Upute za čitanje:
- Ne čitaj ako ti stvarno nije dosadno jer je meni dosadno dok ležim u krevetu i ne može tebi zato biti zabavno!
- Ne čitaj ako si već boravio u bolnici zbog bilo kakve ozljede, jer si sve već to doživio!
- Ne čitaj ako inače ne čitaš moje tekstove jer već znaš zašto ih ne čitaš!
- Pročitaj ako se spremaš ozlijediti, moglo bi ti između hrpe glupoštarija nešto i zatrebati!
- Čitaš na vlastitu odgovornost!
- Dok čitaš skloni djecu mlađu od 12 godina i/ili im onemogući pristup ovom tekstu na računalu na kojem ti ista ta maloljetna djeca imaju pristup!

UVOD

Svaka fabula, kako su nas u školi učili, mora imati uvod, zaplet, vrhunac i rasplet. Pa krenimo s uvodom bez puno opisnih pridjeva. Bio je dječiji rođendan. Okupilo se staro društvo na rubu grada. Jelo se i pilo, pa su krenule pametne ideje. Kao na primjer nogomet. Idealno igralište čini natkrivena kamionska garaža sa željeznim stupovima i mantinelama od kardana, poluosovina, felgi, getriba, viličarskih vilica te rovokopačkih žlica. 2 školska stola metalnih nogu činila su golove. Formirala su se 3 tima i turnir je započeo. Djeca su sakupljala lopte, a rezervni tim je točio razne osvježavajuće pitvine. Bio sam u 3. timu koji je prvo točio pitvine. Kad je jedan od timova izgubio došao je red na nas. Nisam startao od prve minute, već kao zamjena za Cukija. Cuki se usoptao mada je bio na golu. Povremeni izlasci su ga iscrpili. Ta runda je prošla dobro po mene, osim što smo izgubili. Jedna lopta mi je pogodila kćer i nešto se žalila, ali tko joj je kriv kad ne gleda utakmicu iz kamiona kao ostala manja djeca. Onda je neko djete palo s bicikla jer ga je drugo djete (moje) udarilo u zadnji kotač. Utakmica nije dugo bila u prekidu jer je požrtvovana majka primila djete u naručje. Znojni i iscrpljeni okrijepili smo se beljskim nektrom i zagrebačkim ožujskimm. U igri za 3. mjesto ponovno sam ušao kao zamjena za Đuku kojem se vukao jezik po podu i koji je vapijao za Žujom. Nakon nekoliko dobrih obrambenih zadaća, nekoliko krivih pasova i izgubljenih lopti našao sam se u dijagonalnom bijegu prema suparničkom golu osvajajući velik prostor za sebe i otvarajući se za prijem lopte. Tad sam začuo PEEEJNG!!! uz resku bol u lijevoj nozi. Osvrnuo sam se uokolo da vidim nije li me netko od drugih igrača bubuo, ali bio sam sam kao duh na tom prostoru. Znao sam što se dogodilo. Kad tako pukne, kao špan od teniskog reketa, mora da je tetiva. Ligamenti drugačije pucaju. Tetive su kao strune i one proizvode zvuk. Odteturao sam do jedne fotelje, datiram je negdje s početka 80-ih, koja se drži još uvijek dobro, s obzirom da je iz nečijeg dnevnog boravka, služeći za odmor , gledanje televizora i čitanje novina, završila u Megijevoj kamionskoj garaži gdje ju sad peglaju zauljena plava odijela radnika koji zasjednu zapušiti jednu nakon što su zamjenili kuplung na RABAi ili TATRAi.

Odmah me zaskočilo nekoliko mojih suigrača da se dignem i ne kenjam, ali sam im objasnio da ne mogu. Ubrzo me je Đuka zamjenio. Ubrzo smo još jednom izgubili. Ubrzo su se svi nogometni pregaoci sjatili za šankom koji je dovučen iz jednog davno ugašenog bircuza s istočne periferije. Pila se i dalje zagrebačka ožujska hmeljna i beljski nektar s jamnicom. Meni je samo jamnica pasala, voda s rupama je bila pravi melem. Malo sam i problijedio kažu. Dočula je to i moja žena, pa me došla obići. Ja sam joj lijepo rekao da je vrijeme da idemo doma, a ona me u čudu pogledala. Znam, znam, svi su na šaknu i srču, a ja bih doma. Skužila je ona da nešto sa mnom nije kako valja. Žene su to, lukave i mudre. Krenule su dijagnoze, ali ja sam je sebi već postavio. Ruptura ahilove tetive, operacija, longeta, longeta, longeta, toplice i 3 mjeseca štaka, a potom rehalibitacija. Možda do proljeća poletim. Definitivno otpada sutrašnja tekma na Lijaku. Šmrc.

Prije 5 godina sam si obećao da više neću igrati tu loptačku igru. Naglo me je prosvjetlilo kad sam fasovao 2. put rupturu desnog lista. Nitko me nije udario niti prvi, a niti drugi put. Ako mogu kilometrima hodati, trčati, voziti bicikl, prtiti 27 kg tešku opremu po brdima zašto mi listovi pucaju na ravnom? Jedan ortoped mi je malo pojasnio kako dolazi do tih ozljeda, a ja sam sebi to preveo da više ne bih trebao igrati nogomet, košarku i tenis (dobro, košarku nisam igrao od srednje škole). To su za mene ekstremni sportovi. Imam fino paragliding, gdje sam u 20 godina letenja samo jednom isčupao skočni zglob, jednom razbio rame, jednom razbio nos i jednom zadobio potres mozga (srećom, kaciga je puka). To je u prosjeku jedna ozljeda u petoljetki.

ZAPLET

Kupimo se doma, neki nas nagovaraju da još ostanemo, pa tek je 19h. Donio sam obiteljsku rezoluciju da Vanja dotjera auto do fotelje, ja odcupkam (sad već boli) u njega, djeca uskoče i pravac drugi kraj grada. Tamo je moj pajdo Kolo koji sigurno ima štake i pokoji jak analgetik jer je proljetos zamjenio kuk. Dok odlazimo snažan udarac lopte u vrata auta prenuo me iz mojih planova, otvaram prozor i dreknem na njih kao ljutito da ću im izbušiti loptu. Cerekali su se opijeno još dugo. Nisam to vidio, ali sam osjetio. Ajde neka se zabavljaju. Kolo mi je promtno ustupio 2 štake i tablu jakih ibruprofena. Odštakario sam do 4. kata. Ne znam kak bi se popeo bez njih. Vanja i kći se žale na probavne smetnje. Isa povraća, a Vanja sjedi na školjki. Poduže. Kažu da nevolja nikad ne dolazi sama. Viško je zaspao. Polako se sve stišava. Buljim u TV. Noga je na povišenom. Maznuo sam jedan ibruprofen i zaronio u san.

Probudio sam se. Nedjelja je i razmišljam što ću sad. Morao sam prvo napraviti ratni plan. Moram prosurfati svojim vezama i vezicama te naći najbezbolniji put (ne doslovno, već što prije na operacijski stol, ali ne bilo kome). Budan sam i razmišljam, za sad ostali spavaju. Imam mir. Viško se probudio. Nemam mir. Palim mu crtić. Imam mir. Zovem jednog svog prijatelja ortopeda doktora. Nedostupan. Isa se diže. Kontaktiram drugog doktora preko šogora. Vanja se diže i izgleda kao da ju je poplava izbacila. Veli da je provela noć na WC-u. Isa peče palačinke, znači ona je dobro. Viško mi ne izgleda sumnjivo. Kontaktiram jednog šefa jednog odjela jedne zagrebačke bolnice preko jednog svog kuma. Doktor ortoped prijatelj nije u zemlji. Vanja je na WC-u. Još nije zapalila. Znači nije joj zbilja dobro. Viško ide u kuhinju i sad će vjerojatno izbiti svađa. Nemam mogućnosti rješavati sukob. Puštam da se odvijaju stvari same od sebe. Jede Isa, jede Viško, znači klinci su zdravi. To je dobro. Vanja i dalje ne puši. To nije dobro. Dobijam prve informacije o iznosu operacije u privatnoj klinici. Ako ne uspiju redovite veze preko HZZO onda ću morati iskeširati. Ma vrag odnio i pare, samo da me pokrpaju. Ležim ja, leži Vanja. Djeca se igraju. Ne mogu vjerovati kako su dobri. Ozlijeđena noga je na povišenom, led na njoj. Ne na goloj koži već preko krpe. Sve po peesu.

12h je. Sad je ekipa na startu na Lijaku. Kucaju točke u instrument. Gledam National geografic. Skrećem misli. Odskakućem do frižidera i mijenjam led na nozi. Vanja iz sobe slabim glasom negoduje što se dižem. Kao ona mi može pomoći. Isa kuha ručak sebi i bratu. Instant umak od gljiva i paštu. Krasno dijete. Zašto se koji put ljutim na nju nije mi jasno. Gledam History. Mijenjam led. Malo kunjam. Gledam NG. Gledam History. Saznao sam sve o Karlu Velikom i njegovom bratu, Longobardima i ko je koga jebo, a ko koga nije i ko se kome napio krvi, a s kim je Papa bio u savezu, koga je Papa zajebo, a ko je zajebo Papu. Majko mila kako je ovo dosadno. Sad su negdje oko Čavna, jure prama Kovku. Tko vodi? Gje je Šokre? Mijenjam led. Ne čujem svoju djecu cijeli dan, kako je to moguće? Vanja je u WC-u. Mijenjam led. Djeca su u parku. Javlja se Šokre da je u Anji i da pije Union. Pintar je u Ajdovščini. Pije Union. Dobra je bila tekma, puno naših je gore, nabrojao sam 15-ak. Malo žalim što nisam gore, ali ne toliko da bi bio u depri. Dogovorio sam sutra pregled u 12:30h u Traumi, s dobrim izgledima da ostanem u bolnici i da budem operiran drugi dan kod renomiranog doktora. To je to. To je naša domaća sistematika. Mijenjuju se države, sistemi, društvena uređenja, ali ostaje dobra stara veza kao jedan paralelni sustav koji funkcionira besprijekorno. Neću keširati privatnoj klinici, ali ću doktoru i sestrama kupiti poklone. To je tak kod nas.

Baka i deda dolaze po klince, jer smo mi roditelji potpuno zakazali. Isa ima još i rođendan prijateljice. Bog daj zdravlja dedi i baki. Vanja i ja ostajemo sami. Kako je to rijetko. Da je drugačije, napokon bismo dahtali i stenjali ozareni i znojni bez zadrške, glasno i strastveno punih 7-8 minuta. Ona je kao trula riba, a ja se teško krećem. Ništa od zajedničke večeri. Ona čita i previja se s vremena na vrijeme. Ja buljim u TV. Nisam ovoliko gledao TV još od tinejdžerskih dana. Mijenjam led. Vanja kuha juhu. Ja sam si odledio filane paprike od nekog zaostalog ručka. Šokre je fulao jednu točku na tekmi, kao i Antiša i Pintar. Pa kako majčicuimnjihovu!? Zato je Ivek Udovičić pravi as, 9. mjesto u oštroj konkurenciji. Čak je ispred Marlya (mora da je i on zeznuo neku točku). Sve je bolji. Nije ga omeo niti onaj stall, negativa i pad na japetićke krošnje prošli tjedan. Go Ivek go! Mijenjam led. Noga je natekla. Pa i morala je više. Breaking news: uhapsilo Bandića i njegove najbliže jarane. Nekako mi se srce razgalilo. Što sve čovjek neće saznati ležeći ispred televizora. Gledam zabavno-glazbeni spektakl sa našim selebovima koji glume neke druge selebove. I dobro se zabavljam. Posebno uz Mineu i MC Hammera (zaboravio sam na tog glazbeno-scenskog asa u dimijama lakih koraka na brzu muziku). Nevjerojatno je što čini šminka. Susjedi znatiželjno promatraju kako PNUSKOK i policijski službenici preturaju po intimi moćnog Mikija, javlja Andrija Jarak. Pomalo mi ga je žao. Onako ljudski. Ispucao sam gledanje telke za slijedećih 10 godina.

Budim se u 7h, to mi se isto nije dugo dogodilo. Još malo drijemam. Ponedjeljak je, a ne moram razvoziti djecu, niti ih tjerati da se peru, oblače, doručkuju i hrane hrčka. Moram na zahod. Nije dobro niti stojeći niti sjedeći. Trne noga u bilo kojem položaju. Nekako sam obavio. Idem se tuširati. Skidanje traje, ali ulazak u kadu... Napravit ću tuš-kadu. Našao sam položaj i klečim. Čujem Vanju kako opet ulazi u mali WC. Ispustit će dušu. Nestaje struje. Pa da, kome treba struja u ponedjeljak ujutro. Svi rade. Nema kave, jer nemam plina. Vanja puši. Znači bolje je. Mada i dalje izgleda kao losos koji se omrijestio i sad se polako raspada u hladnim kanadskim vodama. Spajam se preko mobitala na internet i kuckam mejlove na laptopu dok mi noga bubri. Trebam otkazati sve dogovoreno, a ima toga. Baterija na laptopu neumoljivo curi. Vanja je popušila samo jednu. Još je u kurcu. Djeca su razvežena po školama i vrtićima javlja baka. Dolazi stari. Bakterija na laptopu je crkla. Kreće priča o Bandiću.

Vidim, papalo špinata, pa dobilo ispiraciju (a i stolica će bit mekša).

Nego, kad će sastavljat mekano sa tvrdim, motor sa šasijom (hm... tetive mu dođu ko nosači motora) ?

Stari je odlučio voziti me u bolnicu. Najrađe bih ga odbio, ali vrlo je uporan i inzistira. Znam da će jebati mater Bandićevim zagrebparkingašima (i starom je drago za Bandića) jer nema mjesta za parking. Onda će se posvađati sa tetama na porti kad će tražiti kolica za mene. Potom će sigurno doći u sukob sa nekim medicinskim osobljem i sa drugim pacijentima raspredati o političkoj situaciji u državi. Naravno, vrlo glasno da ga se čuje. Mila majko, jedna nevolja ne dolazi nikad sama. Pokušala je sestra ubaciti se kao moj vozač, ali je stari otklonio svaku drugu mogućnost. Valjda je uzbuđen zbog Bandića i pere ga hipertenzija pa je neuračunljiv. Ne okreće na jugo, ali vjerojatno je zaboravio popiti lijek. Baš su Mikija sad našli hapsiti. Duplo mi ga je žao. Ne prestaje o Bandiću dok se sporo vučemo zelenim valom. Dolazimo ranije nego što smo trebali 1h (ne smiješ zakasniti na dogovoreni pregled preko veze). Kaj da radim s njim još bar 45 min. Imam plan, on će me ostaviti i ide parkirati u garažu, pa dok se vrati potrajat će. Nemam sreće, ali ima stari. Nalazimo parking odmah u Draškovićevoj. Dobro tu je terasa kafića, jedna kava ne može škoditi. Sjedamo i naručujemo, kad se diže jedna stara gospođa i uljudno nas pita da li želimo današnje novine ili da ih preda unutra. Na naslovnici čik pogodi – Miki. Evo njega s gospođom o teškoj gospodarskoj situaciji, o političkim krizama i kako se oni brinu za naše mlade, djecu i unuke. Što će biti s njima. Srčem kavu. Vrijeme sporo prolazi. Srećom nailazi Dražen vatrogasac i zapodjevamo razgovor o danima vatrogasaca kad sam vodio Viška. Ubio sam vrijeme. Idemo u Traumu. Prijava prolazi bezbolno, stari je u pozadini. Upućuju me doktoru na odjel. Dolazimo gore. Stari kenja kako tu niko niš' ne radi. Nema stolca da sjednem. Odlazi u sobu za sestre i otima jedan. Ok, za sad je koristan. Dolazi doktor, vidno u žurbi i namrgođen. Odmah ga drugi čekači napadaju u hodniku. Hoće i stari, ja ga kočim i velim mu da nije još moje zakazano vrijeme, a i da je već alarmiran nekoliko puta. Stari bi svejedno uskočio u ordianciju. Više mi noga ne predstavlja problem. Koncentriran sam na mogući incident.

Doktor me proziva. „Viš' stari kak' paralelni sustav funkcionira.“ - velim mu ja. Namrgođeno odmahuje glavom. Ulazim pokorno u ordinaciju. Unutra 3 doktora (jedna doktorica), jedna glavna sestra i nekoliko medicinskih sestara koje zuje. Doktori se prepiru, pa malo galame na glavnu sestru. Ona je pomirljiva i smiruje napetost. Starija doktorica ljutito izlazi. Moj doktor pere glavnu sestru. Glavna sestra pita mene za ime. Ja joj kažem. Pita drugi doktor kako će me zavesti kad se nisam prijavio. Moj doktor odgovara da će me naknadno prijaviti. Glavna sestra pita me da li sam došao s nekim da me prijavi. A onda ja potiho progovaram da sam se prijavio na prijemnom. Nastaje muk od 3 sekunde koje traju kao vječnost, kao kad u westernu nakon žestoke pucnjave kauboji (dobri i loši) pune svoje revolvere za novi okršaj. Sad se moj doktor ljuti što je stara doktorica izašla, pa je vraćaju, a ovaj je ljuta kao i ranije. Treba mu za dogovor oko moje operacije. Valjda. Druga sestra uvodi jednu pacienticu. Glavna sestra mi uzima podatke. Moj doktor ide do uvedene pacijentice. Sestra je odmata. Paicinetica pita da li bi bilo dobro da uzme antibiotik kao prošli put. Druga sestra se obraća glavnoj sestri za pacientičino pitanje, glavna sestra mom doktoru. Moj doktor nezainteresirano pita glavnu sestru zašto je pila antibiotik. Ona nešto odgovara. On pita kaj je pila zadnji put, glavna sestra govori ime antibiotika. On otpuhuje rezignirano: „Pa dajte joj ga!“, glavna sestra govori da joj moj doktor to treba propisati da bi ona mogla dati pacijentici. Moj doktor sjeda za kompjuter i nešto klikće. Pune se ponovno revolveri. Drugi doktor dokono promatra ovaj igrokaz. Ja sam potpuno mokar od znoja jer mi je naporno stajati. Daju mi stolicu. Moj doktor je nekaj fulao na kompu kod propisivanja antibiotika. Puši mu se iz glave. Glavna sestra mu govori da bude to ona neka sam on ide dalje. Ja i dalje pokorno sjedim i čkomim. Glavna sestra me upućuje na ultra zvuk. Glavna sestra je zakon. Da nisam oženjen oženio bih je zbog sposobnosti organizacije u kaosu i zbog sposobnosti trpljenja. A i nije loša. Moj doktor mi daje upute “Do do prizemlja, pa lijevo kod rentgena do kraja i opet lijevo. Prozvat će vas. Ne treba papir.“. Sve je kompjuterizirano ovdje E-BOLNICA, mada i dalje glavna sestra ima papiriće s imenima pacijenata zabodenim prema broju soba u drvenom okviriću.

Izlazim van stari sjedi na otetom stolcu i miran je. Idemo u prizemlje. Opet nešto gunđa da su ovi ovdje neorganizirani i da je njemu malo vlasti on bi to sredio. Jurim na štakam ispred njega da pobjegnem čim prije do lifta. Dolazimo dolje. Idemo pored rentgena, pitamo u ambulanti i oni nas šalju prema UZV odjelu. Sjedimo i čekamo. Čekamo. Noga mi trne. Stari je nervozan. Zapodjeva razgovor sa starijom pacijenticom kako je ovo sazidao Keiser Franz i da od tad ništa nije novo napravljeno. A veli stara da je to zato kaj je dobro napravljeno. Mila majko u kojoj sam ja zoni sumraka. Mogao sam i brz nogometa, naravno da sam mogao. Vadim neka mala kolica koja izgledaju kao da su iz Mad Maxa, ali mi pašu za nogu da ju odmorim i ispružim. Taman sam se namjestio kad dolazi sestra i veli da su to kolica za infektivni otpad najgore vrste i ako ne želim da dobijem kugu, koleru, boginje, sidu i gonoreju pride odmah maknem nogu i da smjesta se odem oprati! Ma daj me ne jebi. Mogao sam i djecu sa sobom povesti koja su toliko mirna da bi sigurno organizirali utrke u tim kolicima po hodnicima. Pa mogli su napisati da je to toksično, jebo ih ja! Gdje da se sad oguilim od pranja i da ne dobijem sve smrtonosne bolesti odjednom. A niš', idem u WC se nekak' oprati. Ima sapuna, ajde super. Bacam Hudini pozu i nekako perem bolećivu nogu. Nema papira. Nema veze budem kapal' po hodniku. Hlače sam potfrknul' jače. Valjda ti fuckin' mikrobi i amebe nebudu prošli kroz potfrknuti traper. Vraćam se u čekaonicu. Nakon nekog vremena izlazi ona babuskara koja me isplašila svim onim gadarijama i veli da kaj mi tu radimo. Stari i ja se pogledao kak' 2 bedaka. Pa čekamo UZV. Veli ona da tu je UZV (tak i piše na vratima), ali da se UZV radi u onoj ambulanti gdje smo pitali gdje je UZV?!? Stari je krenuo u svađu, ali sam ja odmaglio na štakama niz hodnik, pa je i on krenuo za mnom vičući po hodnicima. Dođemo u čekaonicu gdje je brdo pacienata i stari krene u raspitivanje, vidno iznerviran. Spominje i Vladu, i ministre i lošu organizaciju zdravstva (na Mikija je zaboravio), a sve kulminira napadom na prvu zdravstvenu djelatnicu koju je ugledao, kad je jedna pacijentica spomenula da su već prozvali Buljan. Ova je brzo zbrisala, ali je naišla druga sestra i odmah ju je stari zaskočio. Ja sam se povukao u kut na klupu i pravio se kao da me se to ne tiče. Onda se zaletio u prijavnicu i tamo vršio verbalne eskapade po nekoj nevidljivoj osobi unutar prijavnice, koja je bila pomirljiva pa se na čas primirio. Mumljao je i dalje te, uz odobravanje one pacijentice koja je rekal da su me prozvali, povremeno jebo majku državi i ustroju iste. Nervozno kuca na vrata gdje bi trebao biti primljen, nitko ne odgovara, pa sad naizmjenično kucaju i stari i kolegijalna pacijetica. Samo što ne probaju ramenom otvoriti. Fino sam mogao odbiti prijatelje za partiju nogometa i nastaviti točiti pitvine za šankom, a ne izigravati Pelea. 'Ko mi je sad kriv. Da mi je sad jedna žestoka kravata u zavjetrinskoj termici na boomerangu 4, umjesto ove ovdje situaciji. Izguravaju neku ženu, pretpostavljam trudnicu na krevetu, priskače joj vjerojatno prijateljica, vrlo neloša na prvi pogled, a za njom i neka zdravstvena djelatnica koju stari napada. Razmišljam o kravati, promatram trudničinu frendicu i jednostavno sam van događanja. Opet se sve smiruje, pacijenti se polako razilaze po ordinacijama kako su prozvani, a i stari se valjda umorio. Nakon kratog vremena otvaraju se vrata ambulante od kud izviruje doktorica. Stari kreće u napad, ja sam na štakama i jurim u klinč. Nadkriljujem doktoricu i uguravam je u ordinaciju uz osmijeh broj 16 te se ispričavam za ponašanje mog taje. Glupavo joj velim da je stari danas malo nervozan, parafrazirajuću onu rečenicu iz Maratonaca da je Laki malo nervozan. Samo sam još trebao reći da je nerovOzan jer su uhapsili Bandića. Doktorica je iskusnjara, pa se odmah prebacuje na posao.

Čekam nastavak
Jel bude do 10 da imam kaj delat pod gablecom ?

Samo za tebe Benco i na vrijeme gableca. Stali smo kod UZV pregleda, da podsjetim.

Tu sam prvi put bolno ispipan. Nije dugo trajalo, ali je bilo bolno. Kaže ruptura ahilove tetive. Ma ajde. Briše me doktorica od gela nakon pregleda, a vidim sve zvjezde. Laknulo mi je kad je rekla da se sam dovršim. Idem van do starog. Miran je, nema nikoga oko njega. To je dobro. Idemo opet gore. Stari mrmlja da koja je to organizacija. Ne kužim ga, malo-malo je na nekim pretragama, imao je 3 hertzklopfa u zadnjih 20 godina te je bio desetak puta hospitaliziran i u Hrvatskoj i u Sloveniji u nekoliko gradova, pa mi nije zbilja jasno kako se tip već nije naviknuo na bolničke procedure. Ili baš zato ga sve to nervira. Bavim se sobom i nogom u liftu. Koketno čavrljam sa sestrama, jer ne nam kojoj ću dopasti u ruke. Opet do doktora. Sad je manja gužva. Onaj prvi doktor je i dalje za svojim stolom i dokono vrti ključeve. Mog nema. Stojim. Dolazi moj. Opet je nervozan. I ja bih bio kad da me svi gnjave i potežu za rukav. Osobno ga ne poznajem, već preko šogorovog bratića koji je isto doktor, ali u drugoj bolnici, i njega poznajem. Super su frendovi. Ali puca njemu za moju puknutu tetivu, mislim si. Manji sam od makovog zrna. Znoj mi kapa dok održavam ravnotežu na jednoj nozi. Obraća mi se moj doktor. Veli da sjednem. A gdje? 3 su stolice za 3 stola, 2 doktora i glavna sestra sjede. On se diže i ide do neke pacijetice u susjednoj ordinaciji. Glavna sestra se diže meni po stolac, a onda mi veli da sjednem na stolac mog doktora. Ma hajde!? Ne želim se zamjerati doktoru, pa se nećkam. Glavna sestra me ubjeđuje. Sjeo sam. Uf, koje olakšanje. Dolazi moj doktor. Pipa mi list i ahilovu tetivu. Vidim opet zvijezde. Pita jel' boli. Ma boli k'o vrag. I on konsatira da je pukla ahilova tetiva. Ma daj. Zaprimaju me u bolnicu. Dajem napokon starom otpust. Njegovo namrgođeno lice poprima malo opušteniji, ali tugaljiv izraz. Nije valjda emocija. Ide mi po stvari u auto, a ja se uvaljujem u krevet. Kreće neplanirani godišnji odmor na teret poreznih obveznika. I ja sam jedan od tih. To znači da sam sam sebi platio troškove liječenja i boravka. Pa to je onda pravi godišnji odmor na moj trošak. Kad je tako idem uživati. Stari mi donosi stvari. Vadim majicu, a ono Gin gliders osvojena na zanjem ParaJapetiću. Brižna moja Vanja spakiral mi najnoviju misnu majicu.

U sobi je jedan cimer. Samo 2 kreveta. Ima mjesta za još jedan, ali ga nema. Cimer me upućuje u sve tajne bolničke sobe. Kak' namještam krevet, kak' stolić, kak' se operira s telkom, kak' zovem sestre za šarene pilule kad me stisne bol što fizička što psihička. Cimer je iz Samobora. Brzopotezno provjeravamo zajedniče poznate Samoborce. Paragliding je poveznice. Prvi je Cvacek. Ili ti Ruda. Ha, znam ga. Pa zajedno smo popili more toga, a i jednom sam mu bio službeno učitelj. Drugi je Pivko. Ili ti Benco. Više Scout veza no paragliding. I šećer na kraju. Tko mu je predvao u Srednoj tehničkoj školi. Pa Ivica K.! Starogradska 15, PD Japetić, Šišmiši, Parafreek... Brzo smo se skužili. Cimer je kosio travu, trava je bila morka, kosilica je poskočila, on se poskliznuo i gurno nogu pod nož. Nož je bio valjda jako oštar kad mu je odfikario vrh gojzerice i 3 prsta noge. Pokrpali su ga u 2 operacije. Nije loše na prisilnom godišnjem. Soba s pogledom na platane i Draškovićevu (hej u centru sam grada), udoban krevet, struja (to ni doma jutros nisam imao), telka, Večernji i Jutarnji pored uzglavlja, dobar cimer. Nudi mi sok, wc papir, kekse, bademe i dr. Dolazi sestra, vadi krv, mjeri srce i tlak. Dolazi druga sestra namješta mi krevet. Ova je bolja. Ne zbog kreveta, već izgledom. Dolazi treća i hoće me piknuti injekcijom kod pupka?! Pa kaj je to. „To morate, to je protiv zgrušavanja krvi.“ – nježno će ona. Aj dobro. Daj. Dolazi čistačica. Čisti i pokuplja smeće. Sve fino i uglađeno. Ufurao sam se da sam u hotelu. Dolazi jedna mlađa prpošna sestra s kolicima po mene. Rekoh, vodi me gdje god, tvoj sam. Odvela me u gipsaonu, objasnila Beštiji što da mi napravi i ostavila na hodniku. Znači nisam njen tip. Čekam u hodniku. Gužva je, puno se ljudi slomilo. Ulaze i izlaze iz tog odjela. Sjedim i čekam. Svako malo me dođe netko pitati zakaj sam ja tu, pa ja papagajski objašnjavam da je potrebno napraviti postoperativnu longetu za ahilovu tetivu. Zakaj me ispituju? Za ne postoji ethernet veza i zar nije moj slučaj proslijeđen kao i onaj na UZV?!? Kaj ako sam ja nekaj krivo rekao? Nakon nekog vremena ufuravaju me u „ordinaciju“. Ovdje sam već bio. Izgleda kao atelje Vaska Lipovca. Razne figure nogu i ruku, odljevi u gipsu. Zezam se s gipserima da u fušu rade struju. Nisu baš šaljivčine. Čekamo jedan mladi dečko i ja još neko vrijeme jer je ponestalo materijala i Beštija je otišao s invalidskim kolicima po gips. Ulaze razni osebujni likovi s nevjerojatnim pričama. Zabavljam se i zaboravljam zašto sam tu. Krenulo je gipsanje moje longete za postoperativnu formu noge. Lome mi lijevu nogu u „balerina pozu“ ili „fusšpic“, ali nejde. Sjebo sam taj zglob jednom na Kupljenovu kad sam se po prejakom vjetru preseravao pred školarcima. Sad ispaštam. Joj, boli. Završili su. Izbacuju me s toplom longetom u krilu na kolicima u hodnik. Pokretna vrata koja dijele gipsaonu i prijemni odjel u prizemlju se stalno otvaraju i svima koji se dosađuju tamo ja sam jedina zanimljivost pa se odmah zabulje u mene. Sigurno sam vrlo zanimljiv u tim kolicima sa trećom nogom među nogama. Čekam onu koja me je ostavila prije 2 h. Ne dolazi ona nego jedna druga. Ova druga nije moj tip.

Dolazi večera u 18 h. E to nije kao u hotelu. Tanjur ajngemahteca s komadom mesa, 3 kolutića mrkve i nešto tjestenine + šnita kruha. Ukus je ok. Danas nisam niš jeo osim hrenovke u tijestu kaj mi je stari dofurao, pa mi je i juha fina. Dolazi simpatična sestra iz druge smjene. Mjeri mi tlak. Sinek joj igra u Lokomotivi (to je drugi klub Dinama, ak' je mali dobar pred njim je karijera), ima 19, igra desnog bočnog, a ona zna da se događaju sportašima ozljede. Smatra me sportašom. Možda i jesam. Cimeru dolazi žena. Idu pušiti van. Srećom nemam tu naviku, ali pivu bi si popil. Dolazi još jedna sestra i pita me da li sam se tuširao. Jesam jutros. Nije dovoljno. Ajde mileni na tuširenje ubjedljiva je ona. Ajoj, nemam ručnik. Sestra mi daje plahtu. Borba u tuš kabini (bolja opcija od kade) je potrajala, ali najviše kod izlaska, brisanja i oblačenja. Treba se obrisati velikom plahtom koja ne upija. Odmah me je uhapsila za depilaciju. Na suho! Srećom nisam dlakav. Zavila mi je nogu te me podsjetila da od 20 h ne smije piti niti jesti ništa do operacije. Mogao sam zaključiti prvi dan godišnjeg odmora. Na kraju je došla još jedna sestra i ponudila šarene tabletice za umirenje. Pa ja sam miran da mirniji ne mogu biti. Uzimam jednu zelenu. Ko zna kak' to lupa s duplom travaricom. Spremam si tableticu za kasnije (a znam i ekipicu koja je spremna mijenjati se za to).

jel cimera zovu rođo ?

Ne znam nadimak. Zove se Marko i preziva nekak na B.

Moze ime glavne sestre?

Stijepane , ne trči pred rudu . Erotika logičkim slijedom dolazi u postoprativnom vidanju rana , mene baš zanima oćeli bit hard core.
Drugo dok se ne riješi noža ,autor ma koliko slobodouman bio , mora pripazit što piše , jer , da ne bi klikoom miša neko zamijenio kartone , pa da našem reprezentativcu ,umisto da skrpe tetivu , okinu j..ca.
Jesmo bagra , eto ,trebalo je da ko svrši u ospital pa da forum živne.
Antone fakat si zasjeni i Mikija.

PS . Šalu nastranu , želim ti što skoriji oporavak pa da ćitamo reportaže iz visina.

Ma pitam za prijatelja, znas ti mene..

Brz oporavak zelim

Eh bas si razmisljam koliko sam ja imao ozljeda do sad, i jos sam u komadu.Utapao se,padao sa motora par puta, 3puta bio sa drustvom na krovu auta,trovao gljivama,pregazen traktorom, lupila me klada da sam letio i ja i motorka zrakom,puklo sljepo crijevo pa dobio zamalo sepsu,tresla me struja,trgao kljucnu kost na skijama, padove klasicnog tipa ni ne racunam. preksinoc letio niz mokre stepenice, rit mi i laktovi isprebijani i crni.Ma ko ce se svega sjetit.U svoje 49 g dobro se drzim.E ali imam ja bisera sestrica, koji ima 26 g. a 7 lomova, i to da nisu 2 bila odjedamput.

Janje moje ti si medicinski fenomen nemaš dušu , srce, mozga, pamet a živiš Toniželim ti brz oporavak i nek te tješi da i mi "zdravi" neznamo kaj sa sobom , brda mokra doline pune vode a taman je proradil moj paratrajk sa rotaxom 503 i sherpom 2 !!!

Ti si Janje kaskader!

Spavao sam kao beba. Bez zelene tabletice. U 6 h mjerenja tlaka. U 6:30h čišćenje. U 7 h pospremanje kreveta (ono ja gledam sa stolca dok mi 2 sestre tresu plahte i namještaju jastuke). Kao u hotelu, samo kaj ne možeš staviti natpis ne smetaj. U 7:30 h doručak, za sve osim za mene. U 8h vizita. E to je bila super brza vizita. Tako brzo se ne kradu niti kondomi na Ininoj pumpi. Ušlo ih je 7-8 bjelokutaša. Pozdravili sa dobro jutro i pogledali karton mog cimera te je jedan rekao: „Ti danas ideš doma nakon previjanja.“. Onda su pogledali moj karton i dobacili da sam ja danas na programu. Potom su nestali u vidu magle. Cimer Samoborac je bio presretan. Nakon toga je bio mir do tete čistačice (kaj opet ima čistiti) i sestre s tlakomjerom. Onda sestra tabletarka: „Da vidim kome treba što, nikome ništa, super. Da li vas boli? Hoćete li tablete protiv boli?“. Neki moji poznanici ubili bi se za ovakvu situaciju. Dala mi je ketanol za svaki slučaj. Moj cimer Samoborac je nervozan. 10 dana je u bolnici i hoće doma. Organizira si prijevoz telefonski. Dolazi mu prijevoz. Pozdravljamo se kao da se znamo godinama, a ne manje od 24 sata. Sad sam sam u sobi. Tooo! Singl room in the hotel! Doguravaju još jedan krevet s moje desne strane. Izgleda da se puni moj predsjednički apartman.

Moja sestra, ne medicinska, donosi mi ručnik, čarape (jedan par mi može duplo trajati), vodu, produžni kabel, wc papir i knjige. Taman ona ulazi kad dolaze dvije sestre po mene. Točno je podne. Približilo se i to. Sad će godišnji postati malo nezgodniji. Velim im ja samo da se popišam prije. Odštakavm se do WC-a i pokušavam ne misliti na operaciju. Nije me trta, ali nije mi niti svejedno. Ulazim u kabinu i pogledam u školjku. Ma ne mogu vjerovati, opet ne puštaju vodu. Osim što smrdi, nije lijep prizor. Ne, nije školjka zasrana, već su se bar dvojica kuronja ispišala. Znam to jer tamnija boja i mutnoća upućuju na tu rabotu. Kužim da je jedan imao strganu desnu ruku, a tipkalo na vodokotliću je iznad glave desno, pa nije mogao s lijevom, ali zar su najmanje dvojica bili ozlijeđene desne ruke. Nisam niti ja najuredniji kod pišanja. Koji put mi štrcne ukrivo, ali obrišem pod. Koji put mi kapne na prstiće. Inače to operem, ali sad mi je teško. Čak se ne mogu obrisati niti u hlače. Pustio sam vodu, pa se popišao i opet pustio vodu. Mi zalijevamo ulice pitkom vodom, pa ne vidim neku smislenu uštedu u nepuštanju vode nakon pišanja. Vraćam se s mislima o pišanju u sobu i vraćam se u stvarnost. Ona sestra kaj ima sineka nogometaša mi zapovjednim tonom govori da se skinem. Pitam ja kaj da skinem. Ona veli sve. Da je drugačija situacija sigurno bi se počeo šaliti na tu temu, dobaciti neku seksualnu aluziju, ali sad mi nije bilo do toga. Moja sestra reportirala mi je što je donijla i gdje je to stavila te otišla pa sam se bacio na posao. Skidam se ja, njih dvije me gledaju s prekriženim rukama. Jebo ih ja pa kaj me gledaju, nisam Mel Gipson. Nije me sram, ali se glupo osjećam. Mogle su mi i pomoći. Kaj sad? Aj na ovaj drugi krevet koji su dofurale. Pokrivaju me plahtom. Dobro nije zima. Gdje me furaju? U prizemlje. Gledam one rasvjetne fluocijevi na stropu ko u filmovima. Dugačak hodnik 5. odjela, drugi hodnik, stubište, čekamo lift. Ono, stvarno je glupo. Vidiš ljude okolo. Pozdravljam ih, oni nekako smušeno odzdravljaju. Onda smo u liftu. Inače je glup osjećaj biti u liftu s hrpom nepoznatih ljudi i ne znaš gdje da gledaš. Sad ih sve gledam u podbratke. Još gluplje. I gol sam ispod plahte. To je tek glup osjećaj. Izlazimo, a gdje bi drugdje nego na glavnu prijavnicu. Samo kaj me iz bolnice van nisu isfurali. Tamo je puno ekipe ko koštica u šipku. Oćeš-nećeš svi te gledaju, jer si misle: „Gle ovog siročeka, 'ko zna kaj mu je.“. A nije mi niš' u stvari. Onda su me ufurali u gipsaonu, pa dalje hodnikom prema operacijskim salama. Tu je malo mračno i hladnije. Standardna procedura. Ostave me na pokretnom krevetu na hodniku. Nabacili su mi moju posoperativnu longetu i rekord (neke papire valjda radni nalog za doktora, kaj drugo). Tu sam čekao. Gol. Buljim u strop. Hodnik više podsjeća na proizvodne pogone Končar transformatora d.d. nego na bolnicu. Gledam u fino urađeni križno-bačvasti svod stropa. To su Keiser Jozefovi neimari zidali još prije 100 i kusur godina. Dolazi sestra u zelenom. Ta je valjda za operaciju. Bar je to tak u filmovima. Je, to je ta. Nekaj mi objašnjava da budem dobio lokalnu anesteziju i tak to.

Opet sam malo čekao, a onda me prebacuju na drugi krevet na kotačima i sad su zelene plahte, pa s njega na operacijski stol (ili krevet?, kak god). Operaciona sala je malo hladnjikasta. Znam to da mora biti, ali je mojoj riti zima. Opet ležim, a onda nalog da se legnem na trbuh. Sad buljim u pod. Opet čekam. Polako drhturim, ne znam da li od zime ili trte. Znam da je to samo noga, ali to je moja noga. Sestre se pripremaju i slažu alat. Ležim i drhturim. Onda jedna sestra ide žicati neki skalpel u dvoranu. Čujem ih kako razgovaraju. Sad mi peru nogu. Kak' uvijek nađu mjesto gdje me najviše boli da malo pritisnu. Još jedno pranje, pa između prstića i opet malo stiskanja po bolnoj ahilovoj. Naravno pridržava me točno tamo gdje boli. Završilo je pranje, osjećam alkohol na koži kako hlapi. Napokon dolazi i moj doktor. Pratim ga dok ide prati ruke. Dobro ih je oprao, svaka čast. Nema puno razgovora. Svira mjuza na radiju. Nije loša. Idu vijesti, znači da je negdje 13h. Spominju Bandića u pritvoru. Bolje mi je ipak nego njemu, pomislih. „Sad ćemo vam dati lokalnu anesteziju u nogu kod ozljede. Malo će zaboliti dok anestetik ne počne djelovati.“ – govori sestra i nastavlja: „Za vrijeme operacije neće vas ništa boljeti, ali možete osjetiti da se nešto radi. Doktor će napraviti rezove sa strane i iznutra zašiti tetivu.“. Iznutra? Pitam ja da mi pojasni. I pojasnila mi je. Ma i dalje mi nije bilo jasno. Samo da počnu, a nisam više mogao šutiti, pa je to bilo najmanje glupavo kaj sam mogao ispaliti. Dobro da nisam pitao, a kaj oni misle o Bandićevom uhićenju. Onda je doktor počeo pipkati moj list i tetivu. Uuu, to boliii. Zakaj mi nisu prvo dali anestetik. Još malo pipka. Kaj pipka?, stišće me! Valjda to tak' mora da vidi gdje će me recnuti. Uboli su me prvi put. Fakat boli, ono nekak' neugodno. Onda još jednom s druge strane. I dalje pipka. Boli, ali sve tuplje. Nekaj rade. Pa daj pričekaj još malo da me dobro ulovi, kad sam ja već toliko čekao. Nema šanse. Deru oni odmah. Jesu li me ili nisu?. Kužim nožne prste. Ali ne kužim da li što rade osim da me pipkaju. A, sad osjetim da šivaju. Vrte mi se u glavi slike kako šijem puknutu špagicu, prvo moraš probiti omotoča i jezgru, provući konac koji malo zapinje, pa ubosti drugu špagu i ponoviti postupak. Točno tako osjetim i ja kako provlači iglu i kako konac klizi. Samo što me ne boli. Glup osjećaj. Sad nateže tetivu i to osjetim, a bol je vjerojatno više imaginarna. Bez obzira preznojio sam se. Onda opet borba s mojim lijevim stopalom koje neće u „fusšpic“ položaj. Doktor se čudi kak' to nejde i piga mi nogu da sad to osjećam onak' za istač. Velim mu ja da smo to već prošli i da ne ide. Čudeći se odustaje. Falabogu da nije uporniji. Zamataju me. Gotovo?!? Samo to. Pa to nije trajalo niti pol sata. Stavljaju mi longletu, bila je na podu u kutu i čekala svojih 5 minuta. Komentar na moje stopalo i nemogućnost namještanja u „fusšpic“ je neizbježan. Zamataju i zamataju. Napokon zamotali. Prebacujem se na drugi krevet na kojem će me odgurati u hodnik na čekanje za prebačaj na 3. Krevet i prijevoz u sobu na moj krevet.

Uprkos tvojoj zabrani da ne čitam ja čitam i proživljavam svoje operacije. Nekih 10 tko bi jim znao broj:-)).Uspješno ozdravljenje ti želim. Lp

Uf, ko da sam bio zadnjih 6 dana u HR, a nisam. Sve informacije na jednom mjestu. Od dnevno političkih, preko situacije u našem zdravstvu, rezultati natjecanja na Lijaku, pa sve do zdravstvenih kartona mojih prijatelja, erotskih fantazija itd. itd. Ukratko sve.
A ja mislio da sam proveo uzbudljiv tjedan. Spuštao se niz Staru planinu Balkan po kišnoj i zauljenoj cesti gdje sam u jednom zavoju iskliznuo ravno i stao na svega 20-tak cm od ruba 30-tak metarske provalije, bio na mjestima u Bugarskoj gdje svako muško (a možda i žensko) nosi vatreno oružje, navijao za Ludogoretz iz Razgrada, jer se to tamo mora (srećom pa su pobjedili), vozio se u avionima kojima zvuk mamlaznog motora podsjeća na zvuk kada gazda mesar oštri svoje noževe i gdje se salata jede uz aperitiv (obavezno deci rakije), a ne uz glavno jelo.
Sve je to kiki-riki jer sam ostao živ i zdrav.
Tebi Toni, želim brzi oporavak, nastavi sa člancima. Progutao sam ih odjednom, ispijajući, eto, već treću kavu. Nisam ni bio svjesan da mi je žena otišla i vratila sa placa i skoro završila ručak, dok me nije zapljusnuo ugodan miris iz kuhinje.

Oporavi se, vrati se na letenje brzo. Naručio sam novu pilu, čekam da mi stigne i sada su mi apetiti za XC veliki ko kuća, pa da krenemo sa onom pričom.

Brz ti oporavak zelim Toni legendo !!!

RASPLET

Buljim u strop. Noga mi je stisnuta i osjećam olakšanje kaj je to gotovo. Proleti mi misao galvom, da vidim kaj mi je s pišulincem. Dobro tu je i čini mi se živ. Znam da je glupo, jer su mi radili po nozi, ali ipak provjera mora biti. Čekam. Prolaze sestre raznih odora. Prolazi i moj doktor. Osmjehuje mi se i tapša me po nozi. Fino. Gledam križni-bačvasti svod stropa nasljeđe iz K.u.K. ere. Gledam cijevi kao iz radničkih pogona. Eto mojih sestara guračica. Prebacivanje na drugi krevet sam već usvojio kao jutarnje pranje zuba. Vožnja kroz prijavnicu. Bok svima koliko vas god ima. Dok čekamo lift za gore pada mi pogled na naptis „Banka tkiva“ ispod svih drugih natpisa s kliničkim odjelima. Taj natpis je najdoljnji i plave je boje, a drugi natpisi su u svim drugim bojama. Na njega je netko nalijepio naljepnicu Dinamo s grbom grada Zagreba. Vidi se da tu stoji koje desetljeće. Ipak, to je znak. Dinamo je moj klub od najranijeg djetinjstva, a prva asocija svih nas navijača Dinama je NEMA PREDAJE! Kako simbolično. Govorim to sestrama u liftu dok se vozimo (ne cijeli tok misli, samo da sam spazio Dinamovu naljku), a one se kikoću. Vjerojatno misle da me malo puklo. Možda i je. Ili sam u stvari ja oduvijek puknut. Svejedo njima. Dolazimo u sobu, a tamo moj novi cimer. Jednostavno su ubacili krevet i čovjeka. Prebacujem se s kreveta na krevet. Slijedi oblačenje. Dodaju mi sestre staru odjeću, velim ja: „Stop!. Čiste gaće, molim!“. Mama me je uvijek savjetovala da uredno mijenjam gaće. Pa sam to i učinio. Treba paziti na higijenu. Kak' ću oprati međunožje je već druga teška tema. Navlačim ja gaće. One mi pomažu, sram se već izgubio. Slijedi majica. Kratka pidžama može pričekati neko vrijeme. Cimer niš' ne priča, malo spava, malo hrče, ali onak potiho, obzirno. Vrtim si ja po glavi situaciju. Pa nije mi niš'. Ne boli me. Valjda još drži anestetik. Idem malo na komp. I eto mene kako piše ovaj blog nepunih sat vremena od one hladne operacijske sale. Kako se stvari brzo mijenjaju. Srećom na bolje.

Uskoro stiže i drugi cimer. Ovog vodi žena i ruka mu je zamotana. Išao čovjek po glablec, flisnuo niz štenge i pao si na ruku, pa polomio zglob. Namještali mu to, ali ostao granični pomak od 2 mm. Oš' doma ili da ti to operativnim putem riješimo, pitali oni. Kako je desna ruka u pitanju, cimer se odlučio da mu to pokrpaju. Ima 52 godine i 2 djece. Kao i ja. Mislim djece. Jedno dijete, njegovo mlađe i moje starije imaju po 11 godina. Eto tema za razgovor. Onda smo malo o poslu. On radi u velikoj našoj građevinskoj frimi i stalno negdje putuje. Priča o radovima u Alžiru. Jeste li znali da Alžir nema vanjskog duga. Imaju naftu i plin i sve odmah plaćaju. Pa ti vidi. A ja mislio jadni oni u Alžiru. Raspričali se mi na veliko. Drugi cimer i dalje šuti. Niš' ne govori, a ni mi ga ne pitamo. Vraća se cimerova žena i nosi mu pidžamu i druge stvari. Razmjenjujemo mandarine i jabuke. Novi cimer je u frci jer bi ga mogli večeras operirati. Pričuli smo da je njegov doktor odradio već 13 operacija, pa on ne želi biti 15. pod nožem. Razumijem ga. Dolazi vrijeme večere u 18 h. Cimer ne smije jesti jer će ga možda još danas operirati. Drugi cimer ima dijetalni obrok. On je dijabetičar. Ajde nešto znamo o njemu. Doznajemo da ga sele iz sobe u sobu, pa je vjerojatno zato asocijalan, jer je već 3 tjedna u bolnici zbog sporog zacjeljivanja rane na nozi. Za večeru je francuski krumpir s jajima i komadićem špekića uz kisele paprike. Neloše. Taman sam poklopao i ponovno se primio kuckanja po laptopu, kad zove Jasna. Dolazi me vidjeti, a ja velim da je slobodno, fleksibilno i liberalno ovdje, pa da navrati kad stigne.

Opet sam malo kuckao, kad evo ti nje na vrata sobe. Flaše joj zveckaju u ruksaku. „Ajmo van!“ - brzinski predlažem. „U onoj tamo sobi do prijavnice su invalidska kolica pa ih ćopi.“ – nastavljam sa prijedlozima. Doštakao sam do hodnika, namjestio dupe i zakočio kolica pa se uvalio. Nismo prešli 10 m kad evo mog doktora. Pa di da na njega naletim?! Prošlo je tek 5 h od operacije. Pitao on mene: „Gdje ćete vi?“. Velim ja skrušeno: „Idem malo na hodnik.“. „Pa morate mirovati.“ – dodat će. A ja: „Mirujem cijelo vrijeme do sad, časna riječ. Neću dugo.“. Dobro da nisam ponudio časnu prionirsku riječ kao zavjet da ću biti dobar, a laganje mi je bilo na nivou mog Viška od 6 godina. Otišao je dalje vrteći glavom. Mi smo nastavili u hodnik gdje je naveći mrak, pa smo kao tinejdžeri skrivećki cugali razne pive. Prva je bila na redu neka nova istarska. Odlična. Pa američka. Malo lakša i neloša. Naravno pijemo partizanski, ono gutljaj ona, pa ja. Lakše skrivamo jednu bocu. Moram priznati da su me te 2 partizanski podjeljenje pive kresnule. Dobro je malo popiti B vitamina za oporavak ozljeđenog tkiva. Oko 20h me je dopremila do sobe i vratio sam se svojim cimerima i hotelskoj sobi, hik, pardon bolničkom krevetu. Noga je počela pumpanje i stezanje, pa i boljenje i zato sam mrdnuo onu jednu šarenu tableticu. Bio sam tako dobro raspoložen da sam gledao sa užitkom neku tursku sapunicu. Ne znam o čemu se radilo, ali je bilo dobro. Poveremeno sam pratio na web forumu kako Bayern trpa 7 komada Romi u Ligi prvaka. Sve je super i sve je za 5 kad si muško i voliš nogomet. Ušlagiran...

Buđenje u 6h. „Vama tlak, vi temperaturu, jel' bila stolica...?“ – lete pitanja dok se moj operativni sustav sporo podiže. Kunjam. 06:30 h dolaze čistačice, malo buke nije zgorega. U 7h spremanje kreveta. U 07:30 h ljekići. Djele se bonkasi. Šutljivi cimer troši najviše. Novi cimer je zbunjen i postavlja puno pitanja. Već sam kao džomba i objašnjavam mu da si zeme sve kaj daju, a poslije to đoraš ili upotrijebiš kak' god. Onda stolica (srednje meka, hvala na pitanju), savladao sam sve poze s lijevom nogom kao upitnik. Pranje zubi i umivanje, češljanje, parcijalno podapiranje, sve na jednoj nozi kao roda. Koji put se naslonim lijevim ramenom, koji put čelom, koji put tjemenom ili uhom. Nadam se da revno čiste i zidove kao i podove. Ne, ne mogu ništa prigovoriti higijeni u toaletima i kupaoni. Čujem vizitu na hodniku. Smogovci u bijelim kutama jašu koridorima. Brzo natrag u sobu. Upadaju u sobu broj 38. Prvi šutljivi cimer još ostaje. Potrošili su cijelu polusloženu rečenicu na njega. Ja sam do daljnjega tu. Dobacuje fizijatrica da će me poslije posjetiti. A novi cimer je na programu danas. Šutljivi cimer se malo razgovorio. Pričamo o Dinamu i Mamiću. Fino čovjek govori da se baš ne razumije u te stvari, pa se raspituje. Pokušavam mu objasniti moje viđenje Dinamo-reprezentacija-HNS-Maksimir-Mamić-Bandić. Toliko sam se zapetljao da sam na kraju ispucao da je to jako zamršeno. Ma da! Kako domišljato od mene. Novi cimer je opet nervozan. Nije doručkovao, mada su mu ostavili klopu, jer se još ne zna kad će ga recnuti. Isto su napravili sinoć s večerom, pa je čovjek jeo hladan krumpir. Bar je doručak hladan, osim čaja. On već stiže hladan. Već je 12 h. Stiže ručak. Bistra juha s karfijolom, kotlet na naglo, riža i cikla. Juha je OK. Kotlet je malo tvrđahan, kao da je jučer pečen, pa podgrijan, riža je ona koja jedina može biti u bolnici, velkog sljepljenog zrna i potpuno bez okusa. I ona je hladna. Cikla, pa naravno, ona je mlaka. Sobna temperatura. Ali je fina iz teglice, Podravka brijem. Novi cimer je odahnuo. Sutra ide na operaciju. Navalio je i na doručak i na ručak.

Malo pišem, malo čitam kad zove Vedranić. Dolazi mi u posjet točno u podne. Tad ima gablec, a radi u nedalekoj Jurišićevoj. Brz je k'o munja. Već je na vratima sobe. Šaljem ga po kolica. Uhodana šema. Idemo u hodnik. Pričamo. On vadi pelinkovac i travaricu. 2 mala unučića. Mora natrag na posao, pa unučiće spremam u ladicu. Vraća me s kolicima. Taman sam se dovukao do kreveta sa štakama i uvalio, evo mi došao Šokre. Nosi majstor ovoljetni Cross country. Kako divno od njega. Zadnja pretplata za XC mag mi je istekla tamo negdje 2003. I on zvecka s flašicama. Ajmo u hodnik. Kolica su već tu. Parkirali smo se kod kava aparata. Nas dvojica krijemo alkohol, a druga dvojica se spremaju na pušački prijestup. Fali samo mjuza da budemo kao u kakvom čudno dizajniranom noćnom klubu. Šokre vadi unučiće pelinkovca. 3 komada. Pokušava izvući čaše za kavu kako bismo kamuflirali tamnosmeđi napitak. Miris se opojno širi hodnikom kad je otvorio bočicu. Istočio je cijelu jednu bočicu u čašu i ta je naravno bila puknuta pa dok to nisam skužio malo sam se pokapao po majci, pidžami longleti i kolicima. Sad je miris pelina još intezivnije oplahnuo hodnik. Susjedi čikaju. Samo treba da mi dođe moj doktor i najebo sam. Kresnuli smo partizanski prvu dozu, podmetnuvši drugu čašu. Onda smo riješili i drugu dozu. Šokre ide po malog u vrtić, a ja se idem voziti na ringišpilu u moj krevet. Opet sam malo kunjao dok se na televiziji vrtila španjolska ili meksička sapunica (jedino Hrga može to razlikovati). Onda stiže Ivek. Dogovorili smo da mi potvrdi neke papire za Agenciju. Ispunjavam formular, a Ivica je zaposjeo stol s TV-om i stolac pa piše i razgovara na telefon kao da je u uredu. Malo ga je uzrujalo, jer ga stalno netko zove. Spominje trening na Kupljenovu. Ha, kako je Kupljenovo sada daleko. Odlazi i Ivica. Sad ću zaspati.

E neću. Došao Mika iz Sv. Jane na kontrolu, pa navratio. Strgo je koljeno na slijetanju, operacija je dobro prošla, a vidim i rehabilitacija jer hoda. Dolazi mi sestra (moja) s klopom iz novootvorene Menze Mense u jednom shoping centru na istoku grada kojeg je kupila velika trgovačka kuća, a gdje su prije prodavali samo namještaj. Bili su kuhari koji su kuhali razna jela na otvaranju. Naručio sam bučinu juhu i pileći paprikaš. Zvuči banalno, ali je bilo fino. Podijelio sam s mojim novim cimerom koji čeka na operaciju. Drugi cimer je i onak na dijabetičnoj dijeti. Skidaju mi longetu u obliku upitnika i mogu ispružiti nogu. Gledam rezove na nozi, na 2 mjesta curi krv. Ostalo se već zatvorilo. Zadovoljan sam. Sad me čiste alkoholom. Nezadovoljan sam. Boli na dodir i peče. Brzo je završilo srećom. Onda sestre hoće skratiti longetu do ispod koljena. E to je bila scena kao iz onog crtića A je to. Prvo njih dvije pokušavaju nekim alatom kao škare, ali ni nalik. Onda se ja nudim da to prepilim. Pa im držim, malo režem, pazeći da nogu držim u zraku. Konstatirali smo da je vani vlaga i da se gips navlažio te omeknuo i zato se teško reže. Na kraju je longeta izgledala raskopusano, ali su sve pofutrali s vatom. Onda je bila večera. Komuniciram s ljudima na kompu i na mobitelu, posebno s Velikim koji je pred malo vremena slomio ruku pod Plešivicom. Bio je u berbi;-) Evo i večere. Još malo kuckanja po laptopu i počet će utakmica između Liverpoola i Real Madrida, s jedne strane je naš „Englez“ Dejan, a s druge „Španac“ Luka. Šaljem Pintaru na Skype poruku: „You'll never walk alone!“. Znate Pićo je pasionirani navijač Liverpoola još od malih nogu. Sva trojica u sobi smo napeto gledali kako Realovi igrači tovare jadne „Engleze“. Dejo i nije bio loš među „Englezima“, pače i ponajbolji liverpoolov igrač, ali nije pomoglo. „Španjolci“ su utrpali 3 komada. Pintar mi uzvraća poruku: „You'll never walk alone!“. Da, razumijem ga. Ipak sa ja Dinamov fan još od kratkih nogu. Novi cimer je zahrkao oko poluvremena jer ga je uzela šarena pilulica, a drugi cimer je izdržao do kraja. Ja nekak nisam bio pospan i osjećam nogu, i zdravu naravno, ali i bolesnu još više. Preventivno sam na poluvremenu maznuo pilulicu koja je počela djelovati. Ringišpil se pokrenuo.