Ak se smijem umiješati dok se Doc opet ne pojavi...
Stvar je u tome da broj aktivnih takmičara ne raste proporcionalno s brojem pilota te da ukupan broj učestvovanja hrvatskih pilota na svim takmičenjima kroz godinu mislim čak i apsolutno pada. Naravno, to treba dokazati brojkama za koje se treba malo potruditi da se izvuku...
Sustav. Je li zbilja debiliziran i što bi to značilo?
Malo je zeznuto govoriti o njemu ako se prvo ne složimo što je on i što ga sve čini.
Ja bi rekao kako je sustav sve ono što blisko i direktno utječe na našu pg situaciju.
Recimo da su to:
- zakonska regulativa kroz pravilnike
- institucije i pojedinci unutar okvira te regulative: obučni centri, instruktori, klubovi, piloti (da, ja bi rekao da smo i mi dio sustava)
- aktivna podrška naše krovne organizacije - HZS-a
Nadalje bi se morali složiti koji bi sve trebali biti ciljevi tog sustava.
Da ne ulazim sada naširoko u zapravo novu temu zadržaću se na osnovima ove. Jedan od ciljeva je svakako unaprijediti sportsku stranu naše aktivnosti:
1. organizacijom što više natjecanja
2. povećanjem broja sudionika tih natjecanja
3. ostvarivanjem internacionalnih uspjeha naših pilota i reprezentacije na kontinentalnim i svjetskim prvenstvima, PWC-u
Za 3. je osim velikog motiva pojedinaca potrebno prvo ostvariti 1. i 2.
Kako sustav utječe (pomaže/odmaže) na 1. i 2.
Prvo 1. - organizacija natjecanja
Ne bi tu puno tupio jer nemam tako dobrih uvida kao kolege kojima se miješam u diskusiju - moje laičko mišljenje sa strane je da:
- zakonska regulativa dosta ograničava i sputava organizatore (Doc, jel' misliš da je tu glavnina debilizma?)
- nema baš neke aktivne podrške HZS-a
Sve se dakle svodi na entuzijazam klubova i pojedinaca pilota. No za entuzijazam treba motiva, treba nekih rezultata koji će opravdati uloženi trud.
I onda opet dolazimo do točke 2. - posjećenost natjecanja. Naime, mislim da bi entuzijazam za organiziranje više natjecanja bio veći kad bi postojalo veće očekivanje na posjećenost istih.
Tog očekivanja baš i nema, koliko god netko smatrao je li ono opravdano ili nije. Zato nema ni puno natjecanja. Što onda naravno ne pomaže tome da bude više potencijalnih natjecatelja.
Sad se još jednom vraćamo na motive i ograničenja potencijalnih natjecatelja.
Godišnji se ne može dobiti uvijek kad se želi. Obitelj traži svoje. Tu se puno ne može.
Love se ajde nekako i nađe, ali treba motiva tj. treba osjećaja da se je isplati potrošiti, da biti na nekom natjecanju vrijedi te love.
Motivi za natjecanje i kako ih povećati:
Druženje i zezancija - nekima je samo to dovoljan motiv, no nekima treba stvoriti taj osjećaj atmosfere koju čovjek onda ne želi propustiti. Nisam tu nikakav ekspert no očito da organizator tu može puno napraviti - ranom najavom, konstantnim novostima o nagradama, popratnim aktivnostima i generalno stvaranjem pozitivne atmosfere.
Želja za vlastitim ostvarenjem, učenjem, ispitivanjem vlastitih mogućnosti u apsolutnom smislu i u odnosu na druge. To je zapravo ta sportska komponenta, kompetitivnost koja je uglavnom urođena no isto tako sigurno postoje načini kako je povećati. Tu sad ulogu ima puno stvari:
- obučni centri i instruktori koji vjerojatno mogu od početaka njegovati sportski duh (ne velim da to već ne rade, ali naravno da im to nije cilj niti su to zapravo obvezni raditi)
- klubovi i njihova motivacija za vlastito ostvarenje (koja je samo u najgorem slučaju tek zbroj pojedinačnih motivacija - dobar katalizator može stvoriti sinergiju koja će rezultirati puno većom ukupnom motivacijom od zbroja individualnih)
- nisam siguran točno kako, ali HZS bi 100% mogao doprinijeti tome da sportska strana paraglidinga bude zanimljivija običnom pilotu te da paragliding sam bude interesantniji svekolikoj javnosti (to bi automatski utjecalo na ovo prvo)
- piloti sami, pogotovo oni s dugim stažom i većim autoritetom (bilo natjecatelji ili rekreativci) trebaju pozitivno promovirati natjecateljski duh (ili bar ne štetiti), kako u osobnim kontaktima tako i u javnim istupima na forumima i sl.
Ostvarivanje osobne koristi kroz sport:
- nagrade (ovise o masovnosti - to je povratna veza, nema puno pilota->male/malo nagrada->nema motiva, ima više pilota->veće/više nagrade->više motiva)
- plaćeni troškovi za odlazak reprezentaciju na EP ili SP - ako nemaš puno love onda baš i nemaš toliko motiva ući u reprezentaciju gdje ti neće biti plaćen bar smještaj i kotizacija (na kraju ispadne da HZS ipak da neku lovu u zadnji čas no ako nisi siguran u to da ćeš lovu dobiti onda si nećeš ni mjesecima prije ići organizirati godišnji za tu prigodu - zato odlazak s reprezentacijom unaprijed prihvaćaju samo oni koji su, i ako ne dobiju tu lovu, spremni potrošiti svoju)
(tu sad ima mala začkoljica jer, čak i da putovanja jesu u potpunosti plaćena, a obzirom na malo mjesta u našoj reprezentaciji koja su u biti unaprijed rezervirana za šačicu najkvalitetnijih letača, nema pravog motiva u ciljanju na ulazak u tu reprezentaciju - da npr. postoji 5. i 6. mjesto u našoj repki vjerujem da bi bilo dosta dosta pilota koja bi na njih mogla pretendirati, a za to bi morali godišnje pohoditi što više natjecanja - kumulativni efekt praćenja 10-15 umjesto 4-5 naših pilota na tekmama vani bio bi mislim vrlo pozitivan i povukao bi još ljudi u natjecanja)
- mogućnost da se živi na račun i oko paraglidinga (kroz sponzorstva, nagrade, tečajeve, tandemiranje i sl.)
Evo, ja sam pokušao nekako rasčlaniti ovaj problem uz par sugestija, vjerujem da će se naći i boljih.
E sad, moje osobno mišljenje je da jedan od korijena problema leži u općoj percepciji PG natjecanja i PG natjecatelja. Horbec možda predstavlja jednu krajnost no bojim se da možda ima previše pilota bliskih njegovom razmišljanju: PG natjecatelji su fajani ogromnog ega, koji će da bi pobijedili iznimno puno riskirati - i pobjedu odnose oni koji najviše riskiraju, koji su najluđi. Je li za očekivati da će se običan pilot identificirati s takvom slikom, da će na natjecanja gledati pozitivno i poželjeti biti dio njih? Baš i ne...
No što to ima loše u sportu? U želji da se u nekoj aktivnosti napreduje, da se bude bolji od ostalih? (A najbolji pokazatelj napretka u PG je upravo usporedba s rezultatima drugih.) Netko želi biti prvi, netko u prvih 10, netko prvi klupski, a netko bolji od frenda s kojim se okladio za pivu i ćevape. Dokle god se natječeš na fer način, u pobjedi budeš skroman, a u porazu ili slabom rezultatu ne vidiš veliku tragediju i spreman si čestitati boljima (i platiti tu pivu i ćevape), vjerujem da si pozitivan lik, natjecatelj koji pozitivno promovira sport. A i što onda ako bi se našlo par onih koji su u pobjedi bahati, u porazu nepodnošljivi, a pobjednike poslije izbjegavaju? Zar su zbog toga sama natjecanja loša stvar?
Percepcija o fajanima i o tome da se tekme dobivaju riskiranjem dosta škodi. (Da ne velim da sama izmišljotina 'fajan', koliko god bila fora, ima vrlo negativnu konotaciju koja se automatski povezuje s natjecateljima.) Ja mogu samo reći da je ta percepcija pogrešna no naravno ne mogu pružiti dokaze niti mogu s autoritetom pričati o tome. Na žalost, oni koji o tome mogu pričati s autoritetom uglavnom svo vrijeme šute i po meni, time zapravo štete samima sebi. Štete si jer ih se onda doživljava kao samodovoljnu elitu koja niti mari što ostali misle niti im je stalo da tu (lošu) percepciju o sebi promijene. Zašto šute? Ne znam sve, ali znam da je jedan od razloga: "Zašto bih se ja opravdavao/objašnjavao ljudima koji mi nisu spremni čestitati kad sam bolji od njih i doživljavaju me kao luđaka koji puno riskira nimalo ne cijeneći trud koji je u taj rezultat uložen i znanje kojim je on ostvaren. I zašto bi usput besplatno dijelio teško i skupo stečeno znanje?".
Hrga je tu časna iznimka - zanemario je takva razmišljanja i počeo svojom online školom tekmanja približavati svima brojne važne aspekte natjecateljskog letenja pokazavši već u prvom članku o pripremi za natjecanje koliko tu stvari zapravo ima, koliko je sama priprema važna. A očito ima tu još mnogo, mnogo stvari od kojih je gaženje speeda između termika tek jedna jedina. Nebitno je što će malo tko od nas imati vremena i živaca ubacivati u svoj GPS sve moguće termike s letova na području tekme - bitno je da sljedeći put kad iscuriš, a Hrga pronađe ključni stup to ne pripišeš automatski sreći ili riskiranju nego se sjetiš da taj stup možda ipak ima unaprijed ukucan. I da je zasluženo bio bolji...
Ipak, osim uvida koji mogu pružiti iskusni natjecatelji bilo je dovoljno npr. samo pratiti online u GE zadnju trku PWC-a u Italiji. Kad čovjek na svoje oči vidi kako razni piloti stalno traže drugačija rješenja, biraju drugačije rute, pokušavaju pobjeći gomili, iscure, zaostanu pa stižu, pa izgube vrijeme u zakošenoj termici ili naokolim letom po grebenu dok ih drugi pređu po ravnici (ili obratno), forsiraju nisko na točku pa na greben ili skupe visinu pa okreću i vraćaju se istim putem u termike obilježene onima koji tek dolaze... Stalne izmjene vodstva, i stotine strategija u danim trenucima trke, neke ispravne, neke upitne, neke potpuno pogrešne.
Dobro krilo, vješto centriranje stupa, gaženje speeda između termika - sve to jest neophodno za dobre rezultate, no ono što čini pobjednika je kvaliteta onih 100 odluka koje pilot tokom trke mora donijeti. A da bi te odluke bile kvalitetne treba se temeljito pripremiti, treba imati dobar pregled situacije i dobru procjenu uvjeta, treba na kraju znati i neke trikove. Sve se to trenira i uči.
Apsolutno je uvredljivo za nekog pobjednika ustvrditi da je pobijedio jer je najveći fajan, jer je najviše riskirao.
I na kraju u vezi te percepcije javnosti. Iako ju je teško procijeniti jasno je da će ono što se javno napiše o njoj utjecati na opće mišljenje i samim time što je napisano (a tome se nitko nije suprotstavio) postat će zaista istinitije.
Zato nemojte dopustiti da nas par koji se stalno javljamo oko svega stvaramo neko opće mišljenje. Mišljenje koje će pasivni čitaoc bez čvrstog stava o temi uzeti zdravo za gotovo. Svako mišljenje je dobrodošlo jer daje jasniju sliku o tome kako zajednica 'diše', a bez jasnije slike nema ni rješenja problema (ako uopće postoje - Toni eto smatra da problem masovnosti natjecanja zapravo ne postoji i da sve ide svojim očekivanim i dobrim tokom).
Hvala na strpljenu, bit ću sad tiho neko dulje vrijeme...
