Ništa ljepše nego kada ti dan započne u 2 ujutro s kruljenjem u trbuhu, ali ne ono lijepo kruljenje kada osjetiš miris pohanog kruha nego kruljenje koje najavljuje opasne nekontrolirane probleme s tjelesnim izlučevinama. Malo me strah otići u naš WC, nego pobjegnem u vanjski kako ne bih probudio usnulu ekipu. Napijem se žedan vode i vratim se u krevet. Totalno razbuđen palim, po ne znam koji put COSMOS i pokušavam zaspati uz milozvučje Degrassa Tysona. Već je sedam, a Maja i Košta nisu otišli na prvu jutarnju cigaretu. Ma ko ih… Ja ne mogu izdržati do vanjskog. Odradim i drugo ispuštanje, pažljivo da ne smetam. Izlazim iz WC-a, a u apartmanu nikoga, biće da mi tišina nije jača strana. Košta je u međuvremenu donio jaja sa šunkom. Pojeo sam pola porcije i popio još pola litre vode kako bih možda zaustavio rat u crijevima. Najavljuju nam tekmu od 80Km, ne znam kako ću uspjeti, ali nema veze idem pa što bude. Toni mi je dao aktivni ugljen i još nekakvu tabletu lijepog izgleda. Popio sam to s Pokerom i brzo otišao na još jedno ispuštanje.
Do starta standardna ruta i procedura, bez nekakvih poteškoća, osim izbjegavanja kravljih govana na putu prema uzletištu. Kreče brifing. Zastanem na četvrtoj točki… Srećom Toni mi je kupio dva paketa maramica neka se nađe. Trkom tražim najveći eukaliptus i za dalje se zna. Analizom izlučevine izrazito žute boje, onako gustoćom i izgledom kao „vajnšato“, dolazim do zaključka da je krivac pollo (piletina) od dana prije. Mislim… Iste su boje pa zašto ju ne okriviti. Dobro to smo riješili, a sad natrag na upisivanje taska za danas. Malo se organizatori komešaju. Oblaci divljaju, a baze su na 2100. Skratili su ga za 3km… Bravo! Ništa. Kopčamo se i krećemo.
Dan kao i dan prije. Odmah pod bazu, traži rub cilindra i čekaj. Malo ronda ali ko ga jebe, ja sam na EN-D. Svako malo te usiše baza sa umjerenih 6-8m/s. Ništa što se ušima ne može riješiti. Krećemo… Vučem 50% speed-a jer je gužva pa ako me zaklopi mogao bih se zapucati u nekoga. Toni odmiče s prvom skupinom i ne pokušavam ga loviti jer sam si obećao da ću letjeti svoj film, a ne gonjati Zeno-e i Enzo-e. Vidim masnu bazu ispred sebe i biram taj put. Malo mi se ne sviđa duplo dno od baze, ali vidim da nitko nema problema. Prilazim bazi i naletim na dizanje oko 7-8m/s. Pored mene Delta blizu i niže od mene. Baza me lagano guta i ja opet povučem uši. Mali mi je problem Delta koja vidno raste ispod mojih nogu. Viknem i frajer se uredno makne na moju desnu stranu. Sad smo već paralelno i ja lagano pustim uši. Lijevo uho se otvori, ali desno ostane zatvoreno. Nema bada sad ću ga ja malo zapumpati… I tako je sve počelo…
Imao sam osjećaj kao da je krilo puklo po pola. Bez imalo tlaka u komorama se savija kao da je u full stal-u. Nema veze, dovršiti ću ga ja. Zategnem komande i čekam. Ništa, ni tlaka, ni kontroliranog stal-a. OK… Pustiti ću komande ipak je to EN-D. Ništa, ni krilca ni kljun. Znam da imam još oko 200m do poda (vrh brda iznad kojega sam bio) i neću se zezati teren je deset puta grublji od Triblja. Na Compeu sam uspio uloviti propadanje, izgledalo mi je kao -9 (po instrumentima sam se 25 sekundi spašavao u propadanju prosjeka -9.3). Tražim rezervu i ovog puta je nađem. Ona se momentalno otvara prema gore. Velim to jer mi je to dokaz da sam ozbiljno propadao. Situacija se ne smiruje. Vučem komande da privučem krilo. U jednom trenutku King se pretvori u propeler i izvrti se do vrha. Ostao je polu otvoren u obliku potkove. Nema šanse da nešto poduzmem. Bacam oko da vidim kamo padam. Na isto oko mi pada mrak… Dva dalekovoda od po 300KV i jedan pederski mali od 30KV. Mali je u dolini, a veliki krase izohipse. Ne mogu ništa učiniti nego čekati. Vjetar je preuzeo kormilo i odvodi me od prvog na drugi dalekovod. Dobro je… Vidim da neću na drugi dalekovod jer nema više visine. Lagano se sve smirilo. Gledam vario na njemu piše -2.9. Ma super, jes da je vukojebina, ali barem padam na nekakvu sipinu, a ne na dalekovode ili stijene. „Ma da ne bi“ veli vjetar i ponovo pokrene propeler. Odnese me na stranu planine koja ima stijena baš za mene. U rotaciji protektorom maznem stijenu… Hvala Ozone Forca!
Osjetio sam poznato već gnječenje kostiju, ugrizao se za jezik i izgubio sam dah. Pokušavam se otkopčati da povratim isti (na dah mislim). Vjetar navlači Kinga i ne da mi otkopčati one jebene kuglice na kukuljici. Jebem te da te jebem Ozone Forca. Uspijem se iskobeljati i izvaditi telefon iz gepeka. Mjesto na kojem sam sletio nema pola kvadratnog metra ravnoga. Nađem komad trave te legnem na nju i upirem se od grm ispod kako se ne bih otkotrljao niz padinu. Iz zraka čujem „Are you OK?“. Kako da mu odgovorim kad nemam daha?! Kucam poruku za rescue i šaljem lokaciju preko WhatsApp-a. Aaaaaaaa… Nema signala. Moram se nekako ustati i naći signal. Uz urlik se ustanem (sada me je možda i pajdo čuo) i držim telefon u zraku da ispračkam poruke. Uto dolazi tamnoputi domorodac s mačetom. Ma super, rekoh, nek me sasječe i pojede da ne boli više. Eh, ovaj neki dobri. Počeo mi nešto pričati, ali džabe, no habla Espanol. Pokušavam ga zamoliti da mi odveže stanicu sa sjedala, ali uzalud, on mi radi krevet od trave. Aj bar nešto… Dobijem retrive na telefon i dam telefon domaćinu. Vjerujem da će bar objasniti ovima gdje sam. U to čujem engleski. Poznati „Are you OK?“ samo sada sa zemlje. Heroj je sletio na samo sljeme planine i došao do mene, mislim za 15min. Čovjek je Švicarac, živi u Peru-u. Govori sve potrebne jezike. Brzo me smjesti u siguran položaj, napravi osnovnu dijagnozu, izvadi mi vodu iz sjedala i da mi ju na dohvat ruke. Izvadi iz svog first aid kita pokrivač i pokrije me, te odradi do kraja komunikaciju sa spasiteljima. Pitam ga ja „i kada dolazi helikopter“, a on se počne smijati. Veli „predložili su da dođu s konjima“. Nema veze, smiruje me, dolaze brzo samo traže put do nas i moram biti strpljiv. Potom mi spremi opremu i veli da je ide odnijeti na sigurno i da se vrača za pola sata. Kakva ljudina!!!
Prođe pola sata i kroz žbunje ugledam spasioca u narančastom. Skoro sam zaplakao od sreće. Pipa mi kičmu „pain, no pain“ tehnologijom. Stišće bubrege, slezenu i ostalo. Mrdaj prstima, škaklja me po tabanima. Veli „tink OK“ i lupi šakom o dlan. Mislim da mi želi reći da sam se samo ugruvao. Uto dolazi Marcel (heroj) s policajcem. Tu meni lagano počinje fade out dok me Marcel pazi i objašnjava situaciju. Odjednom kaže da vidi spasioce. Ja pitam gdje i pokušavam se osvrnuti. Veli, ma ne tamo, eno ih ispred. Ugledam dvije narančaste siluete bar 5Km ispred na dnu padine s druge strane kanjona potoka. E sad sam stvarno najebo, pomislih…
Mislim da je prošlo oko sat vremena kada su počeli pristizati pomoćnici s nosilom. Zavezali su me za nosilo i objašnjavaju Marcelu proceduru, a on prevodi. Spuštati će me dolje jer je to bolji put. Ne znam ja, ali tko sam ja da sudim. Ići ću glavom gore dok će oni samo usporavati klizanje prema dnu. U glavi mi samo jedno, moguće da sam preživio pad, ali ovo neću sigurno. Krenemo… Nisu me dobro zavezali tako da sam iscurio dolje i kičma mi više nije imobilizirana. Počeo sam se grčiti od bolova. Ne ide veli Marcel, ipak ćemo te nositi. Opet krenemo, toliko je strmo da me spuštaju dolje svakih 10 metara. Marcel me obavještava da do potoka ima jedno 500m visinske razlike, a da je poslije put i da će ići lakše. Ajde… Nakon nekakvih 100m i nekoliko padova spasioca u provaliju dolazimo na manje strmo. Eh, sad počinje pljusak, fini ljetni pljusak hladan kao led. Kako sam se počeo tresti Marcel me umotava u onu foliju od prije. Vidim ja da ne krećemo i pitam Marcela što se dešava. Veli da moramo čekati da raskrče put prema dolje. Krećemo… Nose oni mene po blatu. Ne dovoljno visoko jer osjetim kako mi odsječeni batrljci raslinja miluju milokliz i jaja. Vrisnem u jednom trenutku! Svi skoče, a Marcel pita „šta je kičma?“. Ma ne, nabolo me u jaja! Njima smiješno?! Vrate oni mene prema gore u nosilu i napokon dobro zavežu. Slijedeća dva sata idemo lagano prema dolje. Nije im lako… Prelazimo i kanjon i potok. Nikad da dođe taj put. Odjednom Marcel veli da smo na putu. Divan put. Razlika je samo što nema dva samuraja s mačetama ispred nego sada i oni mogu nositi. Put je širok 50cm, a krase ga padina s jedne strane i brdo s druge. Nakon još oko dva sata „krasnog“ puta stiže bolji prijevoz. Veća nosila. Toooo… Sad već izlazimo na pravi put. Širok 1m. Sve pet, nose me u duljim razmacima i sad ih ima 12. Tražim Marcela da nas slika. Napredujemo brzo. Ugledam mještane sela koje se ni iz zraka ne vidi. Svi dotjerani do jaja. Jebiga prolazi nastradali gringo. Mora se. Vidim čistu narančastu uniformu. Jeah, uzviknuh od sreće jer smo stigli do vozila hitne. Krasan Jeep iz 1957 godine. Sjekire i lopate na podu tako da imam koga zagrliti dok se Jeep trese. Pali se motor, krećemo, miris nesagorenog dizela mi ide direktno u facu. OK, možda sam preživio pad, eto preživio sam i 5Km nošenja po šumama i gorama, ali sad ću krepat od jebenog monoksida!!!!
Srećom ambulanta je blizu. Mogli su me i nositi do nje. Taman sam se navikao na nosila. Istovare me na guralicu i prevezu do sobe za sve. Pored mene krpaju usne nastradaloj curici, pored nje daju injekciju nekakvom hrganu. Ulijeću tri prototipa predivnih kolumbijskih žena obučenih u bijelo i počnu me skidati. Eh, da to bar nije bolnica, svašta bih pomislio. Jedna mi skida cipele i čarape, druga hlače, treća majicu. Prva i treća mi masiraju stopala i ruke jer su pod hlađeni (naime kiša je cijelo vrijeme padala). Dolazi doktorica… Pa jebemu sunce jel ima koja ružna ovdje? Dajte mi nju! Gol sam kužiš?!?! Pipka ona mene ispod onog ručnika opet sistemom „pain, no pain“, onda malo počne prstima od tabana pa po bedrima. I đubre stane kad je trebao postati zabavno. Cccc, valjda me ne planira prvo oženiti?! Izmjere mi puls i tlak, vele sve do jaja. Pa znam! Nisam kičmu slomio da ne osjetim. Do jaja karikiram, naravno, ali stvarno mi je došla do jaja! Dolazi peta s ogromnom špricom. Alo rekoh?! Kuda? Prevodilac veli da je to za bolove. Ništa bolovi, kičma je u pitanju. Ne želim! Prevodilac prevede i sad se svih pet Boginja počnu smijuljiti. Pitam ja prevoditelja što im je smiješno, vidjele junačinu, a? Veli on da im je rekao da se sramim svog dlakavog dupeta i da zato ne dam. Samo da me bol prođe, naći ću te ja…
Došao red i za rendgen. Jedna od pet uzme kolica i kreče igra neonski svjetala koja prolaze iznad mene (Box trademark). Odmah dolazim na red. Rendgen i nije tako star 1964g. Pokretan je, ali me jedna od pet svejedno razvlači po limenom stolu. Leđa već lagano oznojena i sve se lijepi, ali ne puštam ja znakove bola. Junačina do kraja. Ulazi i teta Rendgen. Aj hvala bogu niska i debela. Poslika ona mene i da mi papire. Veli da je sve OK. Rezolucija katastrofa. Šta ona tu vidi?! Svejedno čekam doktoricu da procijeni. Došla druga od pet i veli da sam se samo ugruvao i da pijem lijekove za bol i odmaram. Tu je negdje uletio i Toni s mojim dokumentima. Sad smo stvarno gotovi i sestra mi donosi odjeću. Velim ja Toniju da nema veze što je mokra mogu ja to, ali kad je izvadio prvi komad odjeće brzo smo odustali i drugar je otrčao do kuće po suhe stvari. U povratku usput smo stali po tablete za bolove i vodu. Nekako sam do pješačio do doma. Znam da me sutra čeka bolni utorak, a i jezik me peče. Aj bar je proljev prošao…!
LP!
Prijava
Registracija
Najave odlaska
na letenje (0)
ČPP
Pretražnik
: 429 / 
: 0
DHV 2
