|
Drage moje kolege natjecatelji, bivši, sadašnji i budući te ljubitelji jednog predosadnog sportskog formata za sve one koji nisu dušom i tijelom u tom istom. Obratio bih vam se s nekoliko prigodnih riječi (dobro znate da vas odmah u početku foliram i da će ovo potrajati) o upravo proteklom otvorenom Državnom prvenstvu Slovenije i Srbije te poluslužbenom za Hrvatsku. Objasnit ću i zašto nije neslužbeno, ili zašto nije službeno, već je poluslužbeno. Samo ako imate konjske živce i čitanje vam dužih tekstova od naslova u novinama ne predstavlja osobit problem te izdržite do kraja nakon što obrišete hračak koji bi mogao pogoditi i vašu njušku iz moje njuške. Naravno samo figurativno (hrv. ne doslovno, srp. ne bukvalno, BIH jarane, ja tebe ništa ne kontam, slo. jaz se kličem Suljo). Ostali krenite raditi nešto korisnije, plemenitije, humanjije ili jednostavno gubite vrijeme negdje drugdje, a ne ovdje.
Zavšilo je i posljednje Državno prvenstvo koje je za određene strukture bilo neslužbeno. Osobno smatram da je bilo poluslužbeno. Prvo, jer je to bilo pravo natjecanje, pod kapom FAI-a, gdje se dodjeljuju bodovi i gdje se, uostalom, zapravo natječemo za istač. Drugo, dogovorili smo se međusobno, kao što se ljudi određene skupine sakupe i dogovore nešto, a to je da se izdvoji posebna kategorija Hr pilota s liste svih natjecatelja i da najbolji ponese titulu državnog prvaka te se padajućim nizom bodova doluče mjesta na ljestvici u svim kategorijama tko je gdje i tko je što uzeo. Bilo je o tome govora na ovom forumu, nemojte se sad praviti grbavi da vas nitko nije obavijestio i da niste dobili službeni poziv od "Agencije za sportsko zrakoplovstvo i uzaludno gubljenje vremena pri istraživanju rudarskih finesa". Treće, naš krovni nacionalni zrakoplovni savez je u manje od 2 mjeseca imao stav od "kakit ću (na sve) do piškit ću po samom sebi (pa makar i u usta)" dok sve nije isprskao do te mjere da se šporkica nije dala na brzinu varakinom izblijediti i na kraju smo ostali bez bijele misne košulje za Državno prvenstvo. Zato je ovogodišnje Državno prvenstvo Hrvatske za mene poluslužbeno. Ono kao prdno bih, ali se bojim da ću se israt u gaće.
Pod tim dojmovima smo se svi našli. I svatko je odlučio sam za sebe. Međutim, od početnog nacionalnog ponosa, jer Državno prvenstvo je upravo koloplet nacionalnog ponosa i vlastitog ega upakiranog u sportska preguća, ostalo je malo toga. Ne bih htio biti zlogluki prorok dosezima jednog većeg nacionalno-ponosnog pregnuća, ali šteta je već izgledna. Ovih dana pratimo što se događa s pripremama za vojnu paradu kojom bi se obilježila 20. obljetnica vojno-redarstvene akcije Oluja '95. Bipolarna je ta proslava, jedan pol je u današnjoj nacionalnoj metropoli, a drugi u nacionalnoj mitskoj središnjici, od vajkada poznatoj kao Zvonimirov grad, danas poznatijem gradu bosanskih useljenika, najtoplijem gradu dalmatinske zagore, imenom Knin. Jedna naša struja bi se držala uhodanih puteva proslave Oluje u Kninu plus Thomson pride, a oni drugi bi da to bude vojni slet po uzoru na moskovski Crveni trg i istu onu paradu koju su ratni ministar i vrhovni zapovjednik oružanih snaga RH upriličili 1995. na Jarunu. Međutim, izvan okvira naše Lijepe ispada da je sve to sviranje kurcu, da oproste dame. Opet smo u situaciji piškit ću-kakit ću. Malo će nam doći švedski gripeni, malo nam neće doći ostale članice NATO saveza. Isprike su kao: vruće im je, nismo oprali tenkove, nismo promjenili hidraulično ulje u helikopterima ili nismo stigli uglancat puške. Ma ko tu koga jebe?!
Nama je Oluja važna jer smo postali državnom. Jest, izginulo je svijeta i na jednoj i drugoj strani, ali život je nemilosrdan, i da prostiš, on se mora nastaviti. S vanjskih pozicija (za nacionalno osvještene, iz poizicija drugih zemalja izvan RH) to je minoran miting. Ali da smo se pošteno izblamirali, eee, to jesmo. I još ćemo se izblamirati. Što to nama treba? Zato što se mi volimo blamirati. I pri tome smo ponosni. Svi smo ponosni. I Predsjednica, i bivši predsjednik, i Predsjednik Vlade, i Ministar ovaj i onaj, i bivši Ministar i Glavni Tajnik, pa i Predsjednik Komisije.
Elem, ovogodišnje "kakit ću, piškit ću" Državno prvenstvo Hrvatske nije prošlo ništa bolje, nego što će proći 20. obljetnica od oslobođenja skoro trećine hrvatskog teritorija. Prvo je sve bilo dogovoreno kao i obično. Državno će biti, kao i parada u Buzetu, pardon Kninu. Ali sjetio se Predsjednik (Komisije, Vlade, dodaj po želi, vegetu ili drugi začin) da to nije ispravno. Onda se to otkazalo i pokušalo zakazati nešto drugo... Ne znam da li me pratite, ali na kraju je ispalo ovako. Srbija je poslala prosvjednu notu drugim sudionicima parade da će se naljutiti ako oni dođu na tu paradu. Odnosno, Hrvatska Zadužbina Klubova (u daljnjem tekstu HZK) se žalila da kako je moguće ovogodišnju smotru parajedrilica nazvati srpskom, slovenskom i još k tome hrvatskom paradom. I eto ti prosvjedne note i eto ti Državnog prvenstva za nacionalne manjine Srba i Slovenaca, ali ne i za većinu Hrvata. Eto ti da nema Buzeta, Bambootića, tartufače i biske, a bogami niti Gripena. Onda su se pojavili pomirljivi tonovi i da puj-pike važi i Zagreb i Knin isto, kao da niti Lijak nije ništa lošiji od Buzeta, da grapa nije ništa lošija od biske.
Međutim, šteta je postignuta. Gosti, sudionici i ostali visoki predstavnici su se pokolebali. Sad je ostala samo mala tvrdoglava skupina od 20, 17, 14, 11... ne, nego 10 bojovnika da nastupi na paradi. Onoj istoj dosadnoj koja je sama sebi svrha. Koja je bitna samo da se prebroje mrtvi i da se jedna strana naruga drugoj. Da se odmah razumijemo, pod dvije strane ne mislim na dvije zaraćene strane u Domovinskom ratu od prije 20 godina, već unutar granica RH. Jer što će ti vanjski neprijatelj kad imaš i lijepih domaćih protivnika. Elem, vratit ću se ovoj temi još negdje pri kraju.
Ako si stigao do ovdje, vrli štioče, i nisi pomisli da mi vratiš hračak te da me pošteno izdegenečiš, nagrada slijedi. Samo čitaj dalje. Sad slijedi tek dosadan dio.
Nisam imao vremena za neke veće izvještaje na formu o natjecateljskim danima, a i bilo je pakleno, pa sam se morao stalno hladiti pitvinama da ne pregorim. Gdje bih još i pisao u takovom stanju. Organizacija je bila na visini zadatka. Igor Eržen je onaj tip koji stalno izvlači zeca iz šešira. Čovjek je ili ludi mađioničar ili ima sreću. A možda i oboje. Od 7 predviđenih natjecateljskih dana, letjeli smo 6. I svih 6 utrka je bilo postavljeno zahtjevno. Nakon 3. taska uložio sam unofficial complaint na zahtjevnost postavljanja dnevnih zadataka. Jednostavno, prva utrka je bila postavljna prezahtjevno, jer, s obzirom na vremensku prognozu, nitko nije dvojio da će biti vrlo teško vratiti se natrag s Tolmina (Tolminski Kuk, Kobala) na Lijak. Tako je i bilo. Ajde dobro. Netko se zaigrao u task komisiji, nek' mu bude. Ali nakon umirivanja razigranosti postavljača drugog taska od strane Vidica i vrlo težak početak 3. utrke te postavljanje end speed sectora i ciljnog cilindra u zavjetrinu, više nisam htio šutiti o izdrkavanju nabrijanih PWC gonjača kod postavljanja dnevnih zadataka natjecanja. Ipak su tu neki došli na godišnji odmor, letiti, ne znojiti se i mučiti prek svake mjere. A prvi će i onako biti prvi bez obzira na težinu zadatka. Da me se krivo ne shvati, ne radi se o nesigurnim utrkama, već težim za manje iskusne i manje uletene pilote. Razgovarao sam s većinom slovenskih pilota i postavljačima utrka te su se složili da bi utrke trebale biti prilagođene i onima koji ne ganjaju PWC. Situacija se u drugoj polovici natjecanja promjenila. Ne pripisujem tu zaslugu sebi, kako si možda odmah pomislio vrli štioče, već su se i uvjeti nešto poboljšali.
Nastavlja se...
_________________ Take'Air
11 : Boro, Danči, Forca, hrga, hrvoje.vt, jrabic, Laminar, MadMax, VedranMRi, Zoki, Šokre
|
|
|