Kaj je bitno da li je nešto raslo proporcionalno. I prema čemu uopće mjerimo? Po meni je bitno da se bilježi rast broja pilota, a i kvalitete, naravno.




Jes, u pravu si. Kad sam pisao o manjem broju nezgoda malo me zanijelo. To je bila nadopuna u prilog teoriji da je "debilizirani sustav" ipak nečemu koristio.


Slažem se ja s tobom, mada nerado , ali zakonski ne možeš organizirati tekmu na terenu koji nije registriran. Nije bitno da li će tamo biti XC ili pika tekma. Kaj ne? Debilno je bilo registrirati Sljeme, ali je tamo prošle godine bilo DP u preciznom u organizaciji tvojeg bivšeg/sadašnjeg kluba. Krila su zbilja dubiozna tema. Ali kao što danas na popisu serijske opreme automobila ima miljon kratica, kao u ostalom i na vešmašinama, oni i dalje samo prevoze ljude i peru robu ti istih ljudi. Marketing, kaj buš.


Jes, to bi trebalo učiniti. Pogotovo za brze hodače preko trotračnih brzih cesta kao naprimjer Zagrebačke avenije za disciplinu prehodavanje bez pješačkog. Međutoa, zrakoplovnu granu i hodanje ne možeš usporediti. ili možeš, ali to je tvoj problem


Naravno da nisam bio ozbiljan. A ti si bio ozbiljan za instruktore za comp pilote?


Da, Jerko ga je naučio za tjedan dana kako pobjediti na Hr DP i biti 9. na superfinalu! Right! Učio je s Biondijem na Triblju, a onda se oteo kontrolii u pozitivnom smislu. Kad je tako lako zašto od PWC pilota nisu drugi naši piloti puno naučili? Ipak, Hrga se tekmao kod nas i u Sloveniji pa je pomalo skupljao iskustva. A on je definitivno produkt, kako ti nazivaš, "debiliziranog paraglidinga" i valjda istog tako debilnog sistema.


Jesam, do sad je zadnjih godina bilo oko 100 pilota, jedino ove godine nešto manje. Valjda su im dosadile točke. A što bi bilo da je Buzet jedina tekma u Hrvatskoj. O, vidi, pa on to i jest. Možda otud dosada.


Tekma od 30 km u Alpama zbilja nema smisla, ali tekma od 30 km na našim terenima, npr. Ravna Gora može biti itekako zahtjevna te će biti more prilika da se pokaže tko zna, a tko nema sreće. Kad već cjepidlačiš, kod nas nije još bilo tekme od 30 km, već su sve uredno bile iznad 40 km, čak i na jednom marginalnom natjecanju kakav je FOH 2010. I to upravo zbog poštivanja parametara zadanih iskustvom i software-om. A kad već kenjuckaš o respektabilnim tekmama u PG svijetu, evo ti paralele iz kraljice sportova. Ako je svjetski rekord u trčanju na 100m u Zlatnoj ligi i drugim svjetskim mitinzima ispod 9.90 sec, kaj misliš koliki je na Hanžekovićevom memorijalu ili na seniorskom prvenstvu Hrvatske? Kaj to treba komparirati. Ne znam gdje si sve bio na tekmama, ali ja sam se svega nagledao. Mogu reći da su slovenske tekme za primjer, a bolja organizacija (mada ne uvjek) i postavljanje tekmi je tek na PWC-u ili jakim nacionalnim prvenstvima poput British opena. Najlakše je reći da domaće ne valja. Mada opet, imao si priliku prošle godina utjecati da to DP ne bude isto kao i sva ostala i da ne bude sranje i dosadno.


Polovično si u pravu. Samo su Damir Habek i Karlo bili prije debiliziranog sustava aktivni u letenju. Biondi je tek počinjao 2001., a Hrga puno godina iza. Kad si rekao sustav i spominjao obuku te Pravilnik ja sam to razumio kao "sustav", nazivati tekme sustavom koji donosi nove pilote je pretenciozno. Sustav je nešto šire, a tekme su nadgradnja ili ako ti se više sviđa viša razina istog sustava. Ipak, zašto naše DP, Buzet i Ivanec open ne bi bili dio tog sustava. I to izgrađuje pilote i donosi iskustvo. FOH ne bih trpao u sustav jer je održan tek jedan i možda niti jedan više.

Moram opet upotrijebiti paralelu, koliko god to bilo neprilično. Većina naših sportskih novinara, stručnjaka i "stručnjaka" negativno ocjenjuje našu 1. nogometnu ligu (uzeo sam nju jer se najbolje mogu sagledati rezultati "debiliziranog sustava"). Sad će većina letača zakolutati očima, koji ja racq serem o nogometu, kolutajte, baš me briga, stavite me u filter i prijavite moderatoru. Elem, Niko Kranjčar je bio mali debeli, sin velikog Cice i samo zbog tate igra u Dinamu. Dinamo ga otjerao u Hajduk, a sad mali više nije debel i igra za milijone u najačoj evropskoj ligi u Engleskoj. Olić je bio krele iz nekog slavonskog sela koji trči za loptom kao muha bez glave. Tako se govorilo dok je igrao u Marsoniji, Cibaliji, Zagrebu i Dinamu. Sad mlati lovu u Bayernu kao možda svega 10-ak igrača na svijetu. A krele je zabijao isto puno golova u Zagrebu kao i u CSK Moskvi, HSV-u ili Bayernu. Ima takvih primjera još. U toj slaboj ligi i "debiliziranom sustavu" igra brdo stranaca (čak i u trećoj ligi, npr. Kamerunac u Konavljaninu), njima je dobro. Dajemo na desetke novih igrača svake godine koji završe u bogatijim ligama od Atlanskog oceana do Urala. Kako to? Možda sustav i nije tako debilan. Ili mi se čini da je po srijedi pljuvanja i hračkanje zbog vlastitog nezadovoljstva uzrokovano subjektivnim osjećajem da je negdje drugdje bolje.

[/quote]
Ja sam odbacio integralku prije 5 godina i super mi je sad. Više nema odurnog cjeđenja hračka (koji se još skori) na onom integrirajućem elementu sa unutarnje strane. Kopam nos bez beda. Pijem iz bočice, šlaufa itd. Mogu prilijepiti okular fotoaparata na oko bez prepreka i sl. To je prava sloboda.

Ak se smijem umiješati dok se Doc opet ne pojavi...

Stvar je u tome da broj aktivnih takmičara ne raste proporcionalno s brojem pilota te da ukupan broj učestvovanja hrvatskih pilota na svim takmičenjima kroz godinu mislim čak i apsolutno pada. Naravno, to treba dokazati brojkama za koje se treba malo potruditi da se izvuku...


Sustav. Je li zbilja debiliziran i što bi to značilo?

Malo je zeznuto govoriti o njemu ako se prvo ne složimo što je on i što ga sve čini.
Ja bi rekao kako je sustav sve ono što blisko i direktno utječe na našu pg situaciju.
Recimo da su to:
- zakonska regulativa kroz pravilnike
- institucije i pojedinci unutar okvira te regulative: obučni centri, instruktori, klubovi, piloti (da, ja bi rekao da smo i mi dio sustava)
- aktivna podrška naše krovne organizacije - HZS-a

Nadalje bi se morali složiti koji bi sve trebali biti ciljevi tog sustava.
Da ne ulazim sada naširoko u zapravo novu temu zadržaću se na osnovima ove. Jedan od ciljeva je svakako unaprijediti sportsku stranu naše aktivnosti:
1. organizacijom što više natjecanja
2. povećanjem broja sudionika tih natjecanja
3. ostvarivanjem internacionalnih uspjeha naših pilota i reprezentacije na kontinentalnim i svjetskim prvenstvima, PWC-u

Za 3. je osim velikog motiva pojedinaca potrebno prvo ostvariti 1. i 2.

Kako sustav utječe (pomaže/odmaže) na 1. i 2.

Prvo 1. - organizacija natjecanja
Ne bi tu puno tupio jer nemam tako dobrih uvida kao kolege kojima se miješam u diskusiju - moje laičko mišljenje sa strane je da:
- zakonska regulativa dosta ograničava i sputava organizatore (Doc, jel' misliš da je tu glavnina debilizma?)
- nema baš neke aktivne podrške HZS-a

Sve se dakle svodi na entuzijazam klubova i pojedinaca pilota. No za entuzijazam treba motiva, treba nekih rezultata koji će opravdati uloženi trud.
I onda opet dolazimo do točke 2. - posjećenost natjecanja. Naime, mislim da bi entuzijazam za organiziranje više natjecanja bio veći kad bi postojalo veće očekivanje na posjećenost istih.
Tog očekivanja baš i nema, koliko god netko smatrao je li ono opravdano ili nije. Zato nema ni puno natjecanja. Što onda naravno ne pomaže tome da bude više potencijalnih natjecatelja.

Sad se još jednom vraćamo na motive i ograničenja potencijalnih natjecatelja.
Godišnji se ne može dobiti uvijek kad se želi. Obitelj traži svoje. Tu se puno ne može.

Love se ajde nekako i nađe, ali treba motiva tj. treba osjećaja da se je isplati potrošiti, da biti na nekom natjecanju vrijedi te love.

Motivi za natjecanje i kako ih povećati:

Druženje i zezancija - nekima je samo to dovoljan motiv, no nekima treba stvoriti taj osjećaj atmosfere koju čovjek onda ne želi propustiti. Nisam tu nikakav ekspert no očito da organizator tu može puno napraviti - ranom najavom, konstantnim novostima o nagradama, popratnim aktivnostima i generalno stvaranjem pozitivne atmosfere.

Želja za vlastitim ostvarenjem, učenjem, ispitivanjem vlastitih mogućnosti u apsolutnom smislu i u odnosu na druge. To je zapravo ta sportska komponenta, kompetitivnost koja je uglavnom urođena no isto tako sigurno postoje načini kako je povećati. Tu sad ulogu ima puno stvari:
- obučni centri i instruktori koji vjerojatno mogu od početaka njegovati sportski duh (ne velim da to već ne rade, ali naravno da im to nije cilj niti su to zapravo obvezni raditi)
- klubovi i njihova motivacija za vlastito ostvarenje (koja je samo u najgorem slučaju tek zbroj pojedinačnih motivacija - dobar katalizator može stvoriti sinergiju koja će rezultirati puno većom ukupnom motivacijom od zbroja individualnih)
- nisam siguran točno kako, ali HZS bi 100% mogao doprinijeti tome da sportska strana paraglidinga bude zanimljivija običnom pilotu te da paragliding sam bude interesantniji svekolikoj javnosti (to bi automatski utjecalo na ovo prvo)
- piloti sami, pogotovo oni s dugim stažom i većim autoritetom (bilo natjecatelji ili rekreativci) trebaju pozitivno promovirati natjecateljski duh (ili bar ne štetiti), kako u osobnim kontaktima tako i u javnim istupima na forumima i sl.

Ostvarivanje osobne koristi kroz sport:
- nagrade (ovise o masovnosti - to je povratna veza, nema puno pilota->male/malo nagrada->nema motiva, ima više pilota->veće/više nagrade->više motiva)
- plaćeni troškovi za odlazak reprezentaciju na EP ili SP - ako nemaš puno love onda baš i nemaš toliko motiva ući u reprezentaciju gdje ti neće biti plaćen bar smještaj i kotizacija (na kraju ispadne da HZS ipak da neku lovu u zadnji čas no ako nisi siguran u to da ćeš lovu dobiti onda si nećeš ni mjesecima prije ići organizirati godišnji za tu prigodu - zato odlazak s reprezentacijom unaprijed prihvaćaju samo oni koji su, i ako ne dobiju tu lovu, spremni potrošiti svoju)
(tu sad ima mala začkoljica jer, čak i da putovanja jesu u potpunosti plaćena, a obzirom na malo mjesta u našoj reprezentaciji koja su u biti unaprijed rezervirana za šačicu najkvalitetnijih letača, nema pravog motiva u ciljanju na ulazak u tu reprezentaciju - da npr. postoji 5. i 6. mjesto u našoj repki vjerujem da bi bilo dosta dosta pilota koja bi na njih mogla pretendirati, a za to bi morali godišnje pohoditi što više natjecanja - kumulativni efekt praćenja 10-15 umjesto 4-5 naših pilota na tekmama vani bio bi mislim vrlo pozitivan i povukao bi još ljudi u natjecanja)
- mogućnost da se živi na račun i oko paraglidinga (kroz sponzorstva, nagrade, tečajeve, tandemiranje i sl.)

Evo, ja sam pokušao nekako rasčlaniti ovaj problem uz par sugestija, vjerujem da će se naći i boljih.


E sad, moje osobno mišljenje je da jedan od korijena problema leži u općoj percepciji PG natjecanja i PG natjecatelja. Horbec možda predstavlja jednu krajnost no bojim se da možda ima previše pilota bliskih njegovom razmišljanju: PG natjecatelji su fajani ogromnog ega, koji će da bi pobijedili iznimno puno riskirati - i pobjedu odnose oni koji najviše riskiraju, koji su najluđi. Je li za očekivati da će se običan pilot identificirati s takvom slikom, da će na natjecanja gledati pozitivno i poželjeti biti dio njih? Baš i ne...
No što to ima loše u sportu? U želji da se u nekoj aktivnosti napreduje, da se bude bolji od ostalih? (A najbolji pokazatelj napretka u PG je upravo usporedba s rezultatima drugih.) Netko želi biti prvi, netko u prvih 10, netko prvi klupski, a netko bolji od frenda s kojim se okladio za pivu i ćevape. Dokle god se natječeš na fer način, u pobjedi budeš skroman, a u porazu ili slabom rezultatu ne vidiš veliku tragediju i spreman si čestitati boljima (i platiti tu pivu i ćevape), vjerujem da si pozitivan lik, natjecatelj koji pozitivno promovira sport. A i što onda ako bi se našlo par onih koji su u pobjedi bahati, u porazu nepodnošljivi, a pobjednike poslije izbjegavaju? Zar su zbog toga sama natjecanja loša stvar?

Percepcija o fajanima i o tome da se tekme dobivaju riskiranjem dosta škodi. (Da ne velim da sama izmišljotina 'fajan', koliko god bila fora, ima vrlo negativnu konotaciju koja se automatski povezuje s natjecateljima.) Ja mogu samo reći da je ta percepcija pogrešna no naravno ne mogu pružiti dokaze niti mogu s autoritetom pričati o tome. Na žalost, oni koji o tome mogu pričati s autoritetom uglavnom svo vrijeme šute i po meni, time zapravo štete samima sebi. Štete si jer ih se onda doživljava kao samodovoljnu elitu koja niti mari što ostali misle niti im je stalo da tu (lošu) percepciju o sebi promijene. Zašto šute? Ne znam sve, ali znam da je jedan od razloga: "Zašto bih se ja opravdavao/objašnjavao ljudima koji mi nisu spremni čestitati kad sam bolji od njih i doživljavaju me kao luđaka koji puno riskira nimalo ne cijeneći trud koji je u taj rezultat uložen i znanje kojim je on ostvaren. I zašto bi usput besplatno dijelio teško i skupo stečeno znanje?".

Hrga je tu časna iznimka - zanemario je takva razmišljanja i počeo svojom online školom tekmanja približavati svima brojne važne aspekte natjecateljskog letenja pokazavši već u prvom članku o pripremi za natjecanje koliko tu stvari zapravo ima, koliko je sama priprema važna. A očito ima tu još mnogo, mnogo stvari od kojih je gaženje speeda između termika tek jedna jedina. Nebitno je što će malo tko od nas imati vremena i živaca ubacivati u svoj GPS sve moguće termike s letova na području tekme - bitno je da sljedeći put kad iscuriš, a Hrga pronađe ključni stup to ne pripišeš automatski sreći ili riskiranju nego se sjetiš da taj stup možda ipak ima unaprijed ukucan. I da je zasluženo bio bolji...

Ipak, osim uvida koji mogu pružiti iskusni natjecatelji bilo je dovoljno npr. samo pratiti online u GE zadnju trku PWC-a u Italiji. Kad čovjek na svoje oči vidi kako razni piloti stalno traže drugačija rješenja, biraju drugačije rute, pokušavaju pobjeći gomili, iscure, zaostanu pa stižu, pa izgube vrijeme u zakošenoj termici ili naokolim letom po grebenu dok ih drugi pređu po ravnici (ili obratno), forsiraju nisko na točku pa na greben ili skupe visinu pa okreću i vraćaju se istim putem u termike obilježene onima koji tek dolaze... Stalne izmjene vodstva, i stotine strategija u danim trenucima trke, neke ispravne, neke upitne, neke potpuno pogrešne.
Dobro krilo, vješto centriranje stupa, gaženje speeda između termika - sve to jest neophodno za dobre rezultate, no ono što čini pobjednika je kvaliteta onih 100 odluka koje pilot tokom trke mora donijeti. A da bi te odluke bile kvalitetne treba se temeljito pripremiti, treba imati dobar pregled situacije i dobru procjenu uvjeta, treba na kraju znati i neke trikove. Sve se to trenira i uči.
Apsolutno je uvredljivo za nekog pobjednika ustvrditi da je pobijedio jer je najveći fajan, jer je najviše riskirao.


I na kraju u vezi te percepcije javnosti. Iako ju je teško procijeniti jasno je da će ono što se javno napiše o njoj utjecati na opće mišljenje i samim time što je napisano (a tome se nitko nije suprotstavio) postat će zaista istinitije.
Zato nemojte dopustiti da nas par koji se stalno javljamo oko svega stvaramo neko opće mišljenje. Mišljenje koje će pasivni čitaoc bez čvrstog stava o temi uzeti zdravo za gotovo. Svako mišljenje je dobrodošlo jer daje jasniju sliku o tome kako zajednica 'diše', a bez jasnije slike nema ni rješenja problema (ako uopće postoje - Toni eto smatra da problem masovnosti natjecanja zapravo ne postoji i da sve ide svojim očekivanim i dobrim tokom).


Hvala na strpljenu, bit ću sad tiho neko dulje vrijeme...

Dobro si ti to sve Žac izanalizirao. Za ovaj "izgovor" za pobjednike pada mi na pamet primjer iz teretane - "Ma i ja bi bio tako velik i jak da treniram ko on i još uzimam one protejine".

Znači gubitnicima je izgovor "ovi su ludi previše riskiraju" slučajno u PG malo bolje ponuđen i to je jedan aspekt te priče. I kužim stvarno nabrijane natjecatelje da to ignoriraju.

Meni se više čini da PG u svom duhu i nije natjecateljski sport. Na početku je možda privlačio ekstremnije ljude (dok je bio manje poznat i manje siguran i rizičniji), ali sada se letenjem kreće baviti i "obična" populacija, i to ne zato što je nabrijano već zato što je lijepo. Ptice se u principu ne utrkuju

Ja tu vidim glavni razlog pada krivulje posjećenosti natjecanja u odnosu na krivulju ukupnog broja pilota. Vjerujem da je tako i u svijetu. To isto nije loše, ako masovnost i kvaliteta natjecanja ipak raste (nek raste sporije).

Lova je problem, organizacija je problem. Kod nas je sigurno "ulazak" u tu grupu natjecatelja problem - ako nemaš veliki entuzijazam, ta vrata su ti u principu zatvorena. Ako ti je entuzijazam dovoljan, riješit ćeš puno problema (prvenstveno naučiti letjeti na tom nivou) ili čak napraviti stvarno vrhunske rezultate.

I opet se vraćamo na trenutak u pg povijesti - letenje više nije nešto toliko ekstremno, posebno, mega-cool i sl. Još jedna slobodna aktivnost. Nema više tog "wow" efekta. Sad bi ga negdje trebao zamijeniti sustav. A gledajući situaciju u svijetu, teško da će se to kod nas dogoditi.

Ne vidim baš sponzore, TV prijenose, letače-brandove itd. na sve strane. Ima ih, ali u odnosu na druge sportove malo je to.

Ne znam što će biti. Ja ću za vikend skočit na državno, ako bude dobra prognoza, ko rekreativac

Za DP2010 prijavljene samo dvije žene?

Znam Šefe da je to veliki problem. Dođe ti da se rasplačeš, jel? Koliko god se borio jednostavno ne možeš protiv toga; protiv sustava, protiv općeg intelektualnog i socijalnog ozračja. Najgore je što svi znamo da je tvoje čuđenje motivirano željom da nam svima bude bolje. Mogu ti reći da suosjećamo s tobom; svi smo u istoj kaši. Nadam se da će se skoro pronaći rješenje i za to, a u međuvremenu bit ćemo ti podrška kao i ti nama.
Ajd izdrži još samo malo i možda već sljedeće godine ne bude konačno ni jedna.

Zamolio bih da takmicari donesu svoje kablove za skidanje trackova iz gpsa.potrebna Vam je i polica osiguranja prema trecem licu. Se vidimo. Lp Jozef