U srijedu 7.4 skupilo se na Ivki brdo ljudi. Došao je čak i Joža s punim kombijem iz Istre. Jest, bio je sjever i bilo je sunčano, ali dan prognostički baš i nije obećavao. Inače ne bih išao, ali sam (kao i svi valjda) već bio prilično zagorio.
Na startu dakle prilična gužva, skoro ko da je tekma, ali za Ivku već zapravo normalna situacija:
Na zadnjoj slici je vidljiva inverzija koja baš ne diže moral.
Start je inače posut visibabama (i suhim čičcima):
Danči starta prvi u trenu kad je malo tko uopće spreman krenut na start:
i to je to kaj se tiče foto dijela reportaže.
U zraku je naime bila muka. Nabiranje ne ide od prve i krećem preko s 1300m. Putem na pola brda dežurni stup, ali ne diže baš ko inače. Nad ravnicom ima nešto, ali nikako pravo ulovit. Stiže me 7-8 krila koja su krenula s puno većom visinom, iskorištavaju moj stup i nastavljaju dalje. Sa mnom ostaju dvojica najnižih. Vedran i mislim da je Erzo bio. Na grebenu kod Sutinskih jedva pronalazimo nešto, Vedran tražeći naširoko curi čak ispod grebena pa ga već otpisujem. Erzo vrti sa mnom, ali sve nešto slabo pa nastavljam dalje prema zapadu, najviše gledajući da sam blizu ceste s koje ću najlakše odpješačiti do autoputa. Ipak nisko ubodem lijepi stup i vozim ga cijeli kilometar gore. (Najljepši stupovi su valjda oni koje upoznaš do kraja, od trenutka kad se stidljivo otkinu dok se ne raspu gore na inverziji.)
Nad Zabokom isto dežurnih par stupova, a onda glupost: umjesto da skrenem desno na brežuljke odlučim presjeć preko mokre ravnice. S 1300 do poda u Luki. Bus jedan, bus drugi i u 5 sam već doma.
Vedran se naravno spasio i sletio doma - njega nemreš otpisat dok ga baš ne vidiš na podu. Damjan iza Zaprešića, njegova ruta mi je škola - poslije Zaboka lijepo desno preko brežuljaka.
Zagorci su logično i praktično okrenuli trokute.
Četvrtak je bio istok, jedino donekle dobar za Kalnik no na njemu se muka uopće pobrati. Ne dira me.
Petak je pak druga priča. Opet sjever, ali bez niske inverzije, s obiljem prognoziranih kumulusa. Meni šef još prošli tjedan bio najavio da u petak nema nikog u firmi osim mene i da bar ja moram čuvat kuću. Teška srca sam već bio otpisao taj petak, a onda u četvrtak na odlasku još priupitam šefa: 'onda te sutra nema?'. 'Ma ne, tu sam, promjena planova'. 'A da?' velim ja...
Meeting place: King Cross (zapamti Horba!)
Iznikli i ljudi koje viđam jednom godišnje:
Na startu slična gužva ko dva dana prije, ovaj put bez Istrijana i Slovenaca (teška greška). Srijeda i petak bili su naime dani kad se, ako ste htjeli pogoditi bolji dan - isplatilo naučiti čitati SKEW-T dijagrame.
Sale i Župsi startaju prvi i odlaze u legendu.
Vedran i ja krećemo preko iz dizanja s 1350 jer nad Ivkom naširoko diže, a ne smijemo prebacivati 1500m. Vedran mi se negdje gubi, a ja mrvicu pričekam Zokija i Damjana koji nisu časili časa iako su startali nešto iza mene.
Do ispred Zaboka idila - uživanje i međusobno slikavanje:
Zabok i sve oko njega je u velikoj sjeni. Mučimo se tu dosta vremena vrteći nule i jedinice da bi na kraju Damjan prvi spazio Saleta i Župsija kako vrte dobar stup lijevo od nas. Krećemo prema njihovom stupu, a oni ga napuštaju i prije nego što smo stigli. Tu konačno malo poštenije navrtimo, a onda veliki upitnik. Ispred nas u mutno-vlažno bijelom zraku ona dvojica nešto vrte, ali ne da se zaključiti jel nula ili bar 1.5-2. Lijevo je Sljeme pod kumulostradom, ali zna biti zeznuto doć mu na sredinu grebena. Desno su brdašca poput onih koja su nam bila putem do Zaboka. Damjan prema Sljemenu, Zoki ravno u lov na Sale-Župsija (oni moraju biti neki geštalt organizam kad uspijevaju zajedno odvoziti 130km), a ja desno na popravni od prije dva dana. Nije nešto, ali se čupam u isprekidanim dizanjima i dovlačim do Brdovca. Tamo poslije šume dolazi veliko groblje, ali ne drži. Posred mjesta još jedno groblje - ovo drži! Jedva sam počeo vrtit kad spazim Vedrana kako dolazi nisko iz smjera Zaprešića. Sretni ko prasci u blatu vrtimo sve bolji i bolji stup koji rupu od mokre ravnice i rijeke po sredini, noseći nas s vjetrom, pretvara u nešto nezanimljivo tamo daleko dolje. Od Samobora prema Plješi nekoliko oblaka, Vedran rano prestaje vrtiti i piči dalje - izgubili smo već dosta vremena. Negdje nadomak Plješe spazim lijevo krilo u zraku, očito pridošlica sa Sljemenske rute - izgleda kao Damjanov Shreck. Nalazimo se kod pošumljenih proplanaka desno od Jaske - dežurni stup. Jedino nikako da ga nađemo - trojica smo, stalno šaramo naokolo i ništa. Samo neka nula koja je više negativna nego pozitivna. Damjan odlučuje krenuti prema jednom oblaku lijevo koji tamo stoji već neko vrijeme, a ja krećem za njim. Okrenem se i vidim da Vedran još nešto vrti, ali ne mogu procijeniti je li nešto pošteno ili samo pozitivnija nula. Poslije smo ustanovili da nam je vikao na stanicu da je ubo dobar stup no ja ga nisam čuo. Damjan i ja tražimo odakle dolazi taj stup što puni oblak, ali to nas odnosi nisko i već daleko lijevo od stare karlovačke. On je uporan, a ja odustajem - najviše zato jer ću morat dosta hodati kad scurim tamo - idem se bar vratiti do ceste. Putem nailazim na slabi stup koji me malo ponese preko ceste pa nastavljam zapadno bočno od nje vrtjeti slabe i isprekidane termike. Damjan slijeće, a Vedran vrti kilometar iznad mene i odlazi prema KA. Ja ipak naiđem na dobar i solidan stup i navrtim opet do 1500. Jedan od 'onih' stupova koje dobro upoznaš.
Na najboljem letu do sada na toj ruti sletio sam na deponij ispred Karlovca. Kad sam na kanalu našao još jedan stup i vidio da mogu stić do željezničke u KA, već sam bio happy. Učinilo mi se da vidim Vedrana dosta nisko pa ga pitam da li slijećemo na željezničku. To ipak nije bio on nego neka zgrada koja se pomalja kroz drveće, a ima oblik krila - on vrti u daljini iznad moje visine. A dobro, idem i ja, valjda ima neki stup iznad grada. Naravno da ima! Uživam u pogledu i više slikam nego što vrtim:
Vedran je već prebacio prema Dugoj Resi i vidim da opet nešto dobro vrti. Kad sam skužio da ću i ja bar do tamo dobacit velim mu da smo prebacili stotku i da možemo ić i slijetat. Znam, skandalozan način razmišljanja za jednog XC pilota, al nekako sam već bio zadovoljan učinjenim. Vjerojatno bi bio motiviraniji da sam znao da Sale-Župsi još leti 15-ak km ispred.
Naravno, Vedran odgovara da će radit još sat vremena, navrti visoko, a onda dobije fiks ideju da zapiči prema Slunju. Ja vrtim njegov raniji stup, a njega vjetar zaustavlja u namjeri, vraća se prema Mrežnici. Ja potpuno kuntenat slijedim i slikam Mrežnicu vrteći bez napora isprekidanu nulu nekoliko km:
Gledam što Vedran radi i vidim da se konačno i definitivno sprema na slijetanje. Idem onda i ja tamo. Dolazim iznad s još dosta visine pa mi bude žao namjerno spuštat visinu kad sam se cijeli dan mučio da je dobijem. Nastavljam još malo dalje i slijećem na lijepi proplanak pored ceste.
Vidim još dok sam se spremao na slijetanje da me neki auto prati. Nakon slijetanja standardan razgovor o iskakanju i 'donošenju' od vjetra. Ipak čovjek sve brzo pokopčao. Pita kam ćeš sad i jel će ko doć po tebe? Pa ići ću na vlak. Oo, daleko ti je stanica. Pa povest će me netko valjda. Neće netko, ja ću te povest, veli on. Ok, super, sad ću ja brzo sve složit. Kuk ga muči, ali se popeo gore k meni i pomogao mi ugurat krilo u ruksak pazeći da ciferšlus ne zakači krilo ili špagice bolje nego što ja sam pazim na to.
Čujem se s Vedranom i on veli da je na stanici. Eto začas i nas na stanici - vlak nam upravo odlazi ispred nosa. Zovem opet Vedrana. Još je na stanici. Na kojoj? Kaj mu nije vlak upravo prošo? Veli on da je u Gornjem Zvečaju. Mi smo na stanici u Zvečaju. Veli stari da je to dalje prema Rijeci, a ne prema Karlovcu gdje je Vedran sletio. Opisuje stanicu koja je bila Vedranu najbliže. Vedran veli da to nije ta. Ništa, veli stari da se trpamo u auto i da pogledamo je li zbilja u Gornjem Zvečaju. Bome jest. Neka ženska ga pokupila na sletištu i odvezla dvije stanice dalje, na onu najbližu svojoj kući. Muž joj je u Njemačkoj na radu. Ne bi se štel mešat..
Pita Vedran jel ima neka birtija blizu dok čekamo vlak (ide za 3 sata). Nema, ali ima super restoran. Odvest ću vas ja, bez brige. A poslije vas odvezem do stanice.
To su stvari koje čine skoro pola gušta kad letiš xc - naići na takve ljude:
Restoran se zove Zeleni kut. Pored je jednog slapa gdje sam jednom bio na kupanju. Lijepo mjesto.
Pojeli zagrebački po pola, počastili dedu s par bevandi (ne jede navečer) i pričekali da po nas dođe Zoki koji je time u biti uzvraćao Vedranu vrlo sličnu uslugu kad je Vedran dolazio po njega u Dugu Resu. Ja sam opet bio (sretni) kolateralni benefitor.
Siti i zadovoljni sobom i puni respekta za Sale-Župsi XC-organizam, vraćamo se u ZG.
'Today was a good day' rekao bi Ice Cube.
Prijava
Registracija
Najave odlaska
na letenje (0)
ČPP
Pretražnik
: 440 / 
: 0
DHV 2-3
