Valjda se neće sramiti elita PG-a pa neka iznesu svoje dogodovštine o svoim zgodama i nezgodama.
Predpostavljam da će odaziv biti slab ali zašto .....????

Najlakše krenuti od sebe, evo kako sam se zveknuo di sam bija najsigurni.
Uvijek sam sebi govorio da neću na start dok nebudem siguran da kontroliram krilo 100% i tako je i bili. Vježbao ja toliko dugo i uporno da sam u jedan metar kvadratni mogao stajati uru vrimena a da iz njega ne izađem, a krilo nadamnom. I da skratim priču mogao sam se svugdi razbit, ali na startu sigurno neću e baš tu di san najsigurni tu sam i omeo prašinu i to ozbiljno. Navečer u 17 i 30 još jednom da napravim zadnji let jer tri puta sam već letio i bila je curiona, ajmo još jednom i za danas je gotovo. Prvo kraj dana vitra jako malo i čekam, čekam, čekam i čujem evo dolazi nešto. Dignem krilo i taman kada sam ga digao, a ono još jače odigne me od zemlje, letim unatrag i čitavo vrime kontroliram krilo. Odvuče me 10 metara unatrag a visina 3-4 metra i kada je taj udar vitra proša krilo krene naprid velikom brzinom i uspijem ga kontrolirati, ali zapnem za rub starta odnosno 2cm nogom za kamen i razbijem se ko p....
Ni sada mi nije jasno a nemogu sebi virovat nezgoda se može dogodit svakome, ali da ću pasti na startu za mene je to bilo nemoguć. Ozljedija nogu a ni krilo nije bolje prošlo, tri miseca oporavka i onda ispočetka.
Eeee da ja nemam dozvolu .

Ja osobno mislim da nema pilota koji leti ozbiljnije a da se nije usumio ili uvodio! Ja sam osobno bio nekoliko puta (4)na drvetu i par puta u vodi sto slatkoj sto slanoj! Inace pilotima se sranja i dogadjaju na startu ili slijetanju a povrede uglavnom sa zagrljajem majcice zemlje! Osobno najvise sam se izudarao na Japu na grbi kada me je Ozon 2-3 "izdao" kada sam pokusavao da popeglam grbu! Tako peglajuci grbu imao sam jednostransko zaklapanje! Sve sam pokusao da krilo vratim u leteci polozaj te za momenat i uspio ali je visina bila mala pa su noge koje su pocele skijati kroz krosnju usporile i prisumile me u krosnju. Ostao sam visoko u krosnji i udario sam se u nogu ali nisam nista slomio. Uspio sam skinuti krilo jer sam od Gliste dobio i prirucnu malu pilu koja je jednostavno omogucila skidanje opreme sa krosnje! Par drugih pilota uz Glistu su mi iznjeli opremu natarag na Jap i meni pomogli da se dokotrljam takodjer do doma! Ni ja ni krilo nismo bili ozbiljnije povredjeni osim malo ponosa i natecene ljeve noge!

ma ajde kakva dozvola prvi let na malom kalniku gornji start kako sam u đepu imao dozvolu završio sam na vrhu drveta odmah par metara od starta malo udesno. Lepo podignem krilo mada vetra baš i nije bilo nešto cobra zalet krenem fino mislm u sebi " si videl kak starta pravi pilot no iono malo vetra što je vuklo dok sam startao sada je stalo približavam se najvišljoj krošnji i vidim da ču je pobrisati jako sam blizu mislim da povučem levu komandu i da je zaobiđem ma neče stiči reagirati krilo jer sam eto več na njoj a i koliko sam puta tako prošao kroz granje koje nismo posjekli a ipak smo startali ( na oba starta malog kalnika ) i tako ja počnem tutnjati kroz sam vrh krošnje i več vidim kakosam je prošišo kad osetim trzaj ( ko roman dok mu riba zagrize a on lupi kontru) u sekundi ostanem sjediti na vrhu krošnje drveta koje i nije baš bilo visoko jer krilo je naravno krenulo naprijed i palo pod drvo dodirujuči skoro ili dijelom tlo pod drvetom. Sjedim tako na vrhu krošnje kak v fotelji samo mi fali televizor da mislim da sam doma v dnevnoj sobi a otraga iza leđa osječam poglede promatrača a osječaj ma što da vam opisujem pa znate vi to mislim večina! propo bih u zemlju od srama ali dije dole zemlja ne moš da očeš. Otkopčam sic sjednem na prve jače grane izvadim iz sica preklopni nož pilu koja uvjek je usicu (u među vremenu došli pod drvo promatrači pilota baš i nije bilo jer ja uvije startam zadnji " dal je sve u redu pitaju , treba pomoč" ma kakvi sve je u redu nema ni ogrebotine " osim malo ugruvanog ponosa mislim u sebi. Bacim sic dole i oslobađam špagice režuči grančice preko kojih su ležale i idem prema dole ko medo sa kruške i tako jedno sahat vremena eto mene dole spustim se na donji start odmrsim krilo podignem ga Edo je pogledao sve je u redu idemo dalje u nove pobjede ( nad krošnjama i sličnim preprekama) pozdrav!

Premda mislim da vas je malo koji niste pročitali, ali evo

viewtopic.php?f=16&t=3216

Prvo si skuhajte kavicu, ili napecite kokica, pa lagano uz pivicu...

Disklejmer: Svakome kome je lektira bila naporna u školi od srca preporučam da ne otvara gornji link

uj!

uvijek pozdravljam inicijativu da se priča i o stvarima koje nisu baš na slavu pilota, ali svakako čine nekakvo iskustvo, kroz koje ne moraju baš svi prolaziti iz vrlo jednostavnog razloga, jer boli, fizički, financijski ili nastrada samo ponos...

odlično je čuti kako istu situaciju doživljavaju i vide drugi piloti, oni s više i oni s manje iskustva, precepcija jednih i drugih se bitno razlikuje.

Također bih preporučio da se napiše na kojem letjelištu se to dogodilo, koje krilo i iskustvo pilota (nalet i godine letenja, jer vrlo često jedno s drugim nije baš u najboljoj kombinaciji).

ali,uvijek postoji jedno malo ali, ali moram nešto napisati o dozvolama, jer koliko čitam neki od pilota ne razumiju u potpunosti značenje dozvole. e sad, da izbjegnem mogućnost da rasprava ode u svađu, ovo što ću pisati namjereno je za učenike/zaljubljenike u letenje koji će tek postati piloti.

elem.

dozvola pilota parajedrilice/ovjesne je minimalni propisani nacionalni standard koji treba zadovoljiti pilot parajedrilice/ovjesne jedrilice, akoja mu daje povlastice propisane pravilnikom o načinu i uporabi ovjesne jedrilice i parajedrilice.

dozvola se može steći nakon obuke završene u odobrenoj (od strane ccaa) organizaciji za osposobljavanje, a prema odobrenom programu osposobljavanja i nakon zadovoljavanja minimalnih propisanih uvjeta.

u odobrenoj organizaciji za osposobljavanje obučavanje provodi nastavnik parajedrenja/ovjesnog jedrenja, sa važečim ovlaštenjem. ovlaštenje nastavnik se stječe nakon završene obuke u odobrenoj organizaciji za osposobljavanje nastavnika i nakon zadovoljavanja minimalnih propisanih uvjeta. ovlaštenje, za razliku od dozvole, ima rok valjanosti od 4 godine, i da bi se valjanost produžila nastavnik mora udovoljiti propisanim uvjetima.

znači, sve gore navedeno je u svrhu postizanja minimalnog prihvatljivog standarda kojeg moraju zadovoljiti piloti u republici hrvatskoj, a prema kojem će steći dovoljno znanja da donose ispravne procjene kojima neće ugroziti vlastitu i tuđu sigurnost.

naravno, dozvola nije cjepivo protiv balkanizma, tako da sigurno neće pomoći ako se zamota oko glave pri padu već i sa 3-4m

To je notorna laž!!!
Donedavno smo koristili termin "osobna u zube", ali ovo je puno bolja metoda jer postoji mogućnost da se ista pregrize, dio proguta, a dio izgubi (da ne kažem kako je pitanje valjanosti oštećene osobne iskaznice).
Ovako, "zamotana oko glave", što je ipak zreliji termin (sad kad imamo dozvole - vidi se napredak u svakom pogledu) ostat će na uvid čak i ako zubima zagrizeš stijenu te cijela, a samim time i važeća, odnosno, definitivno je od pomoći - da te lakše identificiraju.

pa zar ne bi bilo lakše da dobijemo one cink pločice , ko vojnici, pa lijepo okolo vrata, nešto kao naljepnica za auto? Ovako, dozvola je tu negdje, a pločica te uvijek podsjeća na to da si se upustio u avanturu koja ne mora nužno imati sretan ishod ... Je malo morbidno, al hebiga , tako je to ...

Ja da sam sa svakog drva ili grmlja na koje sam "sletio" uzeo list i ošušio ga imao bi lijep herbar

lp

A ja da skupim svo drveće koje sam popilio, grijal bi se cijelu sezonu!

Ti bi se samo sa elisama grijao jednu zimu.

Vidim da je tema zanimljiva širokom krugu letača. Podrazumjeva se da su neprecizna slijetanja (zato imamo disciplinu u preciznom slijetanju) sastavni dio našeg letenja. Slijetanje na drvo ili "ušumljavanje" potpuno je legitimna institucija kad nemaš drugog izbora. U početku letenja to se događa zbog nedovoljno iskustva u procjeni i velike želje za letenjem u kojoj izgaramo. Kasnije se događa jer smo precjenili sebe, a podcjenili uvjete ili teren. Imam i ja nekhih sličnih iskustava od kojih ću sa vama podijeliti dva, za svaku kategoriju po jedan.

Primjer prvi - Bio sam na Lisci s letačkom družinom. Godina je 1995., kraj 1. mjeseca, ali bez snijega i bilo je neobično toplo (već i onda je prijetilo globalno zatopljenje;-). Nisam imao dozvolu, mada sumnjam da je itko imao kod nas, a i u Sloveniji su imali rijetki neke dozvole, nekog ondašnjeg saveza. Nisam bio najiskusniji, mada sam letio već više od 1,5 godinu (tad se nije išlo baš svakog vikenda, a niti svakog mjeseca na letenje). Moj učitelj i guru je bio Jurica Žitko, a njegov kolega po istom pitanju je bio Danko Petrin. Taman se oformila škola koju je osnovala jedna turistička agencija koja je mislila napraviti biznis u PG-u i uzela njih dvojicu kao instruktore. Mi ostali smo trebali biti prvi pitomci te škole i vježbalo se na na nama. Odmah da ogradim ovu dvojicu naših letačkih doaena od mojih postupaka. Uglavnom, bacala se prva tura poletaraca, a ja sam trebao iću u drugoj. Međutim, našadoh se u situaciji da imam krilo i sjedalicu (rezerva, kaciga, protektor, variometar su kategorije koje su u to vrijeme bile samo sporadična pojava i to uglavnom kod Slovenaca), vjetar je bio najtaman (zapadni popriličan, ali letiv) i nikoga da me nadzire. Shvatio sam da mi se pružila nevjerojatna prilika. Uzimam opremu, a kolegica Zrinka me začuđeno promatrala što radim (tad je hodala s Jurom, a i letuckala, pa je bila svjesna da radim nešto što ne bih trebao). Čak sam i nju začuđeno pitao da zakaj one ne ide. Ona je ostala čekati instruktore.

Tako sam se uputio na zapadni start, raširio krilo i pripremao se za polijetanje. Znam da mi je malo bilo bed kaj nisam dobro savladao leđni start, ali sam nekako to odradio prsno i poletio. Nisam bio siguran gdje je točno to sletište na Razboru ili Kod Čučnika, ali sam okrenuo put juga i krenuo u neobičnu avanturu čijih opasnosti nisam bio svjestan. Letio sam tako neko vrijeme i uživao u panorami, a onda sam se počeo osvrtati gdje bi moglo biti sletište. Pratio sam jednu cestu i mislio da je to to, ali nije bilo to to, jer na Liscu vode 2 ceste uz mnošto drugih puteva. Naravno, pratio sam onaj pogrešam i odletio na istok prema Sevnici. Visina se rapidno smanjivala (letio sam na 2-lineru FB Twist s komorama u koje može stati 150 kilaš) i morao sam izabrati neku "livadu". Odabrao sam livadu koja je u biti bila vinograd i to na kosini. Nisam tu mogao sletiti bez posljedica. Brzim pregledom terena našao sam dvije breze koje su mi u tom momentu izgledale najmekše i najpodatnije. Postupim prema školskim napucima - prikočim krilo pred sraz, pustim komande, pokrije lice rukama i zaštitim oči te nakon penetracije u krošnju breze uhvatim se za prve grane. Ja na jednoj brezi, krilo na drugoj. Vidim da krilo ne mogu skinuti, već ga ostavljam i spuštam se niz drvo.

Za to vrijeme Jura i Danko su se vratili i broje opremu i ljude, pa shvaćaju da nedostaje jedno krilo i jedan čovjek. Raspituju se na startu i jedan letač im govori da je jedno krilo projurilo ispod južnog starta niz vjetar. Nemaju pojma gdje sam. Ja sam došao do jedne kuće i pokušavam komunicirati sa domaćinom. Uglavnom se ne kužimo, mada Slovenci izvrsno govore hrv.-srp. jezik ovaj je pravi domači muž s obronaka Lisce i govorio nekim dijelektom kojeg teško razumijem (dobro, bio sam i jako mlad). Razumio sam ga samo da je to put za Sevnicu. Mislim si ja to je dobro, jer moji moraju tuda naići. Čekat ću. Međutim počelo se mračiti. Vidim ja da je vrag odnio šalu i odlučim uhvatiti neki auto. Tako je i bilo. Pokupili su me ljudi koje sam dobro razumio i objasnili su mi da sam ja na sasvim drugoj strani brda nego gdje sam trebao završiti. Sad moram naći svoje, jer nemam niti kune, niti tolara, niti putovnice iti ičega drugoga, a debelo je mrak. Ljudio su me u golfu dvici ljubazno odvezli do Sevnice, a onda su se sažalili i odvezli me prema drugom putu koji vodi na Liscu. Na križanju smo pronašli moj matični čopor. Organizirali smo akciju povratka po krilo, jedan među nama je bio alpinist i ubrzo je krilo bilo na zemlji, a mi u britiji na pivi. Kaj buš, mladost ludost, glupost, neznanje, visok stupanj samopouzdanja bez porića itd.,

Ja se nikada nisam ušumio! Svi koji su me i vidjeli, ćvrsto su obećali da će reć da to nisam bio ja.
Da, hm, kamo sreće. Svi mi prođemo kroz neku vrstu adrenalinske faze u kojoj je mozak bliže crvenom, ali kajbuš (citat Zoki B.). Moje prvo drvo bilo je ono jedino ispod "Zavoja" na Plešivici, nekad kultnog mjesta za pg okupljanja. Bio sam početnik, neke tamo 1997, nespreman na to da mi se drvo tek tako nađe po putu. Kasnije sam postao sve spremniji, pa su i susreti bili sve bliskiji, prijazniji i dugotrajniji. Ako me sjećanje dobro služi, imao sam još jedno ušumljavanje između tornja i zap. starta na Kalniku, šuma me jednostavno "usisala" dok sam nisko nešto petljao. Jedino mi žao ekipe koju sam cimnuo da me spušta štrikom s poprilično visokog drveta na nagnutom terenu (hvala Edo, Glista ...). Još jednom, na Kalniku, zahvaljujući pasmater startanju, zakačio sam ono grmlje desno, al ništa strašno, jedino je skidanje krila nešto potrajalo. Najgore sam prošao na Grobniku, pokušavajući , odmah nakon starta, proć kroz ono drveće poludesno. E, tu više nije bilo zahebancije, pa sam uspio pasti na leđa s nekih 3m, ravno na kamen za koji nisam siguran je li neka vrsta stećka na starorimskom groblju ... bolna uspomena, naročito pri promjeni vremena.

Osjećam se malo ko papak kad priznam da letim evo već ravno 6g, a nisam bio na drvetu. Nikad. Najgore mi je bilo jedno slijetanje u početničkim danima kad sam na RGS niz vjetar preletio sletište i sletio tik pred žice (one niske telefonske), tako da je krilo palo na njih i ostalo gore. Skinuli smo ga s kamionom za 5 min bez problema, samo je jedan kolega tome posvjedočio, jbg slučajno je baš tada naišao

Buraz nisi uopče fora. Pa kakav si ti to letač bez ušumljavanja? Čista sramota! meni če trebat 3 stranice da sve opišem gdje sam sve pomel prašinu!

Najljepše je kad si se upoznao sa svojim drvetom. Ovo kad neznaš koje je tvoje drvo je tek scary!

U doba mojih početaka slovenci su imali izreku koja otprilike glasi ovako:

"Tek kad sletiš na drvo se uvrstiš med prave jadralne padalce"

lp

ps Toni gdje je opis drugog ušumljavanja

Možda nam Toni ispriča nešto što nismo znali ili je bilo skrivenih svjedoka ....za koje ni on nije znao, a priča otošla u zaborav!!!

Nitko se nije ni sjetio ici letit taj dan,osim trojice koji ionako nisu znali kaj bi s viskom slobodnog vremena.kak smo dosli na sjeverni start ravne gore,cinilo nam se previse zapada, pa prejako,pa se opet pitamo,dobro zakaj danas nikog nema tu u zraku???ja inace nikad neidem prvi,ali nakon pol sata natezanja ko ce i kako krenuti i nakon sto smo nazvali kontrolu leta da prijavimo let,pita me majstor do you wanna live forever?moj odgovor bio je : natürlich nicht!ocito krivi odgovor!

start super,lagana nulica pa reko idem dole,no ubo sam nekaj,bar sam tak mislil i nekih 2-3 minute sam bil u tom od zapada jako nakosenom stupu koji nije isel gore vec samo prema istoku pa me odpelal ravno do bezizlazne situacije.pikiral sam jedno sletiste no zadnjih nekoliko metara pri spustanju me zakacil balon koji me odjednom dignul par metri u zrak.automatski sam stalliral krilo i zveknul ko kruska na lijevu ruku.ostalo je povijest.no ocito mi je preslo u naviku rijesavati probleme na 3-4 metra od zemlje iskljucivo full stallom sto je jako bolna i losa navika s ozirom da sam prije toga vec 2 put zveknul dole iz meni cudnih razloga...
naravoucenije: trosak od nekih 1000 euri koje sam "doniral" raznim zdravstvenim ustanovama i nije neka investicija koja se u danasnje vrijeme isplati.dvije operacije pod opcom anstezijom,povrijedeni zivac uslijed druge operacije pa ne osjecam vise dio lijeve šake,toliko povrijedena samosvijest da niti nakon eto skoro dvije godine nisam u stanju letiti kao nekada.strah u kostima i strah od varija koji viče:dizanje!skoro gotovo panika svaki put na startu koju pokusavam rijesiti letenjem.no, neide.eto reko sam kaj me muci i molim da mi svojim savjetima pomognete kako opet uci u redove paraglajdera koji uzivaju u letenju.

Ako smijem, moj savjet. Prvo, svaki put kad nešto zezneš pokušaj objektivno, po svom ili viđenju svjedoka, proanalizirati nastalu situaciju. Zašto sam bio tamo, kakvi su bili meteo uvjeti, oprema prekontrolirana, malo sam si ili nisam popio, kako sam se osjećao tog dana, žena nešto prigovarala ... i tako to. Na svako od tih pitanja moraš si odgovoriti iskreno.

Ne znam, mene je jednom sašilo na Gredi i nakon toga nisam cijelu noć spavao, analizirajući gdje sam pogriješio. Kad sam shvatio i sve smjestio u svoj okvir, sretan što je sve završilo kako treba, mirno sam zaspao i drugi dan se pojavio na startu. Naravno, već dok se penješ na start možeš uvijek uključiti spasonosnu misao - pa i ne moram danas odletjeti, al idem gore pa ću vidjeti. Kad jednom povučeš cif na ruksaku, to je dobar znak da je sve prošlo.