|
Prvi put sam na drvetu bio 99, mozda 2000, ne znam. Uglavnom, nije ni bitno. (svaka slicnost pocetka s Camusomovim djelom je posve slucajna). Tad sam letio P60. Vrlo sigurno DHV2 krilo kojem sam bio drugi vlasnik, ali u svojim ocima ko da sam prvi (koliko sam ga platio, mogao sam i biti).Od spagica se nije vidjelo platna, sto je bila velika prednost zbog dobrog rasporeda opterecenja i posljedicno vrlo ugladjenog ponasanja pri zaklapanjima, ali je imalo i svojih losih strana. No, i do toga cemo doci. Cijenio sam ga i stoga sto je imalo pravo musko ime, poput kakvog tenka, ili ne daj boze bestrzajnog topa, za razliku od raznih lovera, liftova, tratincica, roza-zraka-sunca-u-guzici, i sta ti ja znam kakvih sve onovremenih gay imena koja su trebala valjda prikriti ubilacku prirodu tadasnjih konstrukata. Naravno, krilu takvog imena prilicio je i stil letenja koji nista nije prepustao slucaju, pa se tako nije moglo dogoditi da me slucajno nesto sprijeci u namjeri da poletim jednom kad sam ga isukao iz vrece. Pa nisam se valjda bez veze vozio dovle!? (imajte na umu da je tad voznja na lozu bila manje isplativa nego danas). No, vratimo se u taj dan 99, ili mozda 2000. Kako je kisilo nad Brestom ne znam, ali da je taj francuski stihoklepac bio taj dan na Triblju napiso bi poemu prema kojoj bi Gavran bio djecja pjesmica a ne ono kvaziromanticno sranje s nekom Barbarom u glavnoj ulozi. Zapravo, nije nista padalo, samo su nad greben bili navuceni olovni oblaci, tako teski od vode da jos pamtim taj osjecaj straha da se cijelo nebo ne srusi na mene. Stigli smo Sonja i ja, u to vrijeme bili smo jos mladi, vise-manje neiskvareni satima letenja i u stanju provesti nekoliko sati u istom vozilu bez da netko onom drugom odgrize glavu. Zapravo, cak sam joj nekako bio i drag, sto ce se isto vidjeti dalje u tekstu. Nu, dosta predigre, prijedjimo na nepobitno utvrdjene cinjenice: cinjenica je kako smo kriticne zgode dosli na veliki start na Triblju i utvrdili da je isti vec zauzeo oblak te da je vidljivost u najboljem slucaju (to je onaj kad imam cunu od 25cm) 20m. Cinjenica je kako smo se potom odvezli prema malom startu i utvrdili kako se na njemu nalazi veci broj lokalnih pilota i niti jedna lokalna baza, vec je ona ista megabaza jedno 50-ak metara iznad predmetnog starta. Cinejnica je kako sam potom odlucio kako cu ipak poletjeti s velikog starta i bez problema odmah po polijetanju zauzeti kurs prema jezeru te kroz neko vrijeme (1-2min) uz propadanje od 0.5m/s (kao sto vidite lukavo sam uracunao konvektivne procese u oblaku, tad su krila normalno propadala 1,2 pa cak do 1.5m/s) izaci pred greben na donjem rubu baze, prijeci preko svih luzera na malom startu, mahnut istima i nastavit jedrenje ispod baze dok oni cure do Nedjeljka. Do sad provedenim vjestacenjima nije nepobitno cinjenicno utvrdjena moja ubrojivost u tom trenutku. Nepobitna je medjutim cinjenica kako sam u to doba imao odvratan fluorescentnozeleni jednodijelni skijaski kombinezon marke Nordica, koji sam, obzirom da o skijanju nisam imao pojma, a da ne stoji kuci, koristio za letenje i bio uvjeren da u njemu izgledam cool barem ko MC Hammer; te sam bio odjeven u isti u trenutku kad se startom provezao, nesto mladji ali jednako naocit, Branko Bujan. Isti ce kasnije iskazati, kako me tom prilikom nekoliko puta upozorio na lakomislenost mog plana ali, kako mi nije zakonski skrbnik, bio je potpuno nemocan da me sprijeci u provodjenju te sulude ideje. I tako, spustili smo se na start. Sonja je jos jednom primijetila kako joj se moj plan ne cini bas pmetnim, ali kad vec idem, nek bar uzmem kompas (taj nesebicni cin tumacim kao izraz naklonosti-imajte na umu da su tad GPS imali samo najveci lovasi, a i GLONAS je jos funkcionirao). I tako, spremio sam na vidno mjesto zirokompas skinut s jedrilice (morske) Frana Lhotke, podigao savrsenim ledjnim startom zutog Pesu u zrak i otisnuo se u nepoznato. Kako sam poletio, sve je oko mene nestalo, posljednji tribaljski kamen koji se stopio sa svijetlim sivilom kao da je pustio neku dugu vikinsku naricaljku - ne, to je fijuk vlage kroz spagice, jedini zvuk u posvemasnjoj dezorijentirajucoj bjelini sivila. Sranje. Dobro, drzi smjer i bit ce sve u redu. Naravno, zrak nije potpuno miran i vrlo brzo krilo se malo zanjise. Bez ikakve vizualne reference, nemoguce je odrediti trebam li korigirati, i koliko. Sranje. Dobro, nema panike, zato imas kompas. Pogledam tamo, a kugla zirokompasa se vrti ko blesava u svim smjerovima. Jebena troma sprava. Sranje. Dobro je, pa nije me moglo jako skrenut, sad ce to, samo sta nisam izasao. Razmisljanje koliko je vremena proslo prekida drugi pomak krila, pa zatim i treci. Sranje. Sranje. Sad sam definitivno izgubljen u oblaku, pocinjem povlaciti komande po mom najboljem osjecaju. Kazu da neke zivotinje imaju ugradjen kompas po kojem znaju gdje letjeti/plivati radi mrijescenja/hranjenja/hibernacije ili kaj ja znam ceg sve ne. E pa, ljudi definitivno ne spadaju u te vrste. Nakon par minuta gluvarenja, kurva ko za vraga ne pusta ni dolje nego stalno nekih 0.2-0.3 penjanja, odjednom se po lijevom boku ukazuje makija, komadic asfaltne ceste i rusevina neke kuce. Pizdu strininu, da sam bar bolje pazio sve one prethodne letove, sad bi znao tocno gdje sam, jebo sebe povrsnog, kud li sam gledo. Nista, sad cu ja uz tu cestu se drzat, pa kad greben krene negdje padat ili kad vidim neku karakteristicnu strukturu pa da znam na koju stranu trebam skrenut, e onda cu se okrenut pod 90 i probat ponovo izac, usi, B-stall, sta god treba. Dobar plan, koji za par sekundi kvari kurva od variometra. 0.2-0.3 i taj komadic tla i spasonosna cesta vrlo brzo su ponovno u zagrljaju magle. Sranje. Nista, probat cu okrenut za 180, ili barem blizu tog broja, pa opet naci lokaciju. Uspijevam, ponovim proceduru, i cesta opet nestane, ne odajuci mi novih korisnih podataka o polozaju. Sranje. Dok nastavljam let kroz maglu pokusavajuci smisliti bolji plan, postajem svjestan da se kroz maglu i zvuk spagica probija jedan novi, sve jaci zvuk. U kostima osjecam pulsiranje, kao da oblak ima ogromno, volovsko srce koje polako tuce, kao zvijer u snu. Zum-zum-ZUUM-zum-ZUUM-zum-sve jace-ZUUM-zum-ZUUM-zum-sve vise prijetece-ZUUM-zum-ZUUM-zum-pred ocima, taman u visini vrata i nekih pet-sest metara ispred mene pojavljuje se celicna upletena sajla! Pocinje nigdje, u bijelom, i pada desno u nista, u bijelo. Sranje, sranje, o jebeno sranje! Dok kidisem prema njoj ne mogu uciniti nista nego, vise refleksno nego planirano, zakopati obje komande u nistavilo oko sebe. Sekunda, izolirana od prostora i vremena u bjelilu, traje vjecno. Pratim svoje noge kako se izdizu par cm preko sajle, pratim krilo kako reagira glatko na pustanje komandi i prolazi, neometano, zrakom iznad zice. Adrenalim gura sto misli odjednom kroz portal svijesti. Dobro, upravo si presao gornju zicu dalekovoda. Nije te lupilo, ajd i to je nesto. Gle, mamlaze, tu su tri dalekovoda barem. Ako je ovo zadnji, mos nastavit ravno, ali ako nije, sljedeci neces proc ziv. Jebes sad na sta ces se skicmat, sve je bolje od dalekovoda. Jedina ti je sansa letit uz ovaj dalekovod dok ne prasnes u padinu, niz vjetar, niz vjetar, pa sta, boli vise od normalnog usumiranja, ali manje od tjedna umiranja na odjelu za opekline. Samo kud, lijevo ili desno? Odaberi krivo i opet si u magli, samo sad znas da je elektricni gad blizu. Hm, zica je padala prema desno...Nisam ni domislio a vec sam jurio u lijevom zavoju, pomalo se poceo nazirati i stup, pa zatim drugi, pa je ispod mene projurila cesta, pa jos jedan stup, pa se pokazala i gusta makija i klekovina u koju sam nekoliko sekundi kasnije uletio, punom brzinom i nasmijesen, slobodan i ziv kao nikad dotad a bogme i rijetko nakon tog. Krckanje grana, osjecaj drapanja po kozi, nekoliko sekundi klacenja u sicu dok stvar nije potrosila svu energiju pune brzine niz vjetar i sjedim, pola metra od zemlje, granje svud oko mene, krilo sa onom svom silom spagica upleteno u sve to kao da nikad nece izaci. Kul, iskopcam se i skoknem lakim korakom na pod. Javim se Sonji, koja je poslala pomagace da me traze a ona mozda dodje poslije, jer eto dobro je na malom startu pa ce ona sad odletit a meni ko je kriv, pa sta sam mislio kako ce zavrsit? Par minuta kasnije, cujem kroz maglu dozivanje. Nekolio odziva kasnije, do mene se probijaju Vlado Pausic i neki covjek, domaci tamo valjda, koji nosi motorku, za njim dijete od 12-13 godina cuklja kanisteric mjesavine. Decki (uzasno sretni sto su imali priliku pomoc budali) obave poso za par minuta i svi skupa izadjemo na cestu, s nama Peso u gvalji skupa s pet-sest raspiljenih trupaca zarobljenih u spagama. Meni nista, krilu nista, HEP-u nista, a i kompas je osto citav, jebo me kompas. Za sad toliko, u drugom nastavku (bude li mi se dalo, i bude li mirno dezurstvo) kako umjesto na krov auta, sletjeti u sumu. Ili, mozda vam ispricam kako polomiti kicmu nakon uspjesnog top landinga. Mozda ipak prednosti bjelogorice nad crnogoricom Crvenog spusta? Ili, o cem covjek razmislja dok curi s desetmetarske bukve? Eh, toliko izbora... p, D.
_________________ -- Vita brevis, ars longa, occasio praeceps, experimentum periculosum, iudicium difficile.
Hipokrat, Aforizmi
14 : AIRBEŠO, gburazer, gprelac, Irena, isantek, ivicaf, kptureto, Morelli, profa, Radovan, Red Baron, Roman Lavriv, sale.c, Šokre
|
|
|