavanju nabrijanih PWC gonjača kod postavljanja dnevnih zadataka natjecanja. Ipak su tu neki došli na godišnji odmor, letiti, ne znojiti se i mučiti prek svake mjere. A prvi će i onako biti prvi bez obzira na težinu zadatka. Da me se krivo ne shvati, ne radi se o nesigurnim utrkama, već težim za manje iskusne i manje uletene pilote. Razgovarao sam s većinom slovenskih pilota i postavljačima utrka te su se složili da bi utrke trebale biti prilagođene i onima koji ne ganjaju PWC. Situacija se u drugoj polovici natjecanja promjenila. Ne pripisujem tu zaslugu sebi, kako si možda odmah pomislio vrli štioče, već su se i uvjeti nešto poboljšali.

Nastavlja se...

" istraživanju rudarskih finesa" ?

1. utrka u nedjelju, kao što sam već spomenuo, bila je vrlo jednostavna. Startni cilindar kod starta i piči za Tolmin, pa natrag. Pitao sam top gonjače (Sušu, Đuru, Aljaža Valiča, Oroža...) kako misle letiti do Tolmina, pa su iznijeli 2 rute: direkt ili preko višeg predjela od Čavna. Druga ruta je vrlo šumovita i bez puteva te valja preskočiti jednu duboku dolinu. Kad sam ih pitao kako natrag, samo su se pogledali i nasmijali. Bilo je za očekivati da će problemi nastati u povratku uz najavljen jugozapadni vjetar. Nakon početnog navrtavanja i otvaranja startnog cilindra bilo je problem dobiti veću visinu. Osobno nisam mogao dići više od 1100 m. Jedna veća strpljiva grupa je digla iznad zmajarske rampe 1500 m, a kasnije i više nad višim terenom. Odlučio sam od starta krenuti po kanalu za Grgar. Nisam imao više od 1000 m. Putem sam uhvatio zakošenu i jaku termiku do 1300, pa malo dalje 1400 i 1500 m. Prebacujem spomenuti usjek, navrtavanje s Enzom 2 i M4 na drugoj strani i ponovno do 1500 m te nastavljam dalje niz vjetar. Preko položenog visokog platoa je dobro išlo, ali onda sam počeo gubiti visinu. Naravno da se slijedeći plato diže u smjeru u kojem moram letiti. Gledam one koji su išli onom šumovitom rutom i voze po višem terenu i naravno viši su od mene. Zavidim im. Sad sam već na 800m i moram van s platoa prema Soči, što je van rute. Na rubu platoa, 3-4 km dalje, ugledao sam žuto-plavog EnZa 2. Nešto vrtka. Idem i ja, nemam bolju opciju. Dovučem se do njega i krenemo zajedno vrtiti. To je Jošt. Uspjevamo izvrtiti slaba dizanja koja su se okrijepila čak do 2 m/s. Termika je zakošena prema točki pa smo bezbrižni.

Polako se ukazuje Most na Soči. Pomicali smo se po tim zakošenim padinama i dohvatili Most na Soči. Odavde do Kobale je samo 5 km, a mi smo na 1300 m. To je dovoljno. Nailazimo na veću grupu pilota koja je okrenula Tolminski Kuk (antena pod Kobalom). Raspoznajem Đuru, Marlija, Oroža, Hrgu i Moleka. Tu je sigurno i Geirlach, pa Tilen... Zastaju vrtiti zavjetrinsku termiku nad Mostom na Soči jer nisu visoki, mnogi znatno niži od nas dvojice. Pustio sam ih jer moram još točku okrenuti, ne razmišljam sad puno o povratku, mada mi u primozgu stoji da neće biti lako. KANUO SAM POD KOBALU!

Ne mogu vjerovati, slaba dizanja, baloni, vjetar sa zapada. Uh! Strpljivo sam vrtio dok nije krenulo. Sad dižu i drugi. Ok, ajmo. Izlazim prema Tolminu i polako penjem u vjetar. Nalazim neko konvergentno dolinsko dizanje i kako se pomočem u vjetar tako diže. Jedino postoje 2 problema, što sam vrlo spor, jedva 25 km/h sa speedom, i što letim prema Kobaridu, a ne prema Novoj Gorici. Imao sam VBI (Vlastita Brilijantna Ideja ™ Box) i namjerio da preletim cijelu dolinu prema Italiji te se preko zapadnih brda domognem Nove Gorice, a time i Lijaka. Krenuo je tako i Jošt i još neki Niviuk IP, za koje nisam znao je li u utrci ili je XC gonjač (izmješali smo se sa drugima na Kobali). Odlučio sam da izvrtim nad Sočom što više mogu, pa u proboj. Jošt se povukao podvijena repa, jer je scurio tamo na tim brdima, ali onaj drugi je uporno pokušavao vrtiti po vrhovima tih brdašaca. Nekoliko puta sam tu letio na utrkama i koji put prođeš, a koji put, zamisli, i ne. Na kraju sam odustao od brdašaca i hrabro krenuo Sočom nizvodno. Priključio mi se jedan od Valiča na Rook 2. Gmizali smo po tim meandrirajućim brdima koje je rastisnula rijeka. Sve niži i niži. Čas u zavjetrini, čas u privjetrini. Valjda nešto zna Valič, pa one je superstar. Na kraju smo završili na jednom brdašcu u koje je tukao zapadnjak i termika. Kad smo se podigli iznad vrha pokušavao sam proboj dalje na drugo brdo. Valič je i dalje mirno peglao isto brdo. Prvi put sam se povukao kad sam osjetio turbulenciju iza flanjke. Mjesta i nema baš za sletiti uz Soču. Povratak, nabiranje i ponovni pokušaj proboja je završio tako da me je ona zavjetrina dobro protresla i da sam se povukao podvijena repa, cvileći. Vidio sam da više ne mogu ispeglati vrh grebena i da mi ima kapnuti na jedine livade ispod. Nakon nekog vremena i Valič je odustao te odletio preko Soče na druge livade. Kako sam bio nisko nisam se htio zeznuti da moram slijetati u Soču.

Uz uskodolinski vjetar i navale termičkih balona uspješno sam sletio na prostrani plato koji je morao presjecati gadan dalekovod. Srećom paralelno, ne poprečno. nisam žuri, već sam se polako spremao, žvakao travu, sunčao, čak i malo prilegao da mogu vidjeti kako drugi natjecatelji prelijeću to mjesto. U cilju sam saznao da je Tomi Eržen pokušavaju čak 3 puta proboj s Kobale prema Lijaku. Bio je čak na 2800 m nad Rdečim Robom! Pa to je KRN! Nisam niti slutio da me čeka tabananje od 5 km do Mosta na Soči. Otkud sam to mogao znati. Pa Soča i glavna cesta su bile ispod mene. Neznajući rezgolićen i u japankama sam krenuo na taj marš. Nakon više od pola sata shvatio sam da moram obuti tenisice, jer gadno peku tabani (probao sam i bos hodati, onda je pekao asfalt). Već izmoren, zaustaio sam jedan auto i povezli su me prema Mostu na Soči. Pitam ih na tečnom slovenskom koliko je daleko od Gorenjeg Loga u kojem sam sletio do Mosta na Soči, vele oni 5 km. A koliko još imamo, kaže vozač da smo tu. I bili smo. Ugledao sam natpis mjesta do kojeg sam tabanao, a da nisam niti slutio da ima toliko. To pitoreskno selo je povezano cestom samo s Mostom na Soči. A tako je izgledalo dobro za sletiti. Pokupili su me Vedranić i Zoki, jer bi se načekao natjecateljskog prijevoza.

Zašto sam se o ovome toliko raspisao. Zato što je to bio moj prvi prelet s Lijak na Tolmin. Teren je simpatičan kad si visok. I kad si nizak nije neprijateljski, ima puno mjesta za sletiti po 3 platoa koja se prelijeću. Ali s većom visinom to je pjesma. Šteta što nisu postavili disciplinu da nastavimo utrku prema Mrzlom Vrhu, Krnu i Kobaridu, pa slijetanje u kampu Graberje ili Tolminu. I onako nas je većina kapnula oko Mosta na Soči. Svi bi se naletili i ne bi forsirali reku kao na kakvom prisiljenom maršu.

Ponedjeljak je bio neletan, pa su odmah otkazali trku. Većina hrvatskih natjecatelja (80% natjecatelja, bez Hrge i Zokija) je odlučila kazniti se dodatno na poluslužbenom Državnom prvenstvu pa smo klipsali za topshit slo pilotom Jooš Naprijed do istaknutog vrha Vipavsko-ajdovščinske krajine - Čavna. Taj vjekovni hrvatski vrh (sam naziv toponima govori tome u prilog, Ča-van, znamo da Slovenci namaju čakavski dijalekt i da slovenska riječ za van glasi zunaj) osvojili smo nakon nepuna 3 sata hodanja, cupkanja, klipsanja i lipsanja. Srećom pa je dom na Ča-vanu bio zatvoren, ali nužnik je srećom otvoren te smo se mogli napojiti svježe vode koje nam je putem uzmanjkalo. Pisalo je nad slavinama "Voda ni pitna" što smo protumačili kao Voda i Pita. Voda je bila slasna, ali pite, kao ni bureka nije bilo jer je planinarski doma bio zatvoren. Srećom mama Jasna je ponijela dovoljno čokoladica i energetskih barova, a Vedranić me totalno osupnuo kad je pred vrhom izvadio pola litre gaziranog osvježavajućeg napitka Fante u Coca-cola flaši. Taman nas je ta energija najednostavnijih šećera unijela u cilj. Gore smo se izvalili po ležaljkama kao na plaži. I dobro se odmorili. Spust je išao puno lakše, ali smo ispali u Podmeju, 10-ak km dalje od naših auta. Odšepesali smo još neko vrijeme do Tihe doline gdje je navodno ugostiteljski objekt bio otvoren. Naravno da nije bio. U međuvremenu sam nazvao Brunu da nas spasi i dođe autom gdje smo se zatekli. Bruno je taman stigao kad smo od dobroćudnih gorštaka izmolili vode i soka. Od tud je sve išlo lakše. Bruno je trčao u dolinu, ja sam odvezao polovicu šetača do auta, a preostale šetače je jedan od domorodaca odbacio u obližnje selo u birtiju koja zbilja radi. Nismo poplili niti 3 runde kad zove Bruno da gdje smo. Uj, zaboravismo na Brunu. Zatekli smo ga kako igra nogomet s lokalnim deranima.

Mali fotostrip: https://plus.google.com/u/0/photos/112612256338201887973/albums/6173129286578920353

Ma ja vas sve jako volim i iskrene čestitke na uloženom trudu i rezultatima. Istinski ste predstavnici hr PG zajednice. Ali nemojte osuditi ljude koji nisu došli jer ste vi očekivali da se pojavi vise hrvata. Danas je borba na svim fontovima. Lovimo pare da bi živjeli, zadovoljili potrebe obitelji, kupili novo krilo i onda se nađe jedan vrhunski hr pilot i pljuje sve koji nisu njegovi istomišljenici (Hrga odnosi se na tebe), pa se nađe vjerujemo najbolja leta cica u hrvata i popuje o službenom ili neslužbenom DP - u prozivajuci sve za koje ona nije obaviještena. Ja nisam natjecatelj,ali se trudim koliko mi to żivot dozvoli da pokažem drugima koliko sam napredovao, kroz xc ligu, slobodnim letenjem, općim zalaganjem za PG zajednicu, a ponajviše da dokažem sebi da mogu i bolje i onda čitam na forumu prozivanja. Znam da se ne odnose na mene ali me boli. Nema nas puno, tek šačica odabranih i onda se svadimo,pozivamo, upiremo prstom. BLJAK! Htio sam svim srcem doći na ovo DP, na druženje letenje i učenje, ali nakon ovih par postova nije mi uopće zao kaj nisam mogao.
BTW Jasna ja nisam mogao jer sam već 2.tjedan na 12 satnom radnom vremenu u BiH. Nisam neka korist od natjecatelja, ali sam se barem ispričao.
Mario - takva izjava šljaka ako si gazda svoga vremena,ali danas mnogi nisu u toj situaciji.
Još jednom da me ne bi krivo shvatili, bravo na uloženom trudu I REZULTATIMA i manite se prozivanja. Pustite nas da bar uživamo u Vašim rezultatima kad mi nismo za to sposobni ili nismo mogli doći na hr DP.
Sorry na mogućim textualnim greskama pišem na mobu nakon 13 sati rada.

1. ocigledno si se nasao prozvanim jer sve ovo pises
2. ajde procitaj jos jednom moj post; ili barem disclaimer na kraju.
naravno da ne mogu znati za sve pojedinacne slucajeve, ali to sto je na DPu bilo samo 10 od navodno 100-tinjak HR pilota mi je bilo zbilja neobicno?! samo to. unatoc svemu (pos'o, kuca,.. pare, familija,..), zar i tebi nije cudno da nas je bilo tako malo? prosle godine u Srbiji nas je bilo vise i sta se promijenilo na ovim prostorima od onda?
ne znam; ja se nekako uvijek drzim onog "gdje je volje tu je i nacina", a mislim da je i Mario to htio reci, no, nevermind.. ocigledno nam je tako grah pao ove godine
3. evo npr mog btw-a: i ja sam sljakala 3 godine 12 sati dnevno (i redovito vikendima) i 'ko me sta pita.. i 2012. god. nisam dosla na DP jer sam prakticno citavo to ljeto pisala doktorat.. i sad mi se zavrsava ugovor ovdje i najvjerojatnije cu opet morati emigrirati i ponovo: tko me sta pita? nikome nije lako, znas..
4. relax brother! naravno da si korist od natjecatelja; ponajvise za samoga sebe i svoje letenje jer, znas i sam; lako je biti velika zaba u maloj bari.. (tj. "serif" na svom lokalnom brdu)