Petak 29.07.2022. Task 2 Preuzeo sam novo krilo u 2:45 h na naplatnoj postaji jug Niš autoceste prema Skopju i Grčkoj. Željko vodi i vozi kombi pun Zagoraca za Makedoniju v Kruševo. Željko mi je ljubazno odgovorio na molbu da mi poveze novo krilo na tom putu. Poslao sam mu lokaciju naplatne postaje Niš istok da se tu nađemo. Javio mi se nekoliko puta tokom njihova putovanja. Od granice sam kalkulirao vrijeme dolaska. Procijenio sam na 2 h. Željko mi se javio u 10 do ponoći po dogovoru negdje s autoputa prema Nišu, 1 h prije dolaska. Bio sam u plitkom snu i pojačao zvonjavu telefona, koji mi je pored uha na nahtkaslu. Dignuo sam se i potiho navukao pripremljenu odjeću da ne remetim san pravednika Dančija. Ono glupo senzoričko svjetlo u degažmanu mi se nije palilo kad sam tražio stvari po sobi, a palilo kad mi nije trebalo. Nevjerojatan primjer tehnološke gluposti. Silazim do kombija ispred recepcije hotela. Prvi je do stepenica. Imamo najelitnije parking mjesto. Ali badava kad je ispred i uokolo još 10 kombija i 2 kampera. Mada mi je poznat Mercedes Vito svojim gabaritima, istog imamo u frimi i često ga vozim, nije mi svejedno jer je ovo tuđi. Nekako izgmižem s parkinga između svih natiskanih vozila, krenem na ulicu, a glavom mi prostruji kako ovo moram ponovit, ali u rikverc. Prema naprijed neću se moći uparkirati. Nastavljam mokrim ulicama Niša jer je netom pljuštalo i nadam se da milicija spava. Noću vole zaustaviti kombi vozilo stranih registracijskih oznaka. A i lakše uoče prolazak kroz neko polužuto, narančasto, svjetlo prem crvenom dijelu spektra. Vozim kao po jajima. Ne želim napraviti krivi potez. Googlemap me vodi kroz sve sokake i prečice neznane, a znam da BiH morao po širokim bulevarima kročiti, ali ne mogu misliti sad na to. Držim se navigacije. Napokon dođem do naplatnih, ali tu se nema gdje stati. Između su postavljeni branici za razdvajanje traka. Uzmem tiket i prođem na autoput. Napravim prepristojnog ustašu s posebnom pažnjom i pijetetom na možebitnu reakciju srpske policije i nabijem se u traku "Samo za zaposlenike autoputa". Pogasim svjela i tiho dišem. Nikaj se nije dogodilo. Započinje čekanje. Nakon pol sata zove Željko da gdje sam. Ja velim na naplatnim. On da me nije vidio. A ni ja njega nisam vidio, a promet je rijedak. Izađem s autoputa i frajer mi uzme 100 dinara. Aj dobro, to je manje od jedan euro (1€ =117 dinara služebi tečaj), mada nisam napravio više od 100 m, a i on me vidio kako ko maca oko vruće kaše kružim. Zovem Željka gdje je. On spominje neka 2 rotora. Koja?!? Nisam ih vidio. Zaustavila ih policija i traži isprave. Ni njih nisam vidio, daleko im lepa kuća bila. I shvatim da smo na dva različita mjesta. Zamolio sam ga da mi pošalje lokaciju. Ujebote, pa on je 15 km dalje na drugom izlazu. Ponovno na autoput i gas prema izlazu Niš jug. Prošlo je dobrih 45 min od prvog kontakta. Dočekujeme špalir pravih muževa. Viče Mikac da sam došao praznih ruku, pa da bum sad bolje letio kad imam novo krilo i tako frcaju fore na moj račun. Rukujem se sa svima, ispričavam se i zahvaljujem dečkima na strpljenju. Hvala Željku na usluzi. Ostajem dužan barem cugu, a ponešto i za telefon koji je u Srbiji skup ko donirani bubreg na Rebru. Vraćam se u sobu i legnem u krevet iza 3 h.
Danas za gablec dimnjena vešalica, riža, povrće i salata plus lepinjica. Kak nisam doručkovao dobro mi je došlo. Širim Zeno 2 da nalijepim ponovno broj 1177. Pomaže mi Danči. Skupljaju se i drugi. Pipaju, šnjofkaju. Miris novog krila je izuzetno ugodan, mada smrdi po nekom najlonskom isparavanju. Kao i miris novog auta u kojem još nitko nije pušio, podrigivao se, na znoj smrdio i prdio. Idem se zakačiti na start i vidjeti jel' sve na mjestu. Ipak, ovo je prvi let. Puše s boka, a Damir mi pomaže otvoriti krilo kad mi se zatvori. Trebalo je neko vrijeme dok sam uhvatio pravu priliku, podigao ga, iskontrolirao, vidio sa su sve špage na broju i da sluša, pa spustio, skupio u ružu i maknuo se s poletišta.
Malo sam nenaspavam i sporije su mi reakcije, a k tome i uzbuđenje zbog novog krila. Bez obzira što letim Ozone comp. krila od 2009. i prošao sam ih sve, osim E2, ovo je ipak neisprobano za mene. U tom pripremanju sam zakasnio na start i već je bio ozbiljan špalir ispred mene, pa sam još pričekao da se ne znojim pod kacigom i u rukavicama. Ostali piloti u zraku su krasno nabirali, a polovica je već bila pod bazom. Vremena je još 45 minuta do zračnog starta. Kad se prorijedilo i kad sam došao na red, a ostalo nas je točno 15, okrenulo je s leđa. To je termika, ali vuče s krive strane. Orož je pokušao 2 put i ispizdio te se pošteno iznojio. Čekam, nemam kaj. Ko i drugi. Ovuka prolazi i govori da će biti dobro, da ne budemo nervozni, da se smirimo i da ćemo poletiti na vrijeme. U odlasku domeće: „I guess.“ – kikoćući se. Ma baš si nas utješio. Prolazi vrijeme 38 minuta, pa 30 minuta, pa 22. Povuklo je i kreću krila ispred mene, širim se i ja, dižem Ženodva iz prve, okret pa trk. Polijećem. Hvatam dizanje i termališem dizanje od 2 metra. Ne razmišljam o novom krilu, već vrtim kako sam to uvijek radim. Nakon polijetanja sam vidio jedno zeleno krilo (X-one ili Boom 12) kako sa više od trećine lijeve strane krila tone prema grmlju podno starta. Vidjelo se da ne može okrenuti u desno i da ne može otvoriti krilo. Samo je bespomoćno tonuo dok nije čućnuo u to nisko raslinje. Poslije nekog vremena padne mi na pamet da letim novo krilo, pa počinjem više pažnje posvećivati ponašanju krila. So far, so good. Kontrolira se bez problema. Kontrolira se i više nego dobro. Odličan handling, mada sam pomalo oprezan. Točno godinu i mjesec dana nisam letio Zena. Dostigao sam bazu oblaka na 2100 m u kratko vrijeme. Onda sam morao izaći ispod baze da ne uđem u oblak. Malo me promućkalo, dobio sam manji ajklapec s lijeve strane, svega par komora, koje se nisu odmah otvorile na pumpanje komandom, pa sam povukao stabilo liniju i sve je bio ok.
Neću vas zamarati samom tekmom, jer ju je Toni L. već opisao i sve njene zamke (drago mi je da se još netko uključio u izvještavanje), već ću opisati moje impresije prvog leta Ženodva. Koga to ne zanima može odmah preskočiti ovaj i još dva pasusa, pa prijeći na zanimljiviji dio, barem meni, i nema veze s letenjem. Dakle, pogledam ja na sat, a ono 6 min do otvaranja zračnog starta. Dobro se pozicioniram i spremam se na gasiranje. Ovlaš sam probao potegnuti 2-3 put speed, tek da vidim je li funkcionira, je li uopće ukopčan. Inače, tijekom prvog treninga sam doriktavao sjedalo Gin genie race 3 koji mi je drugarski posudio moj dragi prijatelj i suborac od najranijih dana doktor Damjan Marin, poznatiji kao Dok. Sedalo je veličine L i dosta mi je veće. Dok je viši od mene čitavi 15 centimetara, a to je dosta dugačko. Po pitanju sjedala. Prodao sam exoceata prije 2 godine, jer mi je stajao i gubio na vrijednosti, pa sam letio forzu, koja nema 2 rezerve. Jedno kačenje na špage u suhom treningu i jedan let s Japetića ipak nisu bili dovoljni da namjestim ovo složeno sjedalo prema svojem kraćem tijelu (moj tata govori da čovek ima 3 mere, visinu, širinu i dužinu kad je u sicu) od Dokovog. Tako sam tijekom prvog dana na treningu gledao kako ću podesiti kokpit i instrumente. Gin ima nekoliko veza za namještanje položaja kokpita, a u ovom je još i druga rezerva. Potom sam gledao duljinu nogu i položaj kukuljice, pa dubinu sjedenja u kukovima itd. Speed nisam doživljavao, jer mi je bilo svejedno. Ali išao je skoro do kraja. Kotačić na kotačić mogao samo povući tako da se izravnam, mada BiH onda gledo samo u instrumente i krilo. Elem, da se vratim na moj prvi let sa Ženodva. Krene utrka, potegnem speed s prvom prečkom, pa drugom i zastanem. Pomislim - aj ti Marinko polako, 'ladna je Neretva. U mom slučaju, ne mogu odmah full gas dok se nisam sprijateljio s Ženodva. Znam ja to sve, ali pusti priče. Pred nama se prostirtala 20 km duga konvergentna kumulostrada duž grebena Pliš, od starta do prve točke na jugoistoku prema Beloj Palanki. Letim tako i držim speed oko 50 %, pa malo pojačam, ali čim me strese, ja popustim. Porpinje se Ženodva, a krotim ga zadnjim linijama i oprezno doziram speed, da mi ne jurne ispred. Nekako su mi mekane zadnje linije na moje povlačenje. A kako da ih sad istestiram na skretanje kad letimo ravno. Kresne krlo pored mene, mislim si to je Boom. Pa kresne Enza 3, mislim si to je E3, ja sam na Ženodva. A onda kresne jednog Ženodva. Aj ti Marinko nazad, neretva 'ladna. Nakon nekog vremena se opet odvažim i pritisnem ga sad 80 %, a ono me strese, pa ja bogobojazno popustim silu na gasu. I tako do pola puta na prvu točku. U jednom trenutku, gdje od ranije znam da je jako dizanje, započne nekoliko pilota vrtiti spirale. Mislim si rade to da ne uđu u oblak. A onda započnu i drugi. U jednom trenu 20 krila ponire u spiralama. Jebem ti sav otopljeni led Arktika, pa jel tekma prekinuta?! A zašto? Većina ipak nastavlja prema točki. Nemam radio stanicu. Zaboravio sam konj. Kako su svi krenuli dalje, tako sam i ja. Tijekom gasiranja do prve točke bačena je jedna rezerva sa E3 (što nisam vidio, a prošlo je dobro), a bilo je više kolapsa. Ali sa sretnim izlascima.
Uglavnom, nakon sat vremena leta na novom krilu, negdje oko 1. točke, došao sam na svoju radnu temperaturu, pa navrtim do 2300 m (mada su najavljivali i preko tri soma da će ići) i raspalim po gasu do daske. U traniziciji do 2. točke preko doline kamilica. Vadim mobitel i fotkam. Spremam mobitel. Odabirem liniju leta za koju mislim da je najplodnija. Dolazim na točku i praćka od 5 m/s. Vrtim Ženodva, a on se smije, smijem se ja. To je to. Sad sve ima smisla, i neprospavana noć, i čekanje od 4 mjeseca i puno hiljada eura. Od ovdje do slijedeće točke je pun qratz i još malo, valjda 30 km. Optimalna ruta vodi preko starta prem Svrljigu. Taj teren mi je poznat. Put nam je popločan bazama. Ma samo gasss. Uzeo sam nešto zapadnije liniju nego vodeća velika grupa od cca 60 krila. Zašto, pa za babino brašno i za VBI (da podsjetim mlađe štioce, VBI je vlastita briljantna ideja, a ovu pojavu je prvi imenovao Hrvoje Borovac – Box). Računam da će tu bolje držati. U početku je tako i bilo, prvih 10 km. Dok je vodeća grupa tonula pred Sićevskom surdulicom, ja sam se cerekao na visini. Ali tko se zadnji smije... Onda su oni digli, a ja krenu nizbrdo. Primjećujem da gubim koncentraciju na pola utrke, kao i na task 1. Gledam Mirvada kako se pati skroz duboko u kanjonu. Prelijećem kanjom i hvatam greben Pliša. Tu je negdje pola utrke od 88 km. Trebam ga prebaciti i onda uglavnom teren pada. Sjeverno od Releja se šumoviti obronci spuštaju prema kotlini. Tu je mjesto Svrljig i uokolo su blage tratine. Nešto kao na sjevernoj strani Lisce. Ali ništa ne drži, vjetar gura bočno po padinama, a ja tonem. Doveo sam se tako nisko da više nisam bio siguran da ću se izvući i da ću morati sletiti na neku šumsku cestu ili u šumu. Ne, ne s novim krilom na prvom letu! Budi goodie, budi goodie, budi goodie! To je moja mantra koju ponavljam kad je frka. Još jedan ljubičasti E3 se našao u sličnoj situaciji. Plazimo po tim klancima obraslim šumom i tražimo bilo kakav prdac. On je načas bio s južne strane, a ja sa sjeverne. Ne vidim ga. Onda je počelo neko dizanje, ali turbulentno. Ziher sam u leesideu. Malo, pomalo isčupao sam se, a i onaj E3. O Ženodva više i ne razmišljam, nas dva druga skupa ratujemo kao jedan. Guram u vjetar i u dizanje. Vjetar je pojačao. Hvatam dobar stup i navijamo na 1500 m. Uf, izvukli smo se. Poslije sam doznao da su neka krila ostala na južnoj strani kod Releja i dobro ih je porazbacalo, pa su morali sletiti. Letimo preko tog niskog terena a niti oblačića. Vjetar nas gura bočno, letimo u traverzi, ali smo sve niže i niže. Dizanja su rastrgana. Kako je sad sve odjednom stalo. Kad čujem da je nogomet divna igra jer je nepredvidljiva, dao BiH im malo letenja da vide kak je to tek nepredvidivo. Gurali smo do 3. točke i prelijetali već prizemljene natjecatelje, dok se još dobar dio držao slabih i zakošenih dizanja. Došao sam nadomak točke, ali nisam uspio podići da prebacim nisku gredu za ovjeravanje točke, jer je prizemno vjetar bio vrlo jak. Pridružio sam se masi od 50-ak pilota na zemlji, dok je grupa od 30-ak krila polako dobivala na visini i nastavljala dalje u povratku za Niš. Među njima i naš Toni L. Bravo!
Sakupljamo se po pustopoljinamo oko Svrljiga, mjesta koje smo preletili. Svrljig je mjesto u kojem sam možda bio samo manje puta nego u Krivogašatanima podno Kruševa. Tko god da je letio s Kruševa, po Pelagoniji, sigruno je barem 2-3 put sletio ili prošao kroz to veliko selo. Krivogaštane se vidi sa starta, okruženog poljima tutuna, rekli bismo mi duhana. E, tako sam ja završio u Svrljigu, već ko zna koji put, kad god letim prema istoku i Knjaževcu. Pokupio me simpatičan gastarbajter sa svojom djecom rodom iz Svrljiga, a na privremenom radu u Švedskoj. Bilo im je jako fora sjest u auto i pratiti nas u niskim putanjama prema 3. točki. Tako su naletili na mene. Osim toga pričam srpski, pa je laka komunikacija. Raspitivali su se o paraglidingu, evropskom takmičenju, srpskoj reprezentaciji. Iz vica sam se predstavio Milanom iz Vršca i članom srpske reprezentacije, jer mi je bilo zabavnije pričati o paraglidingu nego objašnjavati da sam iz Zagreba i onda tu komunikacija krene u drugom smjeru, ne nužno negativnom. Pitali su, i djeca tinejdžeri, i tata vozač, o opremi, disciplini, kako se leti (moram priznat da mi je bio izazov izbaciti iz vokabulara zrak, točka, vjetar, puše, ...). Gde će koji pilot pasti, gde će koja zvezda zgasti. To ih je beskrajno radovalo. Zanimali su ih tandemi, koliko možemo ostati u zraku, koliko brzo letimo. Ponudili su mi prijevoz do Svrljiga, nekih 7-8 km i radosno sam pristao. Bolje s autom do hlada knjižare/knjižnice/papirnice/čitaonice nego sjedit na suncu i čekat prijevoz. Radosno su me odvezli. U autu me je tata pitao od kud sam rodom. Skužio je moje miješanje akcenta, ali sam odlučio odigrati ulogu do kraja. Rekao sam da živim u Vršcu, a to sam blebnuo jer sam prije 2 mjesec dana tamo bio, ali da sam rodom iz Vinkovaca (pozdrav Zokiju i Mirkovcima) kako BiH donekle ublažio moje petljanje srpskog. A onda će majstor Dinamo Vinkovci! Pa di me nađe!? Ko da sam na isljedničkoj komisiji. Ali držim gard i dalje. Kažem sad je to sad Cibalija, a Dinamo je bio prije. Da više nije u prvoj ligi HNL-a. Ne znam da li prati, jer u tuđini se prati sve i svašta, a još ako voli nogomet za mene nevolje. Ipak, to ga je zadovoljilo i nije više postavljao pitanja o mojem podrijetlu. U Svrljigu sam odlučno zahtijevao da me ostave na glavnoj ulici, jer da me ne traži organizacijski kombi kao prije 3 godine. Tad su nas nazvali da izlazimo iz knjižare jer vide da smo tu i da čitamo dok nas kombi traži. Ne ponovilo se.
Pokupio me kombi broj 3. Unutra je bio i Danči. U dućanu sam uzeo sebi Niško džepno izdanje, a Dančiju na dječjem odjelu slikovnicu kolu. Kombi broj 3 je zlo. Vozač kombija broj 3 je zločinac. Malo je reći. Slijedećih 2 sata nas je vozio od i tamo, do i nigdje, pa opet malo simo i vamo, u potrazi za pokapalim natjecateljima. Uništio nas je lošom i opasnom vožnjom. Na povratku u hotel, u Nišu, je skoro opalio auto ispred koji je uredno dao žmigavac i polakano kočio. Danči i ja smo po ulasku u sobu zagrizli jastuke na našim krevetima i nismo ih puštali slijedećih sat i pol. Nakon trećeg pokušaja zvonjave na vratima naše sobe 703 Damir i Toni su odustali da nas za večeru.
Foto kutak:
https://photos.app.goo.gl/Zs75u2Hw8TVk3CVe8Rezultati:
https://civlcomps.org/event/ECHSerbia/results/62e6ddf668ce0https://airscore.cc/task_result/63
Prijava
Registracija
Najave odlaska
na letenje (0)
ČPP
Pretražnik
: 1494 / 
: 13
DHV 3
