Dan ranije gledam prognozu i učinilo mi se da bi sutra mogao biti dobar dan, epski dan. Dogovaram s Ivicom Biljmanom penjanje na Visočicu, a on će vidjeti za neki prijevoz. Javio se pristojan broj pilota, bit će nas za kombi. Krenuo sam u 6h sa sjevera Paga i uživam u jutarnjem izlasku sunca iza Velebita dok putujem trajektom za Priznu. Kompena strana Velebitskog kanala je u sjeni, dok je Pag osunčan. Na prijevoju Baških Oštarija jak bura i niske baze nad Velebitom. Spuštam se u Gospić, a u Brušanima termometar pokazuje 15 stupnjeva Celzija. Ja u japankama!
Na jutarnjoj kavi se nalazim s brojnom ekipom: Jasna, Neno, Luka, Mario, Tojo, Ivica, Bruno, a kasnije stiže i Mato. Stiže i Ivan koji nam je danas vozač u specijalnom vozili VW transporter 4x4 Puch, bivše sanitetsko vozilo. Dok pijemo kavu nevjerica izbija iz mojih suboraca – hoće li se razvedriti? Već smo krenuli put Visočice kad se počelo razvedravati oko 12h. Na parkingu, gdje cesta završava, stoje turističke tabele s natpisom „POZOR MINIRANO!“. Eto da imaju što turisti čitati kad dođu. Ima i na engleskom. Uspon je bio uobičajen 45 minuta do 1h kako tko. Meni je bio malo naporan jer sam vukao 5 l vodenog balasta, iako gore ima izvor svježe vode. Nije mazohizam, već mi je nezgodno puniti u bidone. Morao sam pred kraj ostaviti balast i popeti se samo s krilom, pa se poslije vratiti po njega. Tojo i Mato su isto puhali penjući se, valjda od burne protekle noći. Taman kad smo se popeli razvedrilo se, a samo se oko vrha nestašni kumulus pojavljivao, omatao ga i nestajao. Vjetra najtaman (copyright by Božo). Većina ekipe se popela na sam vrh Visočice (1616 m po Ivanu, nisam mjerio), njušiti bazu valjda.
Kako je vrijeme odmicalo (13h) baze su se podigle i činilo se malo učvrstile. Sad vrh više nije bio u oblaku, mada su i dalje bile tek 100-njak metara iznad. Pratio sam kumuluse prema Vaganjskom vrhu i činili su se solidnijima, ali do tamo treba preletiti 15-ak km. Pred nama nad Ličkim poljem još i niže baze. Poletio je prvi Bruno, pa Ivica te su održavali visinu pred startem. Potom Jasna i ja. Malo pomalo svi startamo i najedom je hrpa krila u zraku. Ovaj prizor Velebit, a ni Visočica nisu vidjeli, barem ne u ovolikom broju. Kružimo oko vrha, grebemo po strmoj istočnoj stijeni, klizimo po prostranim planinskim livadama, letimo u mirnim i prpošnim bazama, slabih dizanja, bez turbulencije, dok se ispod nas proteže nepregledna šuma do početka polja. Divota, nije „epski“ kako sam zamišljao, ali opet je veličanstveno jer se ovakav prizor nije zbio. Dvoje planinara popeli su se kad smo se spremali za polijetanje i pitali nas da li „skačemo“. Sad su sjedili na samom vrhu i promatrali nas. A i mi njih. Nakom velebitkanja pridružujemo se Bruni u dizanjima nad poljem. Opet nevjerojatan prizor, sasvim suprotan od prethodnog. Letimo nad prostranim Ličkim poljem po kojem vijuga rijeka Lika. Kao da smo u Manilli, netko je izjavio. Totalni flat land. I ovdje su slaba dizanja, mada se sjećam nekih jakih stupova koji vode do pod bazu na preko dvije i pol. Danas nije taj dan, mada su „dežurnjaci“ na istim mjestima. Polako slijećemo jedan po jedan. Ivan je već prebacio specijalno vozilo i čeka nas dolje. Predivno.
Nakon slijetanja u Čitluku oduševljenje se svima zari na licu. Oni koji nisu letjeli ovdje uživali su u velebnom krajoliku, a mi koji jesmo opet smo doživjeli nešto novo. Osobno rijetko imam priliku letjeli u tako mirnom zraku po samim bazama (dobro, nisam letio mantru, već boom 4) i još uz takve vizure. I još s takvom ekipom. Kasnije je slijedilo nacugavanje u Bilaju (dio tradicije poslije letenje s Visočice) koje smo nastavili u Gospiću, uz 3 jumbo pizze u Tomislavu. Za to vrijeme nas je Bruno zabavljao performance-show-om te zaokružio ovaj epski dan.
PS: boom 4 vjerojatno nije sanjao da će ikad više letiti na Velebitu.
PPS: Hvala Ivanu na logistici.
Link sa slikama:
http://picasaweb.google.hr/antoni.bulja ... a01082010#
Prijava
Registracija
Najave odlaska
na letenje (0)
ČPP
Pretražnik
: 126 / 
: 2
DHV 2
