Slika 1:
Jutro. Telefoni zvone ko ludi od 9. Budim se oko pola 10 i javljam se Zokiju. Ide na Jap. Cini mi se da je vislje brdo dobar izbor, ipak, Sonja i XC skies analiza terena oko Zapresica odnose prevagu i krecemo na Kalnik.
Slika 2:
Nevjerojatno koliko je lako popuniti Berlingo. Vec sam postao ekspert u krcanju pet oprema u gepek (nes ti eksperta, u 3 kubika bi ih svako naguro). Jake snage PJK-a u sastavu Badel (uskrsnuo iz mrtvih, a svi su mi se smijali kad sam tvrdio da sam ga vidio u redu za kokice iza Elvisa), Brozic, Nemo, Sonja i ja smjestaju se u vozilo. Dok motor poslusno vuce tek amortizeri svojim promuklim udarima povremeno podsjecaju na tonazu.
Slika 3:
Dok prilazim, nekoliko puta se moram sprijeciti da okrenem auto na Japetic. Crv sumnje stalno sapce - nisko je! nisko je! okreni! Stvar postaje kriticna kad skuzim krilo u zraku, kako pegla svega nekoliko metara iznad stijena Malog Kalnika. U glavi, jasna kao fullHD, slika Boskovica kako telefonira ugodno zavaljen u sredistu Cakovca ispod neke tende "ma dragi, pa reko sam ti, Mali Kalnik i peglanje do besvijesti"...
Slika 4:
Neko se sjetio. U autu, odjednom nepogresiva kadenca Steticevog glasa. Kracim razgovorom radio-stanicom donosimo odluku - Mali Kalnik, na velikom navodno prejako puse. Dok se dovozimo, Poison kojeg smo promatrali slijece.
Slika 5:
Na Sonjin nagovor a nakon provjere suhoce terena (naime, dvije noci prije sam izguravo Ducato iz blatnog dvorista. Ma nista to nije, jednom smo tehnicar i ja nakon kucne palili kola na guranje, rotacije popile akumulator...) pokusavam se uzverati na MK.
Slika 6:
Dok prilazim terenskom skoku na pola uspona sa jarkom metar dubine izmedju kotaca saltam prvu i auto pocinje proklizavati po vlaznoj travi. Pogledam u retrovizor i vidim Tihomira Filipovica kako mrmlja "e sad si zajebo!". Ipak, francuski inzenjeri u 1.6HDI su napravili pravo malo cudo (da francuski, vjerojatno Indijac i dva Koreanca). Toliko momenta da autic prakticki na ler gasu polako cupa gore...Konacno stigli, iskrcavamo opremu.
Slika 7:
Raje ko blata. Znas da se time bavis predugo ako dodjes na start i svima znas imena. OK bilo je par pocetnika koje ne znam, al nece to dugo trajat...Na brzinu isucem Asusov EEE (ono sto vam u HG Spotu ne kazu, tako se zove jer nakon pol sata rada - EEE, jebiga, ode baterija!), pokopcam kablovinje i svima zainteresiranim upucam tocke za malu tekmu. Individualni start, MK - Vapnara na kraju Kalnicke Grede - MK - Bela sletiste. 26km. Ionako nemamo nista pametnije. Cijela operacija za sedam-osam zainteresiranih natjecatelja gotova je u par minuta. Let the games begin!
Slika 8:
Vise u zajebanciji, a i ponosan sto je ovaj put nisam ostavio kuci, pitam Zupsija jel ponio putovnicu istovremeno otvarajuci zadnji dzep od hlaca. Kao dva revolverasa stojimo isukanih putovnica, djelici sekunde odlucivali su ko ju je brze izvukao. Dugo nisam letio s nekim. Sad bar znam da ne moramo stati na granici. Samo da se dodatno motiviram, zovem Boskovica. Iskljucen. Dooobro...!
Slika 9:
Slazem opremu. Osjecam se malo idiotski oblaceci puni borbeni kit samo za curionu. Tracer u zraku jedva da odrzava visinu grebena. Nema veze, auto sam ionako bio spustio nazad dole, povest cu se ponovo, a i stignem isprobati ratchete v65.3. Dok osjecam maksimum ciklusa (ne onog mjesecnog) potezem trimove u zatvoren polozaj i nastavljam pokret u lagano hvatanje komandi. Magneti popustaju, pouzdano kao i uvijek, javlja se onaj divan osjecaj vadjenja prstiju iz zvakace gume svjeze zalijepljene pod skolsku klupu.
Slika 10:
Podizem krilo. Shrek uz malo dublji pokret ruku zastaje iznad mene. Dok na koljenima osjecam onaj poznat verikalnorasterecujuci osjecaj znam da ce biti dobro. "Koljeno malog brda" znak je da cete sigurno ostati u zraku. Karakterizirano je izostankom osjecaja tereta na rubovima lateralnih meniska (kod vas taj osjecaj moze i izostati, ja naime inace malo cudno hodam).
Slika 11:
Povremeno pazeci da ne udarim u Tracera, borim se s usima i balonima. Trimovi to krilo stvarno transformiraju u stroj za pobiranje, ali tad hod komandi postaje nepostojeci a odrzati usi otvorenima ravno nemogucoj misiji. Uz samo jedno jednostransko, vrijeme je da krenem na veliki Kalnik, ovdje necu dobiti vise visine. Otvaram trimove u 3/4 otvorenu konfiguraciju na kakvu sam i navikao. Stabilno, a uz razumnu okretnost.
Slika 12:
U raspuhanom stupu sam prebacio kamenolom i jurim prema piramidi. Dok okrecem u 3 metra penjanja prema vjetru sjetim se da sam sad u idealnoj poziciji za isprobati ratchete. Dok stiscem nogom cujem kako se naprezu svi dijelovi sistema, skripa jeftine plastike natjece se sa zvukom pucanja konaca ali speed se ne mice...no dobro, nije prvi put da sam bacio 700kn...vratit cu na v3.0 i uplatit clanarinu u teretani...
Slika 13:
Trudio se koliko ocu, ali baze na oko 1600 ostaju nedosanjani san. Kao nebrojeno puta dosad cekam, vrebam onu jednu bazu koja se pocinje stvarati dovoljno blizu da bude dostizna a opet dovoljno daleko da budem visoko prije nego me prebaci iza grebena, jedini pravi nacin za poceti XC s Kalnika. Tracer pokusava vani i vraca se nakon neuspjesnog izleta taman dovoljno visoko da pokupi zadnji vlak s Grede.
Slika 14:
Na Gredi kao i uvijek. Nista vjetra postaje umjeren zapad, umjeren zapad postaje jak, a jaki zapad koji nas je pratio dovdje postaje neisplativ za povratak. Dok cuclamo svaki atom penjuceg zraka pokusavamo se dogovoriti kud dalje. Moj prijedlog za nastavak prema Koprivnici ne nailazi na razumijevanje i tako, krecemo nazad, nevoljan krenuti sam u XC (xtremno curenje) sa 800m.
Slika 15:
Prvi put da sam vidio da ima nesto u preseravanjima proizvodjaca "nas glider najvecu prednost ostvaruje prolaskom kroz turbulenciju". Dok se Tracer u mirnom zraku bez problema nosi sa Shrekom, prolaskom kroz par balona jednostavno nestaje ispod horizonta.
Slika 16:
To malo turbulencije ce me spasiti! pomisljam dok okrecem prema oranici pokraj kamenoloma. Tracer nije stigao, a i ja cu biti jako kratak ostanem li na grebenu. Tad se sjetim jednog proslogodisnjeg curenja i te livade dosta vani, ali i dosta nize, nad koju sam dosao taman dovoljno visoko da tri-cetiri kruga odrzim nulu u balonima za koje sam znao da su svega 50-ak metara vislje pravi stup. Ovaj put necu uciniti istu gresku, krecem odmah da dodjem sto vislje.
Slika 17:
Dok peglam rub kotline u pola metra dizanja nesto mi nije jasno. Odnosno, jasno mi je, ali odbijam prihvatiti tako dobru vijest, valjda je to ona nevjerica kao kad ljude nazovu iz lutrije. Naime, ocito je da me zrak vuce prema zapadu, na grebencic na cijem vrhu je crkvica i nula sletista. S druge strane tog polozenog hrpta dim lize uz zemlju (ma sta lize, vec je iskopao jarak koliko je pritisnut) prema istoj tocki pogonjen orkanskim zapadom. Kao terminatorov display, rijec "konvergencija" u digitron fontu pocinje treptati u crvenom ispred oba oka...
Slika 18:
Gledam Sonju koja se uspjela malo navrtiti iznad ostale guzve od pet-sest krila koja su startala na MK. Planovi kako cemo se sresti u istom stupu sluze da bi me odvratili od tjeskobe ulaska nisko iznad nesletivog terena. Polako se uvlacim, u polmetarskim poluturbulentnim krugovima, jos dva, jos jedan, imam dosta! Produzim vanjsku komandu i skoro odmah anemican stup postaje cetirimetarska ugodna voznja, gotovo potpuno imun na vjetar penjem, tek sad imajuci vremena pogledati bazu iznad sebe. U medjuvremenu glideri na MK, koje sam gledao prema gore, spljostili su se s pocetnim prljavim zelenilom kalnickih suma. Izgleda da tamo ipak nije bilo dovoljno energije, ili mozda previse vjetra za deblje profile...
Slika 19:
Sta me briga, jes 1200 al nisam dugo nigdje bio, ima nesto vjetra, sigurno sletiste imam u finesi, pa ajmo, mozda i stignem tu bazu...proganjajuci je popravljam za jos 200m i krecem, prateci jednu liniju vrlo razmaknutih anemicnih baza prema Ludbregu. Osvrcuci se lijevo i desno sve je plavo. Za svaki slucaj, napravim jos jedan krug. Nitko s Kalnika ne ide za mnom...dok gledam naprijed pomisljam kako bi mi u tim uvjetima drustvo dobro doslo...
Slika 20:
Malo mi je zao sto nemam speed. Ovako, 99% mentalne snage trosim na predvidjanje kad krenuti. Svaki krug cekanja izrazito kosta, prokleti bijeli cuperci taman su toliko razmaknuti da ako krenem cim vidim da se pocelo stvarati stignem na kraj ciklusa. Zadovoljno se pohvalim jer sam ocito odabrao dobru rutu, ponesto se stvara ispred mene, i lijevo i desno i dalje plave rupe. Nad Ludbregom dosta veliko podrucje krpicaste kondenzacije, svugdje pomalo drzi ali nista kvalitetno za zavrtit. Pomalo popipam da vidim jel medvjedarka na mjestu, ovdje bih mogao sresti i onog zagorskog zracnog medu...U tranzicijama su rupe po 3, nekad i 4 metra. Srecom dovoljno uske da se brzo mogu maknuti u stranu. Kakvo sranje, kak cu sa 500 m preko jezera, jedna takva rupa i mogao bi se neplanirano okupat. Ne samo da je voda hladna, i dno je sigurno muljevito...
Slika 21:
Socni kumulus na mojoj strani jezera (u ovim uvjetima "socan" je svaki oblak deblji od 50m s ravnim dnom) nudi se kao logicno rjesenje. Dajem gas prema mojoj bijeloj skeli prije nego sto otplovi. I stizem, ali nikako se ukrcati. Onda ono sto najvise volim u ravnici - u periferiji vida desno pokret. Sakada u milisekundi fokusira tri grabljivice nepomicnih krila svega pedesetak metara bocno na vjetar. Sunce se premjesta iza lijeve gurtne dok zemlja ispod mene bocno klizi. Krilo malo zaroni, i ubrzo nakon toga poznat osjecaj stiskanja nosivih traka sjedala pracen onim zvukom...
Slika 22:
Eto me preko. Ajmo sad vidit sta cemo s onom sumom...I moja linija leta ostala je bez iskoristivih kumulusa. Demoraliziran, nisko nad preoranim poljem, jedinom povrsinom suhom kao barut u krugu 10x10 km, pokusavam iskoristiti nadolazecu sjenu kao okidac. Prenisko, prekasno, previse vjetra. Birajuci izmedju slaloma oko drveca malo dalje i oranice, biram oranicu. Uvijek stremeci boljem, uocavam posred polja asfaltnu cestu. S ove visine, mogu vidjeti dvije stvari: prvo, cesta je usmjerena tocno u vjetar i drugo, prometa nema. Skolski krug kasnije, poravnavam se na cestu 030 i slijecem u maniri Dzems Bonda dok kraj mene u cudu prolazi vozac Tomos automatika s folklornom baustela-crvenom kacigom. Nemoguce je znati koji od nas dvojice je vise iznenadjen prisustvom onog drugog.
Slika 23:
Dok slazem krilo u daljini vidim motorni zmaj. Diskretno rasirim krilo pokusavajuci mu privuci paznju. Nista...Ali paznju sam privukao - stariji covjek u crvenoj Fabiji karavanki staje i izlazi. Na jeziku koji izdaleka podsjeca na standardni hrvatski uspijevam saznati da imam vlak za Zagreb za sat i pol. Zalasci sunca u ravnici uvijek su bili najljepsi, pomisljam dok tabanam prema pruzi...
Slika 24:
Morat cu poceti nositi knjigu za ovakve situacije. Za ovaj, prvi ovosezonski put, dovoljan mi je osjecaj manjkave topline asfaltnog perona pod ledjima, povremeno zujanje automobila koji dovoze putnike i skripanje nepodmazane osovine ruzicastog ponija na sklapanje kojim se dovezao jedan od mojih suputnika. Njegovi nikotinski prljavi brkovi i isprana sivosmeđa kosa premija su prema koloritu druge dvojice suputnika, mladih punkera koji se u potpunoj opremi za utakmicu sa skinsima u subotu uvecer, zabavljaju pljuvanjem na pod s gornje precke obliznje klupice
Slika 25:
Uvijek sam volio tihu snagu vlaka. Osjecaj sigurnosti (kakav vic, kad se radi o HZ-u) potice me na kvalitetno razmisljanje skoro kao i hladna keramicka sigurnost WC-a. Bar je miris isti, pomisljam dok se prisjecam da sam to ja, jedini putnik u vagonu, izuo cipele. Dok poznati lokaliteti i stanice na kojima sam prije u slicnim situacijama cekao zeljeznu zvijer promicu kroz poluciste prozore smjenjuje se flora s faunom, nekad i u kombinaciji. Toliko zivotinja nisam vec dugo vidio (a da nije bilo u ZOO-u). Krtica, zec, DODz (domaca obicna dzukela), crkotina DODz-a (glava se prodaje posebno), labud, patke, fazana ko kenje, obicna macka, polarna macka (ista ko obicna, samo bijela), nekoliko copora krvozednih srna od kojih su neke bile toliko bezobrazne da su pasle svega 10m od pruge, neke sitne barske ptice, jos par zecova, zeljeznicki alkoholicar...mislim da sam cak vidio i nindza kornjacu, samo je brzo zaronila...
Dok u prvi mrak vlak prolazi Kustosiju na prozorskim staklima kroz odraz osvijetljene sadasnjosti gledam svoje djetinjstvo kako promice kraj pruge, gdje su nekad umjesto podvoznjaka bile rampe, umjesto Konzuma ledine, umjesto Barra Pliva...
Slika 26:
Izlazeci pred kolodvor zapahne me brza toplina grada, zivot toliko drukciji od onog u kojem sam do nedavno bio. Stizu po mene. Klizanje vozackog sjedala po zupcanicima grub je povratak u stvarnost dok objasnjavam Brozicki da "ne smije dirati unutrasnji retrovizor jer ja to onda nikad ne mogu namjestit kak treba". Sta cete, imam ja svoje hirove...
Hvala na paznji.

p,
D.