Krenusmo upravo sad iz Zagreba Zoki i ja. U Rijeci nas čekaju Maja i Košta. Noćašnji cilj je Venecija i aerodrom Marco Polo. Dalje ćemo preko Madrida za Cali u Kolumbiji. Tamo nas čeka redovita autobusna linija za niti 100 km udaljeni Roldanillo. Javimo se prekosutra po našem vremenu.

Uživajte, naletite se, pišite, uživajte u gastro-eno i ovo-ono logiji...

Ukratko, nemojte radit ništa kaj ja nebi...(mislim da se time pokriva dovoljno područja)


poz..


b.

Zapeli smo u Rijeci. Imaju za pit samo Ballantine's. Ne znam kako ćemo dočekati 2h.

Nafatao sam džabnog interpleta na aerodromu u Madridu. Imamo rupu 3h pa da se javim. Košta nas je probudio u 2h. Zoki i ja smo bili u blaženom snu zagrljeni na kauču. Košta je klepetao posuđem i mrmljao da mu dolaze majstori i da sve mora pospremiti. Ništa nismo pili. Osim njih troje kavu, ali to ne računam. Zoki je shvatio da nije depilirao bikini zonu. Onda smo svi izašli na hladnu drenovsku noć. Kupimo Žogija koji nas vozi na aerodrom. Morali smo stati 2 puta radi puš-pauze. Nisam izlazio iz vozila. Zoki je uzeo kupaće iz Volva. Checkirali smo se i prošli kontrolu. I još jednom su Maja i Košta zapalili, a Zoki i ja smo odlučili do prvog bara. Našli smo bar s belgijskom pivom od 0,75l za 10,50€. Mala je 7€. Odmah smo maznuli 2. Ameri do nas su komentirali da je rano. Kako rano u 6:30h!?

Let do Madrida smo prespavali. Transfer s gate na gate je trajao. Maja i Košta su nervozni. Zoki i ja nismo. Oni ne znaju gdje se ima za zapalit. Mi znamo gdje ima za pit. Trenutno smo u nekom kafiću i doručujemo: sendvič, kavu, džus (to spada u serijski doručak) i pivo. Maja leti ranije i odvojeno za Bogotu i Košta je prati. Idu zapalit. Nervoza je na vrhuncu. Zoki i ja cikimo pive (wc nije daleko kad se sendvič, kava i džus probiju) uz utičnicu za struju.

Stay tuned!

Košta se vratio. Otpratio je Maju na njen let. Ona polijeće u 12:05 h. Zoki i ja smo na drugoj pivi. Razmjenjujemo kartice i hardove, čistimo fotke, nabacujemo mjuzu na telefone, surfamo i punimo telefone. Podižemo se u 12:30 h za ukrcaj u avion koji polijeće u 12:55 h. Nismo kupili putnu cugu. Prema izlazu 63 Zoki zastaje kupiti Džeki. Kraj boardinga je u 12:40 h. Košta i ja ostavljamo Zokija u djutiju sa 5 minuta vremena da obavi kupnju i jurimo dalje prema izlazu 63. Sad je 12:35 h. Već nas zovu na razglas. Košta je odjurio do izlaza 63, a ja čekam Zokija na kraju dugog koridora. Nema ga. Zovem ga na telefon i ne javlja se. Sad je 12:40 h. Dolazi do mene prva Djelatnica Iberije te me obavještava da je moj prijatelj već na izlazu. Zove se Kosta. Ja joj tumačim da čekamo trećeg, da je Kosta spašen. Zovem Zokija na drugi broj. Ne javlja se. Dolazi i druga Iberijina djelatnica koja govori da se moramo ukrcati. I njoj tumačim da ga čekamo dok pokušavam telefonirati Zokiju. Bez naočala, ugledam 100 m niz koridor poznatu siluetu u zelenoj Saleva jakni i sivoj Hard rock hoodici kako se gega. Vičem mu: " Ajmooo Zoki!!!". Veli jedna od Iberijinih djelatnica: " He must run!". Pa zavičem: Run, Zoki, run!". Zoki je ubrzao geganje. Dolazimo na ukrcaj doslovno 5 minuta do polijetanja. Ali zato je boca Jack Danielsa s nama. Oće i Džeki u Kolumbiju. Košta je samo prokomentirao da smo imali 3 h da obavimo taj shoping , a da smo skoro propustili let. Brijem da mu je krivo jer on narednih 13 h ne može pušiti.

Letimo već skoro 6h. Odgledao sam 3 filma. Prvi je bio "Jack Reacher - Never go back" s Tomicom Kruzom. Ono, toliko je Tomo snimio tih akcića da mi se čini da sam to već gledao. Nije loše za ubit 2 h od 13 h u avionu. Doma ga ne bih gledao. U kinu niti za veliku silu. Kamo li dao pare za to. Drugi film je bio "Florence Fosters Jenkins" s maestralnom Meryl Streep i vječito šarmantnim Hugh Grantom. Šašavi film o bolesnoj pjevačici i njenom životnom suputniku koji vode ugledan njujorški glazbeni klub "Verdi". Godina je 1944. Rat još uvijek traje, a ona sanja o velikom pjevačkom nastupu u Carnigee hallu. Raskošna produkcija, New York sredinom 40-ih prošlog stoljeća. Puno detalje, kostima, džeza i swinga. Jako, jako šarmantno i zabavno. Tko je pobornik onog prvog filma sa Tomicom neka se na laća ovog potonjeg. Pojeli smo 1. catering. Skorz neloš, ali u Turkishu je bolji. Zoki je pio crno, ja bijelo vino. Malo me žgaravica lovi od crnjakapa izbjegavam. Vrlo solidno neko španjolsko vino. Žicao sam odmah još jednu turu, ali me je granično neljubazni stjuard otpilio da će uskoro proći s cugom. Aha, moš' mislit. Nije prolazio slijedećih 40 min. Malo sam zakunjao između 2 filma. Košta se pokrio jaknom. Zoki već treći put pokušava pogledati film sa Tomicom. Ja se zabavljam s "onom precjenjenom glumicom" kako je Trump nazvao Meryl Streep. Žena zna pjevati. Nevoljko sam pogledao, na ženin nagovor, muziikl "Mama mia" s Meryl u naslovnoj ulozi i jako se ugodno iznenadio s filmom, svime osim Pierceom Brosnanom koji ne zna pjevati. Sad ću drugačije gledati na njegove James Bond role. 007 mora biti u svemu naj, naj. Ispao je lažnjak. Eto, kako je to kad se krivo biraju uloge. Vrebam onog neljubaznog stjuarda. Nikako ga uloviti. Kad započinju dijeliti sendviče. Ok. I vodu. I džus. A vino, tinto, blanco, una cerveza por favor? Ništa! Žvačemo sendvič. Imamo vodu u čašama. Ispijamo vodu dok namigujemo Zoki i ja jedan drugome. Kad se situacija razišla točimo Džeki ispod pulta. Sad smo na trećem, slušam dobrog starog Petra Iliča Čajkovskog, pa Mussorgskya, a Brahms me malo bacio u depru pa sam se vratio veselicama i Verdiju. Ne bole me koljena, ne probada u križima, ne smeta mi zapetljanost u kablove oko mene, a i onaj nesimpatični stjuard je poprimio simapatičnije obrise. Tokom vremena odgledao sam i 3. film od luckastog Woody Allena "Cafe Society". Woody se igra ljubavnim zapletima u Holywoodu i New Yorku 30 godina prošlog stoljeća. Sladak film uz odlične karaktere, dobru mjuzu te njegove simpatične provokacije na temu Židova, vjere, moralnosti i etike. Totalno fora film i ne previše Woodyevski. Uz 3. catering nažicao sam bijelo vino.

E, samo da tu high-tech situaciju opišem, pa ću završiti ovaj blok bloga. Elem, sjedimo na sjedalima u sredini 28 reda. Zoki na D, ja na E, a Košta na G. F je nepopunjeno. Sva sreća. Tamo držimo dekice, torbe s laptopima, etuie s naočalima, telefone koji se pune itd, pa se lakše živi. Posebno zato jer se jedna ispred mog sjedišta odmah zavalila i cijelo vrijeme se premeće. Osim kad je jela. Moram pazit na čašu s Džekijem da mi je ne prospe. Stalno sam napet. Ipak, zbog praznog F sjedišta, mogu zabaciti noge u stranu, prema Košti i malo rasteretiti Zokijeve desne slabine. Izuo sam se, godi osjetiti nabore grubljeg avionskog tepisona pod ravnim stopalima. Nekako me vraća na zemlju. Nisam baš ljubitelj vožnje u letećim autobusima. Niti ovim koji voze po zemlji. Nekako su skučeni. A ne volim niti da me se vozi. Bilo zrakom, bilo vodenom površinom ili koponom. Kod Zokija u konektoru za slušalice su uštekane superturbodajnamikbuust sluške s dekompresorom za onemogućavanje vanjskih zvukova. Taj STABDC sistem se mora dodatno napajati preko USB-a i to je prištekao ispod displaya na sjedištu ispred sebe te ima otvoren laptop manjeg formata 13,3". Ispred mene se telefon puni na USB. Isto sam utaknuo svoje sluške, koje sam kupio jučer, usput, sa super bassom i memorijskom pjenom, a izgledaju kao 2 metka 9 mm (s vanjske strane zbilja i piše 9 mm i imaju inicijalnu kapsulu k'o prave, a to sam vidio tek u avionu, samo ne znam kako to na rengenu nisu skužili), jer smo u startu odbacili avionske slušalice. Ja sam svoje platio u Linksu 139 kn, a pitam Zoku koliko su njegove, on veli negdje oko tri i pol soma. Jebote, triipolsoma čega? Krvnih zrnaca? Da, kuna. To su ti geekovi. Isto mene jebu kablovi za 139 kn kao i njega za tri i pol. Ispred mene je nažalost puni format laptopa, jer mi se cijeli ured nije dao prebacivati na manji format, Sad nekako tipkam na onom F sjedalu dok mi se Košta opako naginje na desno rame, u nekoj polu skvrčenoj pozi, ali i dalje ne mogu ekran otvoriti više od 89°(da bio sam škrt kad sam ga kupovao i sve je dobro na njemu osim usranog ekrana koji je savršeno vidliv samo kad je otvoren na 132°). I boca Džekija ispod nogu. I 2 čaše na podlošku između Zokija i mene. Dok prelijećemo Karipsko more između Barbadosa i zaljeva Venecuela. Kako da čovjek ostane trijezan u ovakvim uvjetima.

Zaključujem na 4 Džekiju (hvala ti Bogek moj kaj nije Ballantein's).

Stay tuned!

Super, uživajte, čini mi se da izluđujete Koštu, ali uskoro će Košta vas, nema više dugog spavanja do 7 ujutro. Košta se diže u 4 .....
Očekujem nastavak s pokojim foto

Živciramo ga i izluđujemo biranjem kafana za jelo i pilo.
Današnji let:http://xcglobe.com/olc/index.php/catalog#si&flights&1959786&map
Izšetali smo konobaricu pet puta gore dolje dok nije donijela sve što smo zahtjevali. Nema rakije. Samo rum. Ode Košta zapalit.

Iskrcavamo se u Medelline i imamo rupu od 1h. Iz aviona na šank. Nikad brže. Tek što smo izbauljali iz tunela eto nas na šanku. Dva Heinekena su okrijepila naša iscrpljena tijela. Na usputnom štandu, na putu do veceja, kupujem banane i jabuke. Zoki veli da fino mirišu. I okus je dobar. Banene su pune kalija, a kali je potreban jetri kod probavljanja alkohola. Eto, ugodno s beskorisnim kako bi rekao jedan moj dobar prijatelj sa šanka. Košta nema gdje zapalit. Ubrzo se počeo stvarati red za ukrcaj u isti avion iz kojeg su nas istjerali. Čekamo da se taj red smanji pa da uskočimo. Kako smo uskočili tako smo i zaspali. Probudili smo se na slijetanju u Cali. Onako bunovni, čekamo da se iskrcamo iz aviona i ne kužimo gdje je zapelo. U Caliu rade na novom terminalu pa moramo van iz aviona preko štengi, potom, niti 30 m dalje, ponovno po štengama uzbrdo na tunel. Avion se nije mogao zakvačit na tunel jer su stavili čunjeve i nekaj šatro rade po pisti. Ma zgubidani. Iskrcavanje je potrajalo. A svi razjebani od 13 h u avionu. Onda smo protegnuli noge s ručnom prtljagom (Zoki i ja u stvari imamo sve sa sobom u ručnoj prtljagi, samo nam je oprema u potpalublju koju ne vučemo okolo) po koridorima gore, dolje, lijevo, desno i stali u red od nekoliko stotinana metara za carinsku kontrolu. Sad se svi već pomalo mrzimo. Dobro, mrzimo sve ostale putnike većim žarom nego jedan drugog, ali sigurno se ne volimo pretjerano. Cijelo vrijeme zvjerkam okolo gdje da maznem formular 530 i da ga popunim. Nekako se provučem kod crne pandurke bez formulara 530 za ulazak u Kolumbiju, jer su mi ga u avionu dali na španjoskom kao i Zokiju, a Košta je jedini imao na engleskom i jedini koji zna nešto španjolskog. Onda je Zoki prepisao od Košte formular sa engleskog na španjolski, mada se nisu baš podudarali podaci svakoj kućici. Ja sam odlučio da ću u avionu zatražiti novi, na engleskom. Moj španjolski primjerak je ostao pod praznom limenkom Hajne u Medellineu. U avionu nije bilo novog primjerka. Košta me tješi da će biti na carini. Ma znam i ja da se tih govana da naći usput, ali ovaj put ne. Naravno da me je pitao carinik, nakon crne pantere u policijskoj uniformi, gdje mi je formular 530. Mileni mu gura svoj pod nos i on pita ko je od nas dvojice Zoran. Kaže Mileni ja, ali on je moj frend i pokazuje na mene. Tu malo počinje montipajtonovski skeč. Uglavnom, dobijam novi formular 530 i to na španjolskom. Pomaže mi Zoki popuniti ga, kao on je iskusan. Osim imena i prezimena i Croatia veli prva kućica SI, ostale NO. Pitam ga jel zna kaj piše, veli on da ne, ali tako je Košta popunio. Dobro, valjda neću zbog toga u zatvor. Pružam ga cariniku, a ovaj ga metne na oveći kup tih istih formulara 530 i mahne da prođem. E, ne, ne. Zaustavi me. Koji kurac sad. Pokazuje da nisam začepio olovku koja ima tekuću tintu. Nema labavo kod državnih organa. Izlazim van u tropsku noć. Umoran sam i zapuhne ma sparina pomješana s raznim mirisima. Sve mi ide na kurac. Bauljamo Zoki i ja okolo kad začujemo Maju. Evo nje. Došla prije nas. Nema Košte. Otišao je potražiti Kriminalca, tako Košta zove našeg stanodavca koji će nas prebaciti u Roldanillo. Opet nekog vraga čekamo. Napokon naš četvero i jedan Talijan krećem put nekog vozila. Samo da nije mali Hyundai, a nas 5 s brdom stvari. Još je 140 km do odredišta. Kad na parkingu mali busić. Utrpavao padobrane i naše stvari na zadnja sjedišta i svako grabi svoj dvosic. Zamirli smo nije prošlo mnogo. Ispadamo ispred kućnog broja 57 u 9. ulici. Ulazimo u kuću, a to je neka poveća hacijenda. Sve je otvorenog tipa. I sobe, i kuhinja, i kupaone, i nazovimo ga dnevni boravak. Tu smo s nekim Amerima i Švedima. U prvoj prostoji su 2 kreveta i ventilator. Ništa više. Malo iza zida je durga prostorija s 2 kreveta, s ventilatorm i jedom komodom. U nastavku je kupona. Nema dalje. Nema drugog izbora. Sve je popunjeno. Pita Košta jel OK. Ma OK je samo da se sručim na krevet i odjebem svijet oko sebe.

Ujutro druga slika. Doduše, otišao sam se otuširati na kraj hacijende u drugu kupaonu. Nema tople vode, ali baš me briga. Nema niti svjetla. Koga briga. I to me razbudilo. Nisam mogao zaspati do 1:30 h. Onda sam se obezglavio i sanjao svašta. Budi me pišanje. Gledam, 5 h. Moram proći pored Maje i Košte i znam da ću nekog probuditi. Ne ide mi se na kraj hacijende na piš. Košta je budan. Pošto je prespavao cijeli let valjda mu je ovo bilo dovoljno. Kažu da stariji ljudi trebaju manje sna. Popišao sam se. Legnem ponovno u krevet i budan sam ko budni dan. Vrtkam se i nekako zaspem. Vjerojatno mi je to barem deseto zaspivanje posljednja 24 h i pomalo sam izgubio pojam za realnost. Srećom pa sam zaspao. Budim se i ugledam na satu 7:30 h. Prva pomisao je: je li letovo? Druga pomisao: jesam li ja sposoban za letenje danas? Dolazi Košta iz nabave i kuha se kava. Pipkam ga je li on za start. Svi bi išli na star, ali ja bih ponio i opremu. Košta je za. Nisam niti sumnjao. Zoki se koleba. Maja ionako nema opremu. Košta je kupio 2 rajngle s drškama i Zoki ih dezinficira. Imaju naljke na sebi, cijena i bar kod, pa to treba odstraniti, a majstori ih zalijepili s unutarnje strane. Najbolje je kad se na suho spale na plinu i onda ostružu villeda krpicom. Mlijeko je u vrećicama. Zadnji put sam vidio takvo pakiranje još kad nisam onanirao. Nema predaje. Kava se kuha. Bez nje nema pomaka. Iskreno, nikad nisam shvatio tu potrebu da se prije, recimo puta, rada, držanja straže, letenja mora popiti kava. Ok, dobro dođe, kao i doručak, ali ide i bez toga. Posebno kad te netko natjera. Napokon, nakon kave, mozgovi su se potpuno bootali i odlučujemo da idemo svi na start. Nas trojica letimo, a Maja je logistika. Izlazimo na ulicu s opremom oko 9:30 h, a tamo nas opiči prilično jako sunce. Na nogama japanke, kratki rukavi, bermude. Ma milina. Odhodali smo do trga i ubacili se u neki bar s klopom. Odmah pored stoje auti, busevi, pickupovi za vožnju na strt. Tu ćemo pojesti doručak. Košta je vodič, sve zna. Uzimamo 3 sendivča s piletinom i tri pive. Možete pogađati samo jednom tko nije uzeo sendvič i pivu. On je to već obavio. bez pive. Dok čekao klopu i cugu prilazi nam jedan mladić u ranim tridestim. Pita jel zanmo Hrgu. Pa ko ne zna Hrgu, kličemo unisono! E, Marko je njegov učitelj i mentor. Momak agitira za neku letačku utrku s letenjem i trčanjem tu u Roldanillu. A skužio nas je po Flumen Majinoj jakni. Klopnuli sendvake, popili pivkanere i pravac pickup koji je Košta već dogovorio. Nema kod njega da promaši koji korak. Niti pola sata vožnje stižemo do starta. Idemo na start za velike, jer onaj bliži za raju je prekrcan. I na ovom je gužva. Vidio sam koječega, ali da na startu zateknem čuvara sa dugom cijevi to nisam. Valjda nas taj majstor čuva od zlih sila. Puno je izletnika koji dođu gledati kako ljudi lete. Tjedan prije nas je padala kiša i sve je mokro te blatno. Košta negoduje da će uprljati novo krilo. Još ga nije raspakirao, mada je mjesec dana kod njega. Gledamo krila kako vrtkaju pod niskim bazama. Mi smo na 1800m, a ovi nisu baš puno viši. Baterije, voda, krema za sunce, ono spremamo se kao za pravo.

Stay tuned!

150km grebena za grebat i doline za sletit, pa nije vam uopce lose
Cak bolje nego u Sloveniji

"Na nogama japanke, kratki rukavi, bermude. Ma milina."

AHHHH!

Obrati pažnju na slici Glavnog trga Roldanilla odnah upada u oči reklama iznad trgovine "DROGAS LA ECONOMIA" ali ništa čudno ipak su u KOlumbiji.

Poštovano pučanstvo,

moja najdublja isprika na kašnjenju blog news. Letenje iscrpljuje, jet lag je prisutan (bauljamo po noći, čitamo, gledamo filmove, a Košta si i kavu kuha u 2h), a sunce ubija. Nije nam lako. Razumjet ćete.

U nedostatku teksta nudim foto strip jučerašnjeg trokutarenja po Valle de Cacuca. http://xcglobe.com/flights#show-flight/1960054/
https://goo.gl/photos/orPWJNFUgLc12neD8

PS: molim dobre ljude, koji se razumiju u tehniku i tehnologiju, da mi pomognu. Godinama koristim Picasa servis za stavljanje fotki i dugo sam odbijao da pređem na google plus, koji mi je usrkao picasau i sve albume, pa to "lijepo" preinačio na krajnje nacistički način, te me bez pitanja fašistički prebacio na taj servis. Predložite mi manje fašističkiji servis jer ovo se više ne može trpiti. Nemam nikakva nadzor nad svojim fotkama, odnosno ne mogu ih sortirati, npr., prema nazivu, a ne prema starosti. Ili da mogu staviti fotke u jedan album drag&drop ili biranjem foldera, a ne da mi sharea i spaja sve i svašta, i s telefona, i ono što je staro brdo godina i ono nerazvrstano u albume, pa mi još radi lijepe retro okviriće, pa mi radi video klipićei dr. Googleplus je turbofolk. Više ga neću koristiti kad pronađem svrsishodniji. Unaprijed zahvaljujem.

... i ne kaže se Roldanillo nego Ronaldinho

Ne, isto se kaže. Ali drugačije se piše.
PS: odoh na poletište (isto se izgovara kao start, samo se drugačije piše).

Probaj ja ga koristim dugo i meni je super.
Lp Mladen

Ma jebem ti tablet neznam ja s ovim sranjem, ukucaj
Photobucket i to je to. Lako je dici i organizirati , i obrDiti ako hoces fotke,
Albume pravis kak hoces i klikom na zeljenu fotku imas izbor linkova na istu, hoces u ful vel,
Ili samo ikonu.

Složio sam si opremu i uvijek je tu osjećaj da sam nešto zaboravio, kirvo posložio, nisam provjerio. Tako je prvi put na novom terenu. Kod mene. A tu je i jet lag faktor. Raščistila se gužva, među zadnjima startamo. Veće je 11 h. Nakon podneva ovdje nema startanja jer ili pojača vjetar ili počene puhati s leđa. Počne se prelijevati oceanski vjetar preko grebena. Gužva je veća od gledaoca koji dolaze tu na izlet, a danas je i nedjelja. Istovremeno smo se spremili i Košta, i Zoki i ja. Poletim na prostranom startu uz najtaman vjetar i grebem uz padine prema onom manjem i isturenijem startu. Na tom poletištu uglavnom startaju rekreativci jer se boje da neće imati finesu do sletišta. Kaj god. Do sletišta je 800 m visine i oko 3 km udaljeno, bez prepreka. Letim nad plantažama banana. Sve padine su u bananama i drugim tropskim raslinjem, a često je i trava. Padine su vrlo strme, s usjecima, izgledaju kao Alpe, ali puno pitomjeg izgleda zbog zelenila. Navrtio sam prvi stup u mirnoj i mekanoj termici. Odmah sam se zbio u bazu na 2 soma. Nije Mont Everest, ali nije ni za bacit u siječnju. Daj ne seri. Jel to ovdje uvijek ovako?! Mileni je tu. Idemo zajedno. Prebacujemo prvi usjek. Mileni kupi stup prije mene. Nešto kemijam i nikako da centriram. Ubrzo fatam i ja taj stup, ali iz drugog streama. Ovaj stup ima više jezgri (ubrzo ću shvatiti da se svi stupovi ovdje pune iz više jezgri, ma dobro i kod nas, ali ovdje je to tako očito i jebeno osjetno). Ok, idemo dalje. Prebacujemo i drugi usjek (na osnovni greben se okomito pružaju manji grebeni koji se spuštaju prema dolini). Ide to nevjerojatno lako. Malo sam se osokolio i gazim speed. Zoki pomalo zaostaje. Keljim se na osnovni greben i sad grebuckam kao i svi. Kako smo startali kasnije, nailazimo na dosta krila u zraku. Hvatam neko konvergentno dizanje pred La Union. Ide i ide u zrak pod bazama, bez nervoze i uz vrlo malo turbulencije koju bih očekivao. Ma daj ne seri. Ide k'o po loju. Mileni zaostaje. Na kraju tog hrpta pred La Unionom dižem pod bazu i gazim speed da prebacim tu La Union "rupu". Kačim greben sa startom iznad tog mjesta ispod 1600 m. Nije nisko jer pod je na 900 m, pa nije panika, ali nikako da piknem pravo dizanje. Motam se oko tog starta, izlazim van na niže grebene. I onda raketa. Puf, i na 2 i 100 sam. Vraćam se pod bazu nad starom i čekam Zokija. Daj ne seri. Čujemo se na stanicu i on dolazi. Skupa smo navili u stupu i ja se zavlačim u brda jer tamo su baze i neka ekipa vrti. Zoki odustaje je me ne želi pratiti. Dižem i nastavljam na sjever. Gazim do mjesta Toro. Opet prebacujem neku "rupu". Ma ide bolje nego što mogu zamisliti. Ulazim u dizanja i tu mi se priključuju neka krila koja se vraćaju sa sjevara i što su ranije prošla tom rutom. Zaključujem da je bolje držati grupu i okrećem i ja nazad. Vukao sam speed da vidim kako se ponaša krilo u ovom kolumbijskom zraku. Svaki let mi je trenig za nadolazeću tekmu. Zoki je, nakon 20 km kod La Uniona, počeo se vraćati. Spazih 2 Zenoa. Oni su se vraćali sa sjevara. Navrtio sam najviše. He, he i opalio po gasu za nazad. Oni za mnom. Jedan nad dolinu, drugi po nižim obroncima gdje i ja. Tu je još neki Niviuk i nova Omega. Prošao sam kroz jedno neloše dizanje gdje su se drugi zaustavili, pa nastavio do onog starta i konvergentnog brda iznad La Uniona. Tu me dočekala stupčina koja se puni sa više strana preko vrha piramidalnog oblika. Bez problema sam navrtio na 2200 m i pravac dalje po brdima. Daj ne seri. Tu sam se našao u nezgodnoj situaciji jer sam se zavukao u brda i usjeke. Mada sve drži, odnosno, kao i u Alpama voziš se po grebenu i malo, malo nešto nađeš, sad mi nije svejedno. Došao u situaciju da moram vrtiti tu gdje jesam jer mi ne preostaje drugo osim sletiti gore na visoravan. Ko zna kako bih se od tuda mogao vratiti. Vrtim i grebem po tim kolumbijskim grbenima kao u Alpama, ali tu su kuće i farme. Gdje sve ljudi žive, ovo je za nepovjerovat. Ni ceste nemaju, samo kozje staze. Vrtim iznad jedne novoizgrađene hacijende do koje ne vodi niti jedna cesta, već samo neki šumski put, a kuća je za naše pojmove viletina. Od cigle i betona. Kako li su dopremili materijal samo ti graditelji znaju. Ponovno mi pomažu one velike ptice. Na jednom "ćošku" "odvaljuje". Brzo sam digao na 2200 m i gasiram prema poznatom dijel gdje sam prije sat i pol letio. Daj en seri. Nakeljio sam se na greben, prst u uho i ništa ne diram. Speed na pola. Niš' ne trese. Koja divota i krasota. Ma jel' ovo ljudi moguće. I tako do Roldanilla. Tamo navrtim neku golemu i široku stupčinu, približim se startu koliko sam moga da uzmem još koji kilometar i na slijetanje.

Zaključak dana. Ma ovo je pičkin dim. Termike jake, široke, meke i podatne. Valjanje po kumulusima. Niti jednom mi krilo nije zašuškalo. Malo turbulencije baš na mjestima gdje sam ih očekivao. Je li ovo paragliderski raj, samo bez naramka djevica? Ovo je najljepša zemlja na svijetu. Tko ne voli Kolumbiju jebo li ga ja.

Razgovaram sa Zokijem na stanicu. On je sletio na službeno sletište. Idem i ja. Razdragana djeca bi rado zaradila koju bakulu slažući padobrane. Uvijek sam podržavao dječiji rad za koji dinar ili kunu. Kod nas se peru prozori na pumpama, u Kolumbiji, Brazilu i drugdje slažu padobrane. Ipak, malo sam podučio lokalnog klinca kako da mi složi krilo sa rigidima i u vreću. Dao sam dječarcu 1000 bakula (2,5 kn.) Bio je sretan. I ja. Na rastanku sam mu rekao manana i pokazao mimikom da će sutra on sam složiti krilo. Klimao je glavom. Za slijetanje na tu prostranu livadu, nadomak centru, platio sam čiči u sombreru još 2000 bakula. To je tarifa. Odšetao sam do centra gdje su Maja, Košta i Zoki cikili Pokerice uz crkvu. Iz crkve dopire glasna i ugodna muzika. Nešto između naših crkvenih, Zdravka Škendera i Jasne Zlokić. Odličan razglas, mogli su se čuti jasni zvukovi i glasovi čak na ulici i trgu. Skužili smo da je u stvari bio pogreb. Ispred ulaza je bio dugi crni karavan s cvjetnim aranžmanima na krovu. Krenuli smo pojesti nešto. Košta je maznuo svoju piletinu, a nas troje nismo jeli. Vuče nas Košta u taj pilićarnik, a ja bih u restoran. I Zoki. Maja bi se nama priklonila. U pilićarniku nema ni cerveza ni vina, nekmoli rona (rum). Košta je prošao sito i rešeto prošle godine u Roldanillu, pa zna gdje kaj valja. Ipak, na njegovo negodovanje, prevladava opcija restorana. E tu je krenuo šou s konobaricom. Prvo gužvanje na šanku. Košta nam prevodi, a osoblje zbori da tu služe kao neke menije. Dobro, daj nam hranu. Odemo na kat, lijepo i prostrano, prozračno jer su otvoreni prozori na sve strane. Nema nikoga pa biramo stol. Dolazi konobarica. Prvo cuga. Zoki i ja bismo bijelo vino. Košta kolu, a Maja će isto vino. Naručujemo hranu. Potrajalo je dok je Košta preveo sve što smo mi pitali. Daj nam i bocu vode. La botella de agua sin gas. Najobičnija. Onda ona odlazi. Vraća se. Nema bijelog vina. Imali li vino tinto? Odlazi pitati dolje ima li crno vino. Vraća se. Ima. Daj 3 čaše crnjaka, kolu i onu najobičniju vodu sin gas. Eeee, mala! Zoki bi rakiju. Nema rakije. Ima li vilijamovka? Nema. Pa šta ima? Ima rum. Ron. Oćete li veće ili manje čaše? Daj manje. Odlazi. Dolazi ona i nosi bocu ruma i 2 povelike čaše koje više liče na šalice za kavu, samo su prozirne. I sad kreće komunikacija. Pa Zoki je htio jednu čašicu ruma. Oćete li 2, 3 ili 4 čaše za rum. Ne, mi ne želimo bocu ruma već Zoki mora popit jednu čašicu da mu se otvoru apetit. Zajebi i rum i čaše. Daj vino. Koliko? Tres copa de vino tinto. Oćete litru? Zoki skače - može. Ja velim da zajebe jer ko zna šta će nam donijeti. Držmo se onog što pouzdano znamo. Daj tres copa de vino tinto. Nosi ona 3 čaše crnog vina. Nema kole za Koštu, nema vode. Dobro, daj još kolu i vodu. Nosi ona kolu i vodu, ali mineralnu i 2 slamke. A di su čaše? Pa imate slamke. Dobro, ali mi bi vodu sin gas. I 4 čaše. Ode ona. Nosi ona četvrtu čašu crnog vina. Aaaa, ma zlato, trebaju nam obične čaše i obična voda. Nema obične vode. Samo con gas. Dobro. Daj još jednu vodu od pol litre (jebate, pa ova od pol litre ispari dok je otvoriš na 35 stupnjeva) i 4 čaše. Uzme ona 4. čašu s vinom da je vrati, a Zokiju suza na oko krene. Sad smo imali sve čaše i sve mineralne vode, a i Košta je imao kolu. Čekamo klopu. Zajedljivo me pikao da sam već sad mogao jesti da smo išli u njegov pilićarnik. Ima đubre pravo, ali ne mogu to priznati ovako javno. A meni glad grči udove. Srećeom tu je vino tinto. I stiže klopa. Dolaze 2 porcije. Pa se vraća u prizmelje. Dolazi i 3. porcija. Donosi i beštek (u posebnom dolasku) i salvete. Nema moje klope. Košta slavodobito uživa. Dolazi i moja tortilja. He, he, Košti su namazali marmeladu na svinjeće odreske. He, he. E, Košta bi i kruh. Traži pan. Pita ova naša: " Pan?". a Košta će: " Si, si pan!". I stao je jesti. Čeka kruh. Nakon 15-ak minuta, mi pojeli, a stiže Košti kruh, bruskete namazane maslinjakom i češnjakom te zapečene uz sos od rajčice. Sad više nije bilo problema za narudžbu još 3 čaše crnjaka jer smo probili led. Mileni je samo rekao: "Jesam li vam rekao da uzmemo litru.". Razišli smo se.

Kako se zvala konobarica ? Koka!

Mala Zlato