Donekle mi je drago da si presao na procjene IQ-a, nekako mi se cini da onda i ja mogu djonom...

Provokativno je jer "trening" ukljucuje smislenu aktivnost, a po svemu sto sam procitao vas su upitni uvjeti i hladnoca doveli do rizicne odluke. Zvati to "treningom" po meni vrijedja inteligenciju citatelja.

Moramo razluciti dvije situacije:
1. Ulazak u bazu 2000 m nad terenom, o cemu ima smisla voditi dalju raspravu i gdje IFR, uvjetno, ima smisla. U toj situaciji postoji po meni nekoliko rjesenja:
a) letjeti prema svjetlijoj strani oblaka - izlazis ko zna gdje i zapravo i nije IFR ali OK, bar si vani
b) neposredno prije uzeti azimut kojeg se drzis u bazi. Ko je probao zna da je to prakticki vrlo tesko izvedivo, pogotovo blizu ruba gdje dosta drma a GPS kasni. Isto tako, cinjenica da si okrenut u nekom smjeru ne znaci da tamo i ides. Ovo ja osobno koristim kao najlaksu metodu i obicno izadjem u konusu od 60 stupnjeva prema planiranom smjeru. Bitno je poceti planirati kurs bar dva kruga prije baze. Tokom leta kroz oblak prvih pola minute koristim pointer, poslije mi je lakse prebaciti na mapu i truditi se da odrzim ravnu crtu trackloga ali rijetko mi uspije smanjiti lateralnu devijaciju ispod 100m.
c) kod letenja prema nekoj tocki problem je najmanji - pratis strelicu i sve je OK. Problem, to te mozda vodi bas u centar buduceg CB-a.
Ovo sve je naravno kompliciranije ako u pricu ulazi teren. Jedini SW koji racuna konflikt glide patha i terena AFAIK je SoarPilot koji sam imao na Palmu (a i tad trebas dobre karte, brz GPS, sto je vise-manje ograniceno s NMEA, ali o tome bi mogli poseban thread...). A i u tom slucaju sta ti vrijedi da neko vristi "WARNING, terrain!, WARNING, terrain!" kad ne znas u koju stranu, i koliko, skrenuti. Ali to nas vec dovodi do:

2. Ulazak u bazu u kojoj se istovremeno nalazi teren. "Trenirati" tako nesto je vrhunski idiotizam - ugrozava tvoj zivot, zdravlje buducih spasioca i nema smisla. Argument "to mi se moze dogoditi iznenada" je kretenizam neutemeljen na realnosti. Ako ti se baza i napravila oko tebe dok si bio na grebenu bolje ti je trenirati kako prepoznati da ce do toga doci nego kako koristiti GPS za izvuc se iz recene situacije. Nema takve GPS tehnologije koja ce ti omoguciti siguran let parajedrilicom u tim uvjetima!

Uz to, stvar dodatno pogorsava cinjenica da sve to ucis maloljetnika. Moze tristo puta biti tvoje dijete ali to ti ne daje za pravo da mu dajes takav primjer, prvo zbog njega, a onda i zbog drugih (ti ces prvi dreknuti kad se ne postuju pravila na vasem letjelistu, kao sto si uostalom i cinio do sad). A i moje je pravo da kazem da mi se cini da tvoj malisa sasvim dobro leti i bez takvih vrhunskih "trenerskih" IFR bisera kojih se ne bi postidio ni Ante Kostelic. Ode i ja u franjevce...


Iako razumijem gnjev hrvatskog obrtnika u doba recesije nije mi uopce namjera gledati u tvoju imovinsku karticu. Vecina napisanog vrijedi i za mene, osim sto sam ja "drzavni sluzbenik", drugi GPS mi je 72-ojka (ali zato je prvi Compeo pa smo tu negdje ) i OK, ja ne mogu kupiti jos tri, ali mi ni ne trebaju, jer ne treniram IFR letenje.
Dopusti mi da tvrdnju ponovno izlozim malo opsirnije:
Ako imas dva GPS-a, letis u IFR uvjetima i jedan ti kaze da si 400m iznad i 500 m istocno od Konja dok drugi kaze da si 50m ispod i 50 m zapadno, kako ces znati koji je u pravu (pazi, vidljivost je 25m a razlika je kljucna za tvoju sigurnost!)? Ako imas tri, i dva kazu da si 400m iznad i 500m istocno, a jedan tvrdi 50m zapadno i ispod - prilicno je jasno koji grijesi...Kakve veze to ima s tvojim statusom obrtnika, kupovnom moci i postenjem, stvarno ne vidim ali ces mi, glupom kakav jesam, sigurno to razloziti...(znam da si rekao da te dalja diskusija ne zanima al priznaj da citas jer ipak nisi mogao odoljeti )

p,
D.

Prije nekoliko godina na Japetiću.... Skupila se hrpa pilota ali baza/magla/stratus je nekako u visini grbe, taman da se grba nazire ali jako slabašno. Odmah nekoliko hr top gun luđaka kopča sjedalice itd. Ivica K. izlazi na start ispred svih i zabranjuje letenje te govori da onaj tko odleti, leti isključivo na vlastitu odgovornost(čovjek nije policajac da nekoga i fizički spriječi).
Naravno da top gun luđaci samo nastavljaju kopčati karabinere itd.
Marijo i ja nakon jednog sata cupkanja ispred doma odlučujemo potegnuti autom u Svetu Janu na pićence. Kad smo stigli do kamenoloma sreli smo jednog ot top gun.... koji pješači sa opremom na leđima. Pitamo ga jel ok; kaže ok sam, trebaš prijevoz, ne trebam (valjda da ne mora objašnjavati kako i šta kad auto krene).
Ne znam da li je to bio damjančić na nekom od svojih lutanja sa ekstra laganom opremom(sumnjam da je to) ili je jedan od top gun ekipice sletio dolje. Ako se dobro sjećam tip je spomenuo da je sletio u kamenolom ili na igralište..... Po magli.....
Oprosti Franco, ja isto imam sina i drugo dijete uskoro stiže i ne bi to preporučio nikome od njih, a kad sam komentirao tvoje fotke previdio sam ovu situaciju sa maglom jer sam se divio sigama i zaleđenom snijegu na svemu što se nalazi gore, a nisam vidio očito.
Ubosti oblak na dvaipo soma je potencijalno opasno ali letjeti po grebenu u magli je nešto što nitko ne bi trebao raditi.

A što se tiče nepogrešivih gps-ova, to su sprave u koje ameri kad god imaju neku vojnu akciju, vježbu, posjetu predsjednika nekoj zemlji itd namjerno unose grešku, a i kad nemaju akcije to nije 100% sigurno da pokazuje gdje si. Bio sam na predavanju kod vojske pa mi tako rekli. A pogledaj samo kako na olc neki piloti imaju dizanja po 100m/s i max visinu od 25000m, a max brzina dva maha.
Uz mogućnost ljudske greške u programiranju i podešavanju istog, ostaje i mogućnost namjerne greške u samom sustavu i greške zbog lošijeg prijema u oblaku te greške zbog same činjenice da sustav nije 100% precizan čak ni u idealnim uvjetima.
Mislim da nikome ne treba više od ovoga...

Znam da ova tema sad izgleda kao linč ali to nije tako. Pogrešno je letjeti u takvim uvjetima, a svima se može dogoditi da nakon duge neletice isforsiraju let samo da se zadovolji potreba za istim.

Bok

Tema me podsjetila na jedan događaj iz prošlosti
koji je prošao vrlo sretno s obzirom što se zbilo.

Neznam dali češ prepoznati situaciju ali bilo je to godine 2000ineke, mjesto radnje start na Triblju.Magla i svi idu na niži start osim jednog letača koji polijeće iz magle sa opravdanjem da on može jer ima kompas



LP
Prelac

Ispravak netočnog navoda točnim:

"bilo je to 12.12.1999. g. "

Evo sad si me tjero na edit, taman sam te mislio ispravit kako je to bilo u proslom tisucljecu. No, elem...
eto mene sa Sonjom na Triblju, dok se vozimo gore promatram ja uvjete i uglavnom zadnjih 50-ak m grebena je u bazi. Sad, dal ic na manji start ili probat odozgora, ma kaj je to za mene, pa ja letim vec cijelu sezonu, greben je jednostavan, vjetra prakticki nema, samo startam i idem ravno, za minutu sam ispod baza i fino peglam dalje. Videc da sam ja to cvrsto nakanio, Sonja me prestaje odgovarati i kaze "dobro, al kad vec ides, uzmi bar kompas" i daje mi jednu od onih jeftinih busola svjeze nabavljenu iz nekog jadranskog rezalista. Osokoljen prisustvom tehnike i uljuljkan u laznu sigurnost, ja se lijepo slozim i startam. Tribalj polako nestaje ispod mene i hvata me potpuno sivilo baze. OK, sve ide po planu, pomisljam dok gubim i zadnju vizualnu referencu - vidljivost je oko 20m. Samo ravno i dobar si...vrijeme prolazi a nepromjenjivo sivilo polako nagriza moju smirenost. Dosad sam vec morao biti vani, makar vise nemam pojam ni o vremenu. Malo me muci i sto sam umjesto da izgubim 50, dobio 50 m visine. I sad pocinjem pomalo "korigirati" putanju onako kako mislim da bi trebalo. Bacim pogled na busolu koja se vrti kao epilepticar na ringispilu, uglavnom pokazujuci da je sjever ravno prema gore. Ipak ne mogu toliko daleko rastegnuti osnovno pravilo IFR-a - uvijek se pouzdaj u instrument. Do ove tocke, potpuno sam izgubljen. Jedino sto mi preostaje je glavinjati okolo dok negdje slucajno ne nabasam na izlaz. Par minuta kasnije, ispod mene se pojavljuje zemlja. Makija, cesta paralelna s mojim smjerom, razrusena pastirska koliba, kao da se teren blago podize udesno. Znam da sam to negdje vidio, ali nisam siguran tocno gdje sam. OK, dok pratim cestu nisam izgubljen, pratit cu padinu dok ne dodjem do ruba grebena a onda sam spasen, kod Krizisca je greben van baze. Taj savrsen plan propada za dvije sekunde kad me dizanje unatoc usima odvodi ponovno van vizualnog kontakta s majcicom. Pokusavam ocijeniti koliko je to okret od 90 stupnjeva. Mislim da sam blizu, morao bih sada ici od grebena. Sad odlucujem da se necu dati isprovocirati, drzim ovaj smjer ako treba do Crikvenice! Svega minutu kasnije pocinjem registrirati potmuli zzzuummm-zzzummmm-zzzzzuuummm. Taman kad sam shvatio sto bi to moglo biti, pet metara ispred mene i u razini mojih potkoljenica iz baze izlazi zica dalekovoda poprecno na moj smjer leta. Zadnji cas uspijevam divljacki prikociti, rezultirajuci trzaj me prebacuje slabih pola metra preko zice. Srecu sto je to, ocito, bila najvisa zica, ne mogu dugo uzivati. Zanimljivo kako mozak brzo radi u tim situacijama, trebalo je oko pola sekunde za misaoni slijed Jebote dalekovod!-na Triblju su tri!-ovom finesom, ako je bilo koji osim treceg, jebo sam jeza u sljedecem!-sta da radim?-najsigurnije ti je odma pratit ovaj dalekovod do padine!-a na koju stranu je padina?-trebala bi bit lijevo-dobro, sad izravnaj, tu je zica! Srece li pregoleme kad je pored mene proletio stup, znaci zemlja je blizu, cak ne idem jako brzo niz vjetar, al ko ga jebe, nek i slomim nogu, bar me nece struja klepit...evo i makije prema meni, vidi kako lijepe i meke klekovine...sad malo prikoci...hrsk!tres!rrrrriip!cviiil...cmiii-cmaaaa-cmi-cma-cm. Mirujem u krosnji, po metra nad zemljom, rucica od rezerve se izvukla i vidim manju poderotinu na krilu al sve su kosti citave! Dok se iskapcam, pogled mi padne na busolu. Veselo je stjeram u kurac i nasmijem se vlastitoj gluposti i sreci. Nazovem Sonju da zna da sam dobro, kad me pita di sam, znam samo rec da sam blizu nekog stupa od dalekovoda i da mi treba pila. Za pola sata stize Vlado Pausic s nekim domacim covjekom i necijim djetetom koje tegli motorku i kantu benzina. Dan-danas, kad sam malo stariji i ozbiljniji, mi je neugodno sto sam covjeka prisilio da dolazi po idiota umjesto da uziva u svom slobodnom danu.
Nisam mislio to spominjat (iako je to dosta dobro poznata prica) al kad si Prelac vec potego i dobro je da ispricam, jer nije to jedina glupost koju sam radio (probao sam sva sranja, osim letit pijan ko majka). Tako da govorim iz iskustva, pa cete shvatit da mi je kao nekom ko je sve to probao kao prilicno mlad i zelen dosta smijesno kad stariji i iskusni piloti "treniraju IFR letenje"...

p,
D.

Savršeno opisano, detaljno, čitko i zanimljivo

Sada tvoje negodovanje IFR-u ima sasvim drugu težinu i više ne zvuči prepotentno prepametno

Nemoj kaj zamjeriti i dovidjenja

LP
GP

btw kaj se tiče "isprobavanja svih sranja u letenju" - preskoči letenje kada si pijan ili mamuran (jedini problem je taj što u tom stanju čovjek rijetko kada posluša što mu se govori ) - jer nije neki doživljaj a može i da boli (dva tjedna ležanja i 3 mjeseca bolovi u prsnom košu su rezultat mog leta u tim okolnostima

A kaj bi tebi zameril kaj sam ja bio budala...


Ma ja imam prirodni obrambeni mehanizam - kad povucem mulja ne mogu se sjetit di sam opremu ostavio Eto neki dan na Triblju covjek ostavio cijelu opremu pred Martinom i oso kuci, a cak se nismo jako...

p,
D.

Ima li neka izreka o savjetima? Koliko ih čovjek lako i često daje, a kako se teško i rijetko prihvaćaju?

Nakon sranja smo pametni, a prije njega nismo baš skloni slušati. I to nema puno veze s godinama i iskustvom. Ono što ne osjetimo na svojoj koži jednostavno nismo u stanju uzeti 100% ozbiljno bez ikakve vlastite provjere.

Majka svih savjeta: "Učite na tuđim greškama" ironični je primjer vlastite neefikasnosti.

Kao i sve greške koje preživimo, i letenje u magli je trening, trening koji može donijeti dragocjeno iskustvo - da isto po svaku cijenu izbjegavaš. U slučaju Francovih klinaca moguće je i iskustvo više: ne slušaj starog kad se tebi radi o glavi!

A zamka koja vreba, kako u maglenom tako i običnom letenju, a rezultat je lošeg treninga (treninga u kojem je sve išlo po loju i bez ikakvih problema) je da čovjek pomisli kako je dotično sasvim jednostavno i time neopasno.


I ovo gore može zvučati kao savjet, ali nije, to samo ja sam sebe, naglas, podsjećam na neke stvari.

Ok Doc, sve kaj si rek'o (o letenju) stoji, ali nakon ovih par likova koji na temelju Francovih (zbog dojma poslovično pretjeranih) opisa „akcije“, grade stav uzimajući u obzir tuđi, red je, valjda da se i akteri jave.

Kad sam čitao Francov post prisjetio sam se Turske od prije par godina kad sam mislio da ću ispasti heroj nakon spašavanja poljskog kolege paraglidera iz mora, sred noći.
Kad smo se vratili doma ljudi su me tapšali po ramenu, ali ne zbog toga kaj su mislili da sam hrabar, nego su nakon Francovog opisa mislili da sam jadan upao u more i da su mene morali spašavati.
Želim reći, Francove priče su sve strašno zanimljive( a tko ga pozna zna da ih ima mnogo) no (na sreću) ni jedna nije potpuno istinita,pa uzmi kako hoćeš , ali baš to ih čini zanimljivima.

Ista je stvar s ovim izletom na Ivku.
Slika govori tisuću riječi.
Gore je bilo magle, ali već s kraja poletišta se vidjelo daleko u prostor.
„ vidljivost slaba ili nikakva“ u ovim okolnostima postaje relativan pojam i do očiju je promatrača.
A izgleda gore ako su ti naočale (malo) zamagljene.

Franco je dobro rekao …ako netko ne riskira onda sam to ja.
A ja sam taj dan letio… i uživao.

Moglo se ovo pretvoriti u kvalitetnu raspravu o instrumentalnom letenju….ali nije.

Ajmo se momci i cure konačno ponašat kao zajednica, a ne kao pojedinci.
Dosta je više ovih koji u panici optužuju da su im ukrali putar, a nisu se pogledali odozgor'.

i ja sam bio taj dan tamo i meni se išlo letiti i je magla je bila 50m ispod grbe. Mislim si ono pa nije tak strašno treba letiti u magli samo 100m-200max al eto bio sam čkicapi i nisam. Dečec koji je sletio u kamenolomu danas više ne leti..valjda ga je to odvratilo od letenja...

Da hvala dok na priči jer ovo je definitivno "neću nikad" da je ne znam šta u pitanju..al letenje u magli je dosta česta pojava..A imao sam i ja pričicu sa parajapa..sa sretnim završetkom..magla je ko kornjača u plahtama polako plazila prema prvoj grbi..i vidlo se sletište i nije bila debela..i eto odletljah(pljuskvamperfekt kondicionalni uzročni)...

ne znam detalje od tog dana, samo znam da je dotični postao tata i da ga je nedostatak vremena odvratio od letenja.

Na zalost. Nije da nisam htio...mislim fakat sam iskreno pitao za njegov pristup IFR-u...
Al kad covjek vidi one maglovite slike a prica je tak kak je, malo se osjecas ko baba iz one price kad je zatekla muza u krevetu s drugom i on joj kaze "pa dobro oces vjerovat meni ili svojim ocima?!"

p,
D.

Ha,ha! Ovo me nasmijalo pa moram reagirati.
Ne dao Bog da vas Kiki brani ,jer onda od potencijalnog djeco ubojice postaneš još i lažov.
Prava istina je da je SVAKA MOJA PRIČA ISTINITA, ali su neke malo pretjerane(bolji izraz bi bio dotjerane) zbog stvaranja dojma komičnosti ili akcije.
Ovo potonje spada u umjetničke slobode i subjektivan doživljaj istog.
Primjerice za ovaj let sam mogao napisati:
"Bili smo na Ivančici i letili, sve u svemu goli k...."
Ali kad bi novinari tako pisali pa tko bi kupovao novine ?


P.S.

Glede Turske, takav dojam smo stekli svi na obali, a ne samo ja, mada ti skidam kapu na hrabrosti i nesebičnosti.
Primjerice, ja u one valove bez prsluka ne bih nikada ušao pa da se davilo 100 Poljaka, iz jednog jedinog razloga jer bi onda bilo 100 utopljenih Poljaka i jedna budala Hrvat.
Ali kad ste izašli( ti i snažna Engleskinja koja je plivala s tobom do pilota) iscrpljeni iz vode , nama je izgledalo da je ona zapravo spasila vas obojicu (subjektivan doživljaj ), pa kad ti je još rekla:
"If you want to save someone from drowning, first you must learn to swim!", naravno da smo pukli od smijeha.

Sad ti reci koji dio od ovoga nije istinit ?

Hajde, opusti se , bio si nesumnjivo hrabar (lud ?), nesebičan, požrtvovan, pravi Ante Gotovina (Heroj, a ne zločinac), ali da je sve skupa bilo i smiješno., bilo je.

Vidim da je to postalo pravilo ove teme, pa da i ja prvo skinem svoj magleni putar s glave.

Bila je cca. 1996. jesen ili zima. Došli smo na Plešivicu, na Zavoj. Prije toga smo bili na sletištu i vidljivost je bila prihvatljiva (za tadašnji stupanj mog životnog iskustva, imao sam 21 ili 22 godine). Na Zavoju je bilo sunčano, a dolje more magle. Kako lijep prizor. Odlučio sam odletiti prema sletištu, probiti tih, po procjeni, 50 m debeli sloj magle i sletiti. Nisam imao niti GPS (pa HV je imao tek 10-ak komada), niti kompas. Kakav IFR? Nakon polijetanja ulazim u savršeno bjelilo, a nakon 10-ak sekundi prelazi u savršeno sivilo. Ja "držim" pravac. Nakon nekog vremena (vjerojatno narednih 20-ak sekundi) kužim da sam u magli i da nemam pojma gdje letim. Zemlja se ne pokazuje. Samo kratkotrajan bljesak neurona (možebitne panike) u mom hormonalno pubertetski nestabilnom mozgu održava me koncentriranim. Najednom pojavi se neko tlo, drveće i jedna lovačka čeka. Pojma nemam gdje sam, ali trudim se sletiti na neki proplanak koji mi se ukazao pod nogama. Sletio sam uspješno na strminu. Gdje da krenem? Odlučim nizbrdo. I nakon 5 minuta hoda ugledam poznate kuće i selo Jurjevčani. U protekle dvije godine, do tog dana, sletio sam na svaku livadu i proplanak u krugu 2 km od "službenog" sletišta, toplendao sam kojekuda, kačio se na sve vrste voćki po brojnim dvorištima, ali predmetno mjesto slijetanja nisam prepoznao, mada sam ga nebrojeno puta prelijetao.

Od tada je bilo mnogo maglovitih letova, a onda sam valjda izašao iz puberteta i prestao letiti u magli, po kiši, po prejakom i leđnom vjetru, noću, na terenima bez sletišta, na terenima bez poletišta itd. I da, nitko mi tada nije govorio da se to ne smije (čak to nigdje nije niti pisalo, jer paragliding službeno nije niti postojao u Hrvatskoj).

E sad mogu popovati, da ne kažem blagoglagoljiti. Franco ti si divan čovjek, ali moraš priznati da si pretjerao. Ne radi se o tome da li je vidlivost bila 50, 100 m ili više/manje. Jednostavno se radi da nema vizualnog kontakta s objektima na minimalnoj udaljenosti. To znači da sa starta nisi mogao vidjeti kraj poletišta, a kamoli dalje. Morao si uzeti u obzir da si najiskusniji pilot i time preuzeti odgovornost. Morao si biti svjestan da vodiš dvoje letača, koji su još uvjek učenici i kandidati za polaganje pilotskog ispita.

Znam da ti ide na jetra zanovijetanje dvojice balavaca (Doka i mene), a i drugi puta se ti i ja nalazimo oko teme roditeljstva, što te mora posebno iznervirati, jer niti jedan roditelj ne želi da mu netko soli pamet oko odgoja djece (mada su tvoja toliko velika da sad nema puno vajde mlatiti ih odgojnim metodama). Nije mi bila namjera niti prošli put niti sad mješati se u tvoje roditeljske metoda odgoja. Sve što pišem pišem kao pilot, učitelj, sturčna osoba, ispitivač te dugugodišnji funkcioner u brojnim klubovima te letač koji je probao puno toga što se probati ne mora jer negdje piše i jer ljudi o tome govore.

Ovim trljanjem Francova nosa Kiki ništa se ne umanjuje tvoja osobna odgovornost za letenje u neuvjetima. Tvoja izjava da je Franco pretjerao, a da se na kraju poletišta vidjelo narednih 100 m, je isto kao da si napisao da si vozio ugašenih svjetala noću po mjesečini, jer se vidilo. Naravno da je to zakonom zabranjeno, bez obzira što se vidilo, a još k tome vozio si a da nemaš vozačku dozvolu! Kužiš?

tako si trebao i napisati
prvi put a ne prijetit prijavljivanjem!
kao ucitelj trebao si to
rijesit pedagoski
LP baja

Sve OK, ali kladim se da ste i vi bili gore s nama da nebi trenutka oklijevali i poletjeli bi i vi, jer zbilja se radilo o oblačku ispred starta.
No, da se i to ipak može vrlo brzo i nenadano promjeniti pokazalo se već idućeg dana (nedjelja), kada je vidljivost prividno bila i bolja nego u subotu ,ali dok smo se mi spremili navukao se malo dublji oblak, tako da smo tek kod Prigorca izašli van.
Čak ni tu nije bilo neke naročite opasnosti jer je vidljivost i dalje bila barem 100 m, tako da o zalijetanju u planinu osobito uz instrumente, nije moglo biti govora, ali let kroz maglu svejedno nije baš ugodan .
Kako definitivno ja ne bih htio biti taj koji bi kod drugih pilota stvarao ozračje lažne sigurnosti i tvrdio kako je ovo dobro
i posve bezopasno, a nedao Bog naveo nekoga da se upusti u slične pothvate pa da pritom strada, eto pokajnički priznajem da to nije baš pametno raditi, jer uvijeti se u trenu mogu promjeniti i pilot se može naći u gabuli.
Dakle djeco , nemojte to raditi ni kod kuće. ž
Ostaje još samo pitanje kako uvježbati takve situacije, jer pilot i tijekom na izgled normalnog leta može biti uvućen u oblak, a onda kad proradi panika......, no to ostavljam vama na dušu da odlučite kolika i kakva naoblaka mora biti da tako nešto isprobate i uvježbate.
Što se tiće i tebe i Doca, spreman sam okajati svoje grijehe u vidu par rundi kad se sretnemo, ali nemojte mi zamjeriti ako mi se pri oslovljavanju omakne ono fra... jbg. takav sam da volim zezati sve oko sebe, ali trpim i kad meni dobro namjeste.
Peace Brothers !

U tome i jest kvaka!
Po meni, takve situacije ne treba vježbati. Diskutirati o tome, naravno, no, nikako simulirati to u stvarnoj situaciji. To je kao da vježbaš uvlačenje u CB da bi znao za drugi put ili za slučaj da te uvuče još jači CB. Razgovor o tome da je to strašno jest u ovom slučaju poželjan i strah koji pilot dobije od toga možda će ga motivirati da se drži podalje od magle, niske naoblake i sl. Bolje je vježbati kako NE doći u tu situaciju pravovremenom promjenom kursa i sl., nego vježbati snalaženje u magli. Pilot koji leti 2-3 godine samostalno sigurno će pokušati ući u bazu klasičnog visokog cumulusa. Do tada je već naučio nešto o upravljanju krilom i takvo iskustvo dobro će mu doći. No, do toga ima vremena, a forsirati klince da upoznaju orjentaciju u oblaku (koje, dokazano, NEMA), a koji nisu u stanju ostati u zraku jedva 30 kilometara je nonsens.
Ono što sam ja naučio iz sličnih situacija kaže samo jedno: Ima dana u Boga ko kobasica! Ne poletiš li danas, poletjet ćeš sutra. Ko je žurio vrat je slomio! Uvjek pomislim na Jožu (i slične): ako doživim njegove godine, a stariji je od Isusova magareta, vozeći slalom između infarktova, šlogova, rakova i sličnih scenarija, naletjet ću se tako da će mi na uši izlazit. Što je onda jedan propušten start zbog graničnih uvjeta? Naročito kad imaš 16. Ajte, molim vas!

Jedino ako se bojiš da ćeš ispasti papak sa malim fenisom, fajima ili penisom whatever...!

Ajde da se i popepelim po glavi, kad si već ovako pomirljiv i nisi za svađu

Nisam bio gore, i kao što Žac reče, možda situacija i nije bila tako gusta. Ipak, da je sve bilo kako treba ne bi bilo niti ove rasprave. Znaš da me zaboli nešto zbog tebe, ali ima tu mladih tića koji nemaju potrebno životno iskustvo i ne razmišljaju o mogućim problemima već slijede vođu.

OK!
Svi smo ponešto naučili iz ove rasprave pa je stoga bila korisna, a sad mislim da je sve rečeno, pa bi mogli i zaključiti temu.
Over & out !

Kaj se mene tiče, u visoke oblake sam ulazio kad god sam mogao i to ću i ubuduće raditi, ali nikad se nisam (niti vjerujem da hoću) oslobodio nelagodnosti koja te obuzme već nakon par minuta unutra. To što si 2k iznad terena, kumulusi su osrednji i po prognozi nema nikakve opasnosti od nevremena jednostavno ništa ne olakšava. Probajte hodati zatvorenih očiju samo jednu minutu po ogromnoj livadi bez zapreka. Opet neugodno.
S neugodnošću sam se pomirio, ionako ne ulazim u oblake da bi u njima bio, nego da bi iz njih izlazio, pored i iznad. Ta iskustva su jednostavno neponovljiva.

Jednu stvar se ipak moram nekako natjerati dok sam u oblaku: da uopće ne skidam oči s prokletog GPS-a (koji nikako neće pokazivati ono što mi moj totalno sjebani osjećaj orijentacije govori)
Umjesto toga obično gledam u krilo, procjenjujem koliko sam nagnut i u kakvom luku skrećem te na koju stranu svijeta sam zapravo okrenut. Iako sam svjestan što pokazuje GPS, kad na kraju izlazim iz oblaka zavrti mi se u glavi jer kad vizualno prepoznam smjer u kojem gledam imam osjećaj da mi se u lubanji mozak okrenuo, a ne samo pravac koji sam do tog trena 'osjećao'.

Mislim da bi me (pod uvjetom da GPS dobro radi) konstantno ignoriranje vlastitog osjećaja, veliki zoom na GPS track i konstantni popravci u odnosu na ono što track pokazuje trebali usmjeriti, kako Doc veli: +-30 stupnjeva, u željenom pravcu.