Ajvančica za ajvane (za one kojima turcizmi nisu jača strana:ajvan živinče, životinja; riječ je iz arapskog (haywān) preuzeta u turski (hayvan) odakle je došla k nama).
Put do gore, ne pitaj. Na led napadalo 10-tak centimetara "pršića", sklisko da teško ideš pješice.
Vrtio sam volan kao kormilo na jedrilici, bacalo nas lijevo, desno ,ali ipak skoro pa smo uspjeli.
Došli smo do one "jake kurve" 100-tinjak metara prije asfalta, ali tu dalje zbilja više nije išlo.



Nije bilo druge nego ruksake na rame pa upri uzbrdo po jbn. skliskom snijegu.





Ivanščica nas je dočekala obučena u zimsko ruho. Zima do bola.
Start je prekriven ledom debljine par centimentara koji se lomi na oštre komade pod nogama za koje poslije zapinju špagice i dobrano se "bruse".



Malo brzinskog raspremanja.



Vidljivost mala i nikakva, ali neletica čini svoje i ekipa uz manje probleme zbog toga jer je teško trčati po ledenoj kori, polijeće jedan za drugim.







Što u vožnji, što u zraku skupilo se malo adrenalina, bili smo u prekrasnoj prirodi na jbn. friškom zraku, namučili se više nego da smo cijeli dan skijali, ali bilo je daleko bolje nego da smo dan proveli ispred kompjutera ili televizora.

Što reći, osim da se radi o ajvanskom primjeru čelične dresure, što sebe, što djecova, što svih okolo sebe. Bravo dječaci, svaka vam dala. Siguran sam da ste bili obilato nagrađeni za silni trud koji ste u ovo uložili. Zaslužili ste kapu do poda

Svaka čast momci, ako se i niste naletili barem ste proveli vrime na svježem zraku.

Sve čestitke....
Pozdrav,

Josip

Ovo me podsjetilo na smrzavanje na Sljemenu nekoliko puta proteklih godina, u sličnim uvjetima/ambijentu.
Hladno je ali je predivno.
Još kad zasja sunce.....

A moj Franko, smrza sam se gledajuči slike!

Evo dvi da se i vi malo ugrijete!

AZVM



Nije preporučljivo dugo gledati u sunce bez zaštite!



BEŠO

Šta ti je to sunce ?
Mi u SZ Hrvatskoj smo već definitivno zaboravili kako to izgleda.
Ajde uživajte barem vi u prekrasnoj i uvijek dragoj mi Makarskoj.

Momci, uživajte, ali nemojte nas provocirati tim odličnim slikama !!! Imate predivno vrime i nemate pojma kako ste sritni.

Ali eto još malo pa smo mrvicu bliže Makarskoj.... probušili tunel još da stave žičaru da vuče iz makarske do Sv. Jure bit će odlično

Bravo za volju Franco, djeco i ostali! Nije lako po zimi lutati maglovitim bespućima. To je dokaz volje pojedinca, ali i dokaz kako jedan ajvan može pokrenuti druge insane na belaj!

Međutim, ne mogu a da se ne osvrnem na ovo magleno letenje te da opravdam stečenu reputaciju kao fra. Toni. Zakon o zračnom prometu kroz Pravilnik o načinu i uporabi ovjesne i parajedrilice brani letenje bez vizualne kontrole, odnosno letenje u oblaku, po magli, 30 minuta iza zalaska sunca itd. Jedno je to učiniti u krajnjoj nuždi (npr. penjući se na Mont Blanc spašavati život od smrzavanja letom padobranom kroz oblak), a drugo je odvesti klupske kolege (uz to i maloljetnike) te one koji nemaju pilotsku dozvolu. Izuzetno riskantno i nepromišljeno te protiv Zakona i dobrih običaja paraglidinga.

Da, dobro si shvatio Franco, smatram da si načinio vrlo neodgovoran i kranje opasan potez vozeći i predvodeći vlastitu djecu (tvoje roditeljsko pravo) te nepilote u let kroz maglu na velikoj hladnoći ugrožavajući njihove živote. Da je, a fala Bogu nije, netko završio u šumi ozlijeđen, a onda da je GSS trebo doći, pa lutati i tražiti istu osobu dok se ista smrzava i pothlađuje uz možebitno krvarenje? Da li si pomislio na takav scenarij? A imaš, uz moralnu odgovornost (kako roditeljsku tako i pilotsku prema mlađim i neiskusnijim letačima), i zakonsku odgovornost kao predstavnik Kluba koji je operater predmetnog letilišta te kao naiskusniji pilot tog dana po naputku o uporabi letjelišta i funkciju vođe letenje. Jedno je avanturizam, a drugo je neodgovornost. Moram priznati da sam razočaran ovim tvojim postupkom za kojeg smatram da si isključivo ti odgovoran.

Smatraj ovu moju reakciju kao opomenu, a u slučaju ponavljanja neću se ustručavati izvjesiti mjerodavne o istom. To je moje pravo i dužnost.

Moram priznati da je i mene lecnulo ovo poletanje, a onda i letenje u oblaku, pogotovo nakon nedavne tragedije pilota u Srbiji koji je poletio u sličnim uvjetima...

Prošlo je i meni preko uma no budući da se na fotkama vidi puno slabije pretpostavio sam da magla možda nije bila toliko gusta, ali zbog jako oblačnog dana fotić nije mogao uloviti detalje u mračnom podnožju starta.
Ili se odozdola moglo točno vidjeti koliko je duboka tj. plitka i dokle seže.

U svakom slučaju sa zanimanjem iščekujemo Francov odgovor. .)

Koliko mogu da primetim, u prvom postu pise

Jednostavno uzimam stvari s rezervom, kao kad se napiše da je Vojo tandemirao po 10m/s vjetra - trebali bi kao svi skočiti na zadnje noge pa kako je to smio...

Iako se volim voziti po oblacima (što isto nije ni pametno ni uputno ni dozvoljeno raditi) osobno ni s GPS-om ne bi išao u maglu/naoblaku ako ne znam koliko je debela ili znam da je deblja od 100m. Bez GPS-a bi išao u maglu jedino ako znam da je vrlo vrlo tanka i nešto malo se nazire kroz nju.
Zbog toga pretpostavljam da se ni Franco ni ostali nisu zabili u debeo sloj naoblake ne videći baš ništa...
A možda i podcjenjujem njihovu ludost...

uj!

ovo je sa bog vetra:

Zoran Korpar: Ne znam je si li ovo izveo samoinicijativno ili si dobio dozvolu od starog, al se nadam da si shvatio da ti ovo i slicne egzibicije ne trebaju u zivotu
Nikola Kuzmić: pa ne trebaju.. al trebalo je i to probati.. sad znam da se mogu pouzdati u GPS iako nije ugodno..
Dario Tomašić: u gps se nikada ne možeš pouzdati 100%, kad radi sve je ok, ali postoje gomila gluposti kada zna zaštekati. probaj ti radije ostati u zraku duže nego ikada do sad ili preletjeti dalje nego ikada do sad. pravilo kaže da je za nas dopušteno do 150 m ispod baze (što isto uredno svi kršimo ) i da nije dopušteno letenje bez vanjske vidljivosti. (vidi forum srbija fatality). no, da ne bi puno.... zapravo jedva čekam da upoznam mlade generacije pg. uživaj i pamet u glavu

drago mi je da je netko ipak povukao ovu raspravu, jer mene je opasno svrbilo,ali ipak letim drugu spravu no pravila su za sve nas jednaka... također nisam htio uklizavati francu, ali ovo je otvoreni forum i mislim da treba poslužiti kao dobar primjer.

Toni lijepo od tebe da brineš ali vjeruj mi ja pazim na svoju djecu i druge pilote. Kad sam rekao da je vidljivost bila mala onda sam mislio na startu, a i tamo je kao što se vidi bila 100-tinjak metara.
Naoblaka je bila samo na startu dok je već Konj bio vidljiv, a što smo i dobrano provjerili dok smo se penjali gore.
Uz dva GPS-a koje svatko od nas ima (Competino i 76-ica map ), odgovorno tvrdim da nije bilo nikakve opasnosti.
To je što se tiče leta u subotu, a malo druga je priča jučer kad su uvjeti bili čak bolji nego u subotu, ali nam se po polijetanju iznenada navukla niska naoblaka pa se Ivanec nije vidio do Prigorca.
No vidljivost je još uvijek bila dovoljna i uz dva GPS-a to mi je došlo kao odličan trening za maloga.
Ne vježba se letenje samo kad su uvijeti med i mlijeko nego treba računati da će mu se kod letenja događati ovakve stvari, ulazak u bazu ili iznenadna niska naoblaka, a onda on treba točno znati što treba uraditi i izbjeći paniku pouzdajući se u instrumente.
Dakle odgovorno tvrdim da ni kod prvog ni kod drugog leta nije bilo nikakve opasnosti, a najbolji dokaz za to je što je jedan od pilota bio Kiki, a on je stekao gotovo svjetsku slavu na tome što izbjegava letenje ako postoji i "o" od opasnosti, a u ćemu ga i ja u potpunosti podržavam, a bogami i Tihomira bi bilo malo teže nagovoriti na pogibelj.
Hvala svima na brizi !

cini se da ipak niste guske
u magli!
pozdrav svim ajvanima i
onima koji se tako osjecaju!
LP baja!

U oblake ću ulaziti i dalje (kad god to budem mogao) jer bez toga neću upražnjavati paragliding. Možda pretjerujem, ali ako to ne mogu, isto mi je kao da kupim kabriolet bez mogućnosti da navučem krov. Ili, još bolje, kao da si kupim terenca i onda ga vozam samo po gradu sa turbo folk gumama. Dakle, prijavljujte me koliko hoćete, ali čim mi se ukaže prilika za to - ja "bušim".

Međutim...

Nikako ne preporučujem polijetanje, letenje ili slijetanje u magli. Poletio sam jednom prilikom sa Japa kroz nisku naoblaku, ali samo zato što sam vidio tlo. Ipak, kad sam se približio "rupi" ona se zatvorila. Vrlo neugodan osjećaj. Slično kao kad ti netko zaveže oči i zavrti te par puta na sred sobe. Iako nisi ni koraka napravio u bilo koju stranu imaš osjećaj da ćeš maznuti nosom u neki zid (zato i pružaš ruke ispred sebe iako tvoj mozak zna da do prve prepreke ima par metara). Tako u bazi ili magli imam osjećaj da ću maznut u brdo ili nekog drugog.
Naravno, naoblaka je bila vrlo tanka, pa i ta bojazan brzo prođe.
Ipak, u ono nekoliko "bušenja" što sam imao upoznao sam zanimljiv obščutek. Naime, nakon svega 30-tak sekundi možeš zaokrenuti za 180 i više stupnjeva bez da to primjetiš (ili misliš da skrećeš, a ustvari ideš ravno). Pokušao sam i jedan mali opit. Iznad Osijeka sam ulazio u bazu i nastavio kružno kretanje trudeći se držati nagnutost u sicu i komande jednako zategnute. Pri tome nisam gledao u GPS. Nastavio sam, po slobodnoj procjeni, penjati još par krugova i zatim pogledao na GPS. Potpuno me ušokiralo: jedva da sam napravio jedan cijeli krug. Izgledalo je kao spirala; prvo sam ušao kružeći, a zatim se krilo polako ispravljalo bez obzira na položaj tijela. Upravljanje krilom ja "živa" stvar i u kruženju je postrebno neprastano dodavati ili oduzimati ne bi li krilo bilo u savršenom krugu. To, što misliš da držiš isti položaj nikako neće nacrtati savršen krug. Ukoliko GPS radi onda nije problem ostati duže vrijeme i ne izgubiti orijentaciju, ali što ako nestane signala, ako nemaš magnetni kompas, ako si, na kraju krajeva, u visini okolnih brežuljaka (kao što je slučaj sa maglom).
Sličnu priču imamo sa Bjelolasice. Polijetali smo u nekakvim rupama kad se dobro vidjelo, ali je Zoki imao slalom između visokih borova i žica koji iskaču iz magle na 20-30 metara udaljenosti, no može i on nešto o tome) (kao da nije dosta što si postao svjestan da si na padini sa malo visine, a trebao si biti visoko iznad polja).

Dakle, ne podržavam takve egzibicije iako razumijem Nikolu kad kaže da se i to moralo probati. Uz to vjerujem kako se ipak bar nešto malo vidjelo kroz tu magluštinu/naoblaku jer u suprotnom to moram nazvati krajnjim idiotlukom. Iako si bio dole (na sletištu) i znaš da ima 200 m čistog do niske naoblake, dok ti dođeš gore ta naoblaka može leći na tlo i onda si u banani. Ne bih sada navodio članke pravilnika i zakona ili naputke instruktora koji to brane ili dopuštaju već jednostavno moraš biti idiot koji ne zaslužuje drugo nego da se zabije negdje ako ne vidiš da je to opasno (da ne govorim da moraš biti svjestan autoriteta koji od onih koji te prepisuju radi potencijalne žrtve).

Ako pored tebe nema nikoga i ne postoji opasnost da neka druga letjelica naleti - "buši" brate mili koliko god možeš. Isto tako, ako imaš volju spustiti se kroz oblake, a vidiš tlo i pokrivenost jamči da se neće stvar zatvoriti pred nosom - "buši" i to. (Vidiš li da mala na tulumu ne skida pogled sa tebe, opet - "buši" dok ne krepaš.) Ali, ako ne vidiš gdje te bušenje može odvesti - nemoj bušiti!
Što bi Milan reko: Ko ne zove neka zove, a ko zove neka zove!

Ok, obzirom na zimske uvjete vjerujem da je zrak bio relativno miran i bez vjetra pa se vježba zaista svodila na IFR letenje.

Međutim, kada se leti po nemirnom zraku, izuzetno je teško održavati pravac samo gledajući u instrumente koji ipak pomalo kasne. Nakon nekoliko ispravaka pravca orijentacija u glavi govori jedno, GPS nešto sasvim drugo, a stvarni pravac je još malo pomaknut od toga. Tako letjeti blizu terena iznimno je opasno.

Kad smo bili na ekstremima na Ohridu, običaj je bilo na planini pored navrtiti do 2400 i onda krenuti iznad jezera raditi manevre. Obično bi s ruba dizanja, kojih 200m AGL pratili ove ispred nas što rade. Obzirom na dosta vlage od jezera, na tom rubu bi se tu i tamo iskondenzirao oblačić ispod nas. Jednom prilikom sam se tako vrlo nenadano našao u malo većem oblaku. Nekako sam očekivao da ću za 5-6 sekundi izbiti van kao N puta do tada no sekunde su prolazile i usput me pomalo drmalo.... Nakon 10-15 sekundi reko ništa, morat ću po GPS-u. Krenem gledati pa vidim da je vjetar još malo pojačao, moja horizontalna brzina je varirala između 10 i 2-3 km/h. Pogledam ja u tu strelicu pravca, a ona pokazuje da idem čisto lijevo i natrag. Dodam ja malo desnu, nešto me zdrma, pogledam ponovo, a ono GPS pokazuje čisto desno. I tako ja to popravljam i popravljam, a nikako da strelica pokaže ravno. Počela me već frka hvatat. Na kraju sam skužio da to neće dobro ispasti pa sam se pustio udesno znajući da s desne strane planina pada u prijevoj i puno niži greben i da se po toj strani mogu izvući nazad ili sletjeti na livade ako me skroz zaustavi venturi. Kad sam izašao van iz oblaka zaista sam već bio zašao iza vrha grebena, ali sam pred sobom sada imao dosta vertikale. Kako sam spustio visinu, vjetra je bilo manje pa sam lako probio natrag i ulijevo te se opet našao ispred grebena.
Frka naoko ni iz čega. Normalan dan, normalna popodnevna termika i kondenzacija, tek malo veći oblačić i moje početno nesnalaženje koje me odvuklo malo natrag u područje jačeg vjetra.
Ok, možda sam još bio dosta neiskusan, krilo je bilo sporo itd. ali znam da se ne želim više nikad naći u oblaku pored/iznad grebena + jači termički vjetar. Ni s 3 GPS-a...

Pre nekih 4-5 godina bio je 13. januar (a secam ga se odlicno), imao sam prilike poleteti po "slicnom" vremenu. Stim sto je oblak prilikom poletanja bio nekih 50-tak metara iznad moje glave. Imao sam i GPS na kome sam par minuta pre poletanja postavio rutu ka sletistu. Pola minuta po poletanju, sa poletista koje je na steni vertikale 200 m, zajedrio sam, vetar me podigao a oblak se spustio nanize i cas posla sam se nasao u magli. Krilo sam jedva nazirao koliko je bila gusta magla. Pogledao sam u GPS i video prazan ekran bez ikakve slike na njemu. Upalio sam ga ponovo, pokusavajuci da odrzim kurs pored grebena sa kojim nisam video, a koji sam morao da pratim pre odlaska na sletanje. Dok se GPS upalio i pohvatao satelite ja sam se nasao skoro kilometar dalje od poletista (naravno okacen na drvo), u smeru od 180 stepeni od planiranog sletista. Naravno to nisam znao odmah, dok nisam usaglasio variometar, moju glavu i GPS. Cak sam mislio da sa GPS-om nesto nije bilo u redu posto mi je u glavi bilo sve kontra od onog sto sam video na ekranu. Pomogao mi je vario, jer sam skontao da se nalazim na preko 1000 metara nadmorske visine i oko 400 visinske razlike od sletista. Naravno opremu nisam uspeo sam da skinem, i posle visecasovnog lutanja po sumi uspeo sam da se vratim do auta. Oprema je sutradan uspesno skinuta uz pomoc prijatelja planinara. I da, nisam bio sam imao sam pored sebe jos jednog pajtasa koji je prosao isto kao i ja samo imao je plus i povredu kolena od udarca u drvo.

Svega ovoga ne bi bilo da je Pera na vreme odlucio da prekine sa poletanjem.

http://www.flyingman.net/2006/08/30/kak ... sio-zivot/

A sto, po tebi, u toj situaciji treba uraditi? Ne zajebavam, cini mi se kao dobra tema za debatu...

p,
D.

P.S. Kupi jos jedan GPS. Zasto? Svi redundantni senzorski sustavi trebali bi biti barem u triplikatu. Ako imas samo dva, kako ces znati koji grijesi?

Pa ako ću moći i ako mislim da mi trebaju kupit ću još tri.
Ove smo kupili zato jer smo trebali varie, a kako mi je puno pametnije izgledalo kupiti uređaj poput Competina koji je ujedno i Gps odlučili smo se za tu varijantu, tako da su nam stare 76-ice postale duplići.
Budući da bi za njih mogli dobiti vrlo malo, odlučili smo ih radije zadržati po onoj, od viška glava ne boli.
Kao što vidiš u ovakvim situacijama si puno sigurniji jer teško da će oba Gps-a zeznuti, a osim toga ti se ne događaju situacije poput izgubljenog tracka zbog slabih baterija.

I sad bacim pogled na tekst koji pišem i posramim se sam sebe.
Pa jel se ja to opravdavam tebi zato što mogu kupiti par GPS-a ?
Ja, koji se 30 godina kao obrtnik borim u ovoj pokvarenoj i korumpiranoj zemlji da mi obitelj živi koliko, toliko pristojno.
Sve što imam, stvorio sam svojim rukama, počevši praktički od nule.
Nikada nisam sudjelovao u nikakvim pretvorbama i kriminalu bilo koje vrste, a to ti lako mogu posvjedočiti svi koji me poznaju.
Nemam puno, ali ono što imam nitko mi ne može uzeti jer nije nikom oteto i zbog toga me nije i neće biti sram, osobito ne pred frustriranim likovima kojima je cijeli svijet kriv što oni nemaju.
Već sam jednom obečao sam sebi da više nikada neću voditi rasprave na internetu i onda me opet povuku za jezik, ali u ovom slućaju ja sam rekao sve što sam imao i daljnja rasprava me više ne zanima.