... 20.01.2010. Usudio bih se reći prvi pravi proljetni dan u ovoj godini
Izuzmemo li dan ranije letenje ćićarijskim prostranstvima u tišini nekolicine samozatajnih pilota.
Na put krenuše dvije skupine, jedna mještovita sazdana od zagorskih, jaskanskih, riječkih i ličkih pilota, a druga čista zagrebačka. Prvi grunfovi usmjeriše svoje prijevozno sredstvo put Lijaka i ne pogriješiše, a drugi put Triblja ususret riječkim kolegama. Ni ovi potonji, kojima i sam pripadam, nisu pogriješili. To je bio jednostavno dobar dan, sunčan i termički nasmijan
Mi, zagrebaši (dobro ja sam iz Feniksa;-), napali smo Tribalj sa sjeverne strane preko Fužina, Zlobina i Plase, a snijega je bila gomila, metar i više ponedje. Zabrinuli smo se kako ćemo se uspeti na start, jer zimi je to zaleđeno. Južna strana ima manje snijega, ali na nekim mjestima bura napravi zapuhe 1-2 m u dužini od nekoliko desetaka metara i opet je pristup onemogućen. Odlučili smo probati sjevernim putem, a Riječani južnim, pa ćemo vidjeti tko će do kuda stići. Ispalo je da smo mi imali više sreće, jer uz snijeg i ponegdje uklizani led na cesti ipak su ljudi prolazili i napravili tragove koji su većim dijelom otkrivali asfalt. Zvonko je iz Karlovca došao sam s običnim autom i zimskim gumama bez problema. Riječani su morali ostaviti aute pred zadnji uspon, a taj je zbilja strm, i prošetati, jer je bilo poleđeno. Iz zraka je taj dio ceste izgledao kao sjajna zmija dugačka kilometar.
Na vrhu, parkin pod snijegom, stvrdlim od bure i zaleđenim od sunca. Sniježni pokrivač je toliko tvrd da smo hodali po njemu ne propadajući u nj. Čak niti auto nije propao kotačima dublje od 3-4 cm. A onda je slijedila prava avantura - spustiti se do poletišta po tom ledu. Nije lako. Na samo startu, opet tvrdi snijeg pokriven ledom. Ha, bit će veselo odstartati. Stigli smo u 12:30h i termički ciklusi su bili sve izraženiji. Ivana i Sonja su bile brže i hrabro se otisnule u zrak uz bojažljiv trk po tom ledu, a Doktor i ja smo slagali svoje open-e i kibicirali što se događa s djevojkama. Ivana diže, Sonja je upala u dobar balon, krilo zaostaje za njom, a penje i dalje. To je to. DOktor polijeće, oprezno trči, a boom 5 se nećka da uhvati zračnu struju, ali uspjeva. Ne žurim, ovo mi je vjerojatno posljednji let s mantrom R09 s kojom sam drugovao punu godinu dana. Našao sam joj udomitelja, novog gazdu koji će nastaviti druženje, a mi se rastajemo. Nisam niti tužan, niti nostalgičan, jer sam navikao mijenjati krila nakon 1-1,5 godine pa se niti ne vežem duboko, ali ipak je to možda zadnji let s njom. Nakon ovih oproštajnih misli polijećem. Odmah dizanje. Ne vrtim, idem prema zmajarskoj. Nad siparom i dalekovodima hvatam dobar stup i podižem privh 200m. Joj kako je dobro. To je letenje koje je mi je već blijedilo još tamo do listopada. Dobra i uska, dinamična dizanja, nije dosadno. Stup je propošan, pa izlazim jer dizanje slabi, a pitch control postaje sve složeniji. Trojka je odmakla prema Križišću i idem za njima. Nailazim na redovite stupove i tako do utvrde na kraju grebena kod Hreljina, gdje se mimoilazim s curama i Dokom. U povratku, na isturenom špicu između Križišća i Drivenika, gdje je dežuran prpošni stup, opalilo me jako dizanje, preko +4 m/s koje je preraslo u 5, pa 6 i na kraju +6,5m/s i to ne kratkotrajno. Nisam čuo vario da tako vrišti od zadnje utrke Državnog prvenstva u Istri.
U povratku preko starta nalijećem na Biondića, pa formiramo grupo za Bribir s Doktorom na čelu. Biondi je izabrao mudriju taktiku letenja po unutrašnjim vrhovima, a nas dvojica se držimo ruba grebena. Valjda nam je osjećaj za hladnoću bio smanjen gledajući u sivo smeđe tlo nego bjelinu viših vrhova. Ubrzo smo Dok i ja potrošili početnih 1300m i bili na samom grebenu kod Grižana, jer nismo uspjeli uhvatiti Bribir. Biondi nas je samo promatrao s visine. Bio sam zlurad i mislio neka mu, bar mu je hladnije nego nama. Dodatno me je ugrijao jedan frontalac s jačim jednostranskim pri ispadanju iz stupa u grižanskom zaleđu. Natrag prema startu grebemo nisko, a Biondi i dalje supervizira s visine. Pred startom Dok prekida zimu i let te ide na sletište, a ja vritim dobar stup i dižem do 1500m. Nakon nekog vremena vidim Doktora kako skida visinu spiralom nad jezerom. Mislim se dobar je, a on će poslije u birtiji da nije bilo namjerno nego da ga je opalilo i da je završio u spirali. Ajde! Promrzao, ali čvrst u namjeri da iskoristim dan, jer kad ću opet tako, okrećem još jednom Križišće, a na povratku mantra mi je priuštila iznenađenje koje ću pamtiti. Možda je to bio i "zao" zrak, ali evo pa prosudite sami. Prošao sam onaj špic koji strši prema moru između Križišća i Drivenika, a poznat i po tome što se Doktor svojevremeno tamo ušumio i u stijenio. Taman sam prošao taj špic i uhvatio glavni greben prema startu kad sam upao u bombu od +4 m/s. Nakon malo hvatanja krila idem ko špriher gore, a onda tras, bum frontalac, koji sam naslutio i djelomično zaustavio kočenjem, ali se ipak sredina podvila. I još sam bio u penjanju!!! Vario je neprekinuto vrištao dizanje. Stabilizirao sam krilo i krenuo vrtiti, čudeći se što je to moglo biti. Super feeling
U Martini analiza dana, 10 letača, pivo i kuhano vino. Svi su bili puno dojmova. Ja piričam o svome, a Doktor o svojevremenom penjanju s pola zatvorenog krila. Biondi je uspio naviti 1700m, vrela krv. Čuli smo naše junake iz grunfovskog auta kako se dogovaraju oko Kovka kamo dalje. Super dan.
Prijava
Registracija
Najave odlaska
na letenje (0)
ČPP
Pretražnik
: 1499 / 
: 13
DHV 3
