Tema ovog naslova nije neuobičajena i postoji na drugim forumima pa sam na sugestiju pristao da je otvorim. Jedini je problem što ni sam ne znam što bi u nju napisao.
Što to čovjek može reći o sebi, a da ne bude ni premalo ni previše za neku ciljanu publiku? Nemam pojma. Ja ću to napravit na svoj način koji ne mora nužno biti dobar, vi probajte na svoj...

Zovem se Željko Vranić. Rodio sam se u Koprivnici krajem 1968, a odrastao u Virju - velikom selu na Podravskoj magistrali. U Zagreb sam došao studirati (ETF) te u njemu i ostao.

S paraglidingom sam se sreo slučajno. Prijatelj i ja smo obilazili sajam športa i nautike na velesajmu nadajući se naići na nekog tko bi nas uputio gdje i kako na tečaj padobranstva. Naletili smo na štand Paranoje pa se svejedno raspitali. I dopalo nam se što smo čuli. Informirao sam se onda o klubovima iz ZG, nazvao ih sve redom oko škole i uvjeta poslije škole te nam je ponuda Bijelih Strijela koji su u to vrijeme jedini nakon tečaja besplatno davali početnicima školske padobrane na posudbu i letenje činila najpovoljnija. To je bilo 2000. god. S klubom se u međuvremeno svašta događalo (odlazak osnivača, gubitak članstva), ali sam mu ostao vjeran.

Zašto letim? To pitanje si sam često postavljam u zadnje vrijeme. Kad moram birati između vremena provedenog s obitelji (mojom dragom Davorkom (inače iz Parafreeka) i dvoje, što drugo nego predivnih klinaca) i vremena provedenog na letenju.
Ne letim više zato što moram (iako je dugo godina bilo tako - letenje je bilo potreba ili čak ovisnost čije nezadovoljavanje dovodi do teških simptoma apstinencije). Ne letim ni zato što beskrajno uživam u letenju i zato jer mi je ono bolje od seksa (nije). Naravno da i dalje uživam, ali trenuci u kojima mi dođe da baš vriskam nisu više tako česti. Ne letim ni zbog rekorda i rezultata (iako daleko od toga da su mi nevažni).
Mislim da najviše letim zbog toga jer je to nešto u čemu sam dobar, jer se osjećam prirodno i svoj kad to radim. Smiješno je što je glavna fraza za to da se čovjek osjeća 'kao riba u vodi' - zašto ne: 'kao ptica u zraku'? Dok letim, krilo mi postaje još jedan ekstremitet - njime upravljam, njime osjećam, ono mi omogućava put u dodatnu dimenziju. Kako da se čovjek odrekne takvog doživljaja?
Ja takve stvari često objašnjavam pomrčinom. Kad je svojedobno u našim krajevima bila pomrčina sunca išao sam na Balaton gdje je bila potpuna. Znam da su me poslije neki pitali kakav je bio osjećaj? Nije bio ni najposebniji, ni najčudniji, ni najintenziviji. Bio je jednostavno drugačiji od bilo čega drugog ikad doživljenog. Slično je i s letenjem.

Eto, ja sam probao malo 'ogoliti dušu', nadam se da vas nisam ugnjavio i otišao na onu 'reći previše' stranu.

LP

Željko

...i kao incijatora ove teme, polako ali sigurno dođe i moj red.

Alen Perić, glavom i bradom, sitnih 19-ak godina, aktivnim letenjem se počeo baviti prije 2 mjeseca, iza sebe ima već 3 starta i to u Istri u Kašteliru, polako razmišlja i planira o nabavci letačke dozvole i kupnji svoje opreme... Inače, i sam dolazi, stanuje i prebiva u Umagu. Trenutno zaposlen kao vatrogasac, no ako više sile budu dopustile, uskoro se seli u Rijeku na fakultet.
No, da ne preudiciram...
Gore napisano aktivnim letenjem nije sasvim slučajno, jer sam se pasivnim letenjem, što bi značilo skupljanje svakakvih časopisa, rezuckanje kratkih članaka o paraglajdingu, gledanje klipića i filmova, čitanje raznih knjiga, ali nikakvog iskonskog dodira jer stvarno nisam imao prije mogućnosti, bavim od svoje 12. godine. I tek sada sam vidio koliko malo/ništa (ne)znam.
Želja mi je osim, položiti i nabaviti svoju opremu te postati što bolji u inome, upoznati puno novih ljudi i na forumu i na startovima i naučiti ponešto od svakoga! To bi bilo to ukratko od mene, sljedeće prazne retke prepuštam nekome drugome!

Ajd evo i mene .. Goran Burazer (30), iz Zg-a, letim 3 i pol god., paragliding prvi put vidio na ParaJapu 2005. dok sam bio na planinarenju. Bilo mi je wow, sreo tamo prijatelja Icu iz ParaFREEk-a, raspito se o svemu tome i on mi dao broj od Ivice Kneževića da se javim za tečaj. Javio se, krenuli (tadašnja) cura i ja, ona otpala ja osto.

Prvi visinski imo 19.3.2006. na Japu, ispit položio u 11/2006. na Ravnoj Gori .. Na početku nisam niš kužio samo sam išo letit gdje su išli školarci i radio što mi se kaže i bilo mi je super Onda sam počeo čitat, gledat filmiće, pričat s ekipom, letit na raznim brdašcima i brdima i općenito sistematski razvijat ovisnost.

Letim zato što se dobro osjećam - sloboda, istraživanje, uzbuđenje, spokoj, priroda, ekipa, izazov, visina, zabava, .. ma ima toga .. jednostavno, super mi je Iako letim nekoliko godina smatram se početnikom i stalno učim i radim neke stvari "prvi put" i to mi baš paše, volio bi takav stav trajno zadržat u letenju.

Letim 1-2 krilo (Airwave Sport 4), to je prvo baš moje krilo (prije sam letio razna klupska krila, uglavnom solidna) i za sada sam jako zadovoljan. Idem na letenje vikendom, praznicima i kad uzmem godišnji (inače moram radit, normalno, al nije bed jer prilično volim svoj posao). Na okolna brda - Japetić i Plešivica, Zagorje, Sljeme, Slovenija, Tribalj, nekad Istra i sl. Klub u koji sam došao (ParaFREEk) mi je super jer nas ima puno i dobro se družimo.

Nekih natjecateljskih ambicija za sada nemam, idem na ligu u preciznom 2. godinu iz fore da malo osjetim natjecateljsku atmosferu i naučim se bolje slijetat, druženje na 1. mjestu plasman više-manje. Mislim da ću sljedeće godine prepustit mlađima, a ja upotrijebit te dane za letenje u kojem je cilj ostat u zraku a ne odma ić dole

Pozdrav!
Zovem se Marko Balaž Laslo, rođen u Virovitici, tamo sam završio srednju školu i nakon nekoliko ludih devedesetih i dvijetisućitih godina(za vrijeme kojih apsolutno ništa pametno nisam napravio ) odlučio sam doći u Zagreb u vatrogasnu školu.
Nakon što sam se zaposlio u brigadi upoznao sam Dražena koji mi je pokazao neke filmiće . Kad sam vidio Marmoladu, Speed to fly, Mike-a Kunga i ostale, mašta mi je proradila i odlučio sam probati.......
Danas sam član Bijelih strijela, letim Dragona, oženjen, otac...
I uživam u svakom letu za koji mogu odvojiti dio dragocjenog obiteljskog vremena čak su mi i curione drage u zadnje vrijeme .

Zovem se Petar Faltin a rodjen sam vrlo mlad.
Letnjem sam se poceo baviti prije 17 godina kada sam ugledao plakat lokalnog aerokluba sa oglasom za upis na tecajeve motornog letenja, jedrilicarstva i skakanja padobranom. Tad nisam imao previse pojma sto je to jedrilicarstvo pa sam se prijavio za motorno letenje. Brzo su nas ohladili od motornog i uputili na jedrilicarstvo. Nakon sest mjeseci uslijedio je prvi pokazni let i nirvana. Sto reci kad sve znate.
Nakon par godina uspjeli smo i zavrsiti pocetnu obuku i dva samostalna jedrenja i tu je doslo do prekida filma.
2002 godine uvidevsi da se letjeti mora a jedrilicarstvo u Rijeci je bilo u komi, brat me uspio nagovoriti da pocnem paragliding i prodao mi je je svoju Omegu3 opisjuci je kao vrlo stabilno krilo ali "da se mora paziti".
Nakon dva tri odlaska na livadu naucio sam podignuti krilo iz nekog pokusaja i to je bilo dovoljno bratu da me lansira sa Kastelira na krilu imena TWIST. Nakon tri skoka sa tim pocetnim krilom dosla je na red i Omega. Nju sam letio dok mi je prijatelj nije poderao. Karlo ju je prikrpio ali mi je i otvorio oci sta ja to letim. Stabilna je ona ali samo u odnosu na EdelSectora (to je krilo koje u svakom ostrijem okretu dobije bocno) kojeg je on letio na obuci.
Koja vremena!
Nakon toga sam kupio normalno krilo i poceo uzivati.
Danas isto uzivam u letenju iako letim manje nego proteklih godina a i vratio sam se jedrilicarstvu. Ta dva nacina letenja dosta dobro idu zajedno jer su razliciti a i nadopunjuju se.
Na tekme sam isao ali bez nekih rezultata. Tekme vise dozivljavam kao organizirano letenje i ugodno druzenje sa drugim letacima bez neke volje za jurenjem rezultata. Da vise i bolje letim mozda bi ga i lovio.


Pozdrav

Petar
Rijeka

Da se i ja ukratko predstavim:

Zovem se Nikola Kuzmić, navršio sam 16 godina i živim u Novom Marofu. Idem u drugi razred Elektrostrojarske škole u Varaždinu, smjer tehničar za računalstvo.
Letenjem sam se počeo baviti sa 12 godina i letim sve do sad (a nadam se da ću još dugo letit)
Letim prvenstveno radi svoga užitka, ali ne mogu reći da ne prijavljujem letove na OLC i pratim rezultate.

Letenjem me zarazio tata (poznat pod nickom Franco) kojeg sam promatrao od malih nogu kako leti i sanjao da i ja jednom poletim.
Trenutno letim krilo DHV 1-2 (Team 5 BLUE žute boje) i vrlo sam zadovoljan njime. Mirno je, a može se napravit pokoji prelet s njim.

U budućnosti bih se htio natjecati u preletima, ali za sada ću samo skupljati iskustvo.

LP!

Svi ste lijepo počeli, pa eto da i ja ponukan time napišem par riječi o sebi.

Ja sam Tomislav Međeral , al prijatelji me već 27 godina zovu Tomi, što me tješi da sam još uvijek donekle mlad i kakti daje pravo da budem djetinjast i zaigran

Živim u Novom Marofu pa je bilo samo pitanje vremena kad ću naletjeti na Kuzmić flying squad koji su (posebno Franco) odmah iskoristili priliku da me navedu na tanki led i zaraze letenjem.

Kako sam se godinama bavio (i bavim se) planinarenjem, biciklizmom, trekingom, ponešto veslanjem i uglavnom svim ostalim sportovima koji se mogu izvoditi u prirodi, daleko od civilizacije, nije mi bilo teško shvatiti ushićenje i žar s kojim sam od njih slušao o letenju. Normalno, pružili su mi priliku i probati, nakon čega sam svijet doslovno počeo gledati na drugačiji način.
Ipak, od tog dana do moje konačne odluke da se počnem baviti letenjem prošlo je skoro godina i pol dana, no virus je cijelo to vrijeme tinjao u meni pa sam već i u tom periodu s mnogih planinskih vrhunaca razmišljao o bržem i elegantnijem načinu za sići dolje

Konačno sam se u veljači 2008. upisao u školu za pilota parajedrilice u obližnjem mi centru Ekoing Kalnik, te počeo sve aktivnije i intenzivnije otkrivati novi sport koji me svakim letom iznova sve više fascinira. S vremenom sam kupio i vlastitu opremu i nakon raznih kandidata se konačno našao ispod Team 5 Blue-a u plavo/crno/bijeloj kombinaciji koji me stvarno oduševljava.

Čitam, gledam filmove i clipove, slušam razgovore kolega pilota, svakim letom učim, svakim posjetom brdu otkrivam neke nove stvari i to me fascinira. Volim prirodu, volim život, volim letjeti, a letim za svoj gušt i nemam nekih natjecateljskih ambicija, no ipak cilj mi je da dođem do faze kada ću zaista moći s primjerice nekih alpskih i velebitskih vrhova silaziti leteći, naravno uz dobru procjenu i ne dovodeći se u pogibeljne situacije zbog neznanja.
Za to će mi trebati još par sto sati letova, ali mladi smo, ne?! Srećom, ovdje ima dosta ljudi koje mogu pitati za mišljenje i savjet pa će i takve ambicije biti lakše ostvariti.

Eko, toliko za sad!

LP,
T!

Budući me ovdje svi nešto spominju i "krive" što sam ih odveo na stranputice paraglidinga, reći ću vam kako sam i ja počeo.
Dakle zovem se punim imenom Kuzmić Franjo, poznatiji pod nadimkom koji sam dobio u Brazilu -Franco .
Rođen sam daleke 1959 i mada ove godine punim 50, u duši se osjećam jako mlad (radi Ante ko´da mu je 20 )
Oduvijek me je privlačila akcija svake vrste, ali ni u jednom sportu to nisam mogao ispoljiti do kraja.
To mi je na kraju uspjelo jedino s paraglidingom, a poćelo je sve ovako u ljeto 2000 god.
U vječitoj potrazi za dnevnom dozom adrenalina o kojem sam oduvijek bio ovisan, dojahao sam na svojem kroseru sve po šumama i gorama iz N. Marofa gdje živim, pa preko Ivanščice na Ravnu goru.
Slućaj ili Božje proviđenje je htjelo da je tamo istovremeno došla i ekipa paraglidera iz Varaždina ( meni tada nepoznati ali sada znam da su to bili Gigi, Andrej Lepoglavec, Jurica Gregurić i sestra mu Tina-stariji letaći će znati tko su oni).
Do toga momenta viđao sam paraglidere u zraku iznad planina na svojim brojnim putovanjima, ali nikada baš na startu.
Vrijeme je bilo idealno i dečki su izvukli "krpe" iz torbi i s lakoćom se vinuli u zrak, a ja sam stajao u čudu i gledao pitajući se:
"To je to ?
Prekrasno, a nema ništa lakšeg od toga !!"
Dakako, tada nisam ni slutio koliko ponekad naivan mogu biti, a svima vama koji letite vjerojatno je jasno o čemu govorim.
Mala Tina nije poletjela jer je onda bila tek na tečaju i morala je nazvati Marija Habeka da joj on odobri letenje, a kako onda mobiteli još nisu rasli na drveću, pa ga ni ona nije imala, ja sam se gentlemenski ponudio da joj dam svoj.
Ona je potom nazvala Habeka i dobila dozvolu za polijetanje, a meni je u mobitelu ostao Habekov broj pa sam ne budi lijen i ja nazvao....
Ostalo je povijest.
Osvrnuvši se unatrag sada mogu samo reći da mi je paraglidinig iz korijena promjenio život koji i prije njega nije bio ne zanimljiv.
Omogućio mi je nezaboravne avanture, brojna i daleka putovanja, a najviše, donio mi je puno divnih prijatelja i usudio bih se reći jednu veliku i prekrasnu obitelj u koju ubrajam sve vas.
Živi bili i dugo letili !!

uj!

zovem se dario tomašić (32) i letim zmaja, a priča ide ukratko:
prvo su bile jedrilice, 1993. ali nakon 2,5 godine i mnogih dana provedenih na aerodromu i "velikih" 35 sati, zaključio sam (teška srca) da nema smisla.
onda je bila velika pauza, sa tu i tamo ukradenim kojim letom.
a onda sam upounao nikolu musulina (the great one) koji me je 2003. uveo u zmajarstvo na najljepši mogući način, obukom, letenjem, opremom i druženjem. kao sam radio i živio na grobniku imao sam priliku letiti gotovo svaki dan (tu se moram još jednom zahvaliti i ekipi pargliderista iz rijeke koji su mi isto tako nesebično pomagali). 2004. sam nastupio na otvorenom državnom i bio 4. u domaćoj konkurenciji i 17. u otvorenoj i tu kreće moji nagli uspon u natjecanjima te vrlo skori pad. u silaznu putanju sam ušao kad sam intenzivno počeo radititi sa učenicima. nikako ne želim da mladi pogrešno shvate moju prethodnu rečenicu, učiti druge letenju je jedan osjećaj koji je istog intenziteta kao i samo letenje, čak bi se usudio reći da je zahtjevnije od letenja, i ja uživam u tome, ali u zmajarstvu fali instruktora, tako da nažalost ne ostaje dovoljno vremena za letenje.
a onda sam se odselio iz osijeka i trenutno se opet mogu posvetiti osobnom letenju dok si ne navčem neku novu grupu pačića za vrat

Zovem se Stipe Munivrana MUNI i letim od 2004 godine samo COMP krila trenutno letim AXIS Mercury , letim bez rezerve a kacigu sam izgubio zadnji put kad je bio potres

Zoran Štetić -Šteta inače samozvani Red Baron. Zašto? Oni koji lete samnom znaju, a ostali me mogu prepoznati po pre-crvenoj sjedalici Avasport Samurai 2 sa 'registracijom'' 425/17'' vidno našivenom na sjedalici. Rezerva Avasport do 120 kg.
Nagradno pitanje: Što znači broj 425/17 na mojoj sjedalici? Nagrada je pijača po izboru u prvoj birtiji di se sretnemo. Samo prvi dobija - yebiga; recesija.
Nedavno navršio tek 43 godine.
Uljuljao se u sigurnost klase DHV 2 gdje uživam k'o prase u blatu evo već petu godinu. Trenutno sam na ''medenom mjesecu' s Skywalk Cayenne 3, ali kako vidim ta će ljubav potrajati još koju godinu.

Zdrastvujte letači!

Moja priča sa pg-om počinje 2000.Svi koji ste tad počeli znate na kojim se krpama tad letilo(npr.Twist sa dvije gurtne),kako se malo znalo i kako smo oprezni bili.Prvi put kad sam došao na Tribalj bilo je lagano uujjjeee...ooteee.Čovječe ne znam za vas,al ja sam lik upija polako.Na samom početku bilo me strah visine,drmanja u prvim termikama,nisam povlačio komandu dulje od 5cm,malo se naginjao i radio krugove od 150m.Prve tri godine letio sam u prosjeku po 15min!Bilo je tu i urlikanja od instruktora .Letio sam 1/2 i nema šanse niš drugo,osim sa Kupljenova(50m),oko 6 godina i onda sam prešao na dvojku.Sad letim Pro Design Jalpa.I fakat sam nevjerojatno zadovoljan sa krilom(šta god mislili o PD-u)!I eto sad mogu reći da se polako osjećam iskusnim pilotom.Prije jedno dvije godine na Triblju sam sa Kneževićem na stanici, napravio dva full stalla a prije toga u više navrata nekolio negativa,frontalaca,jednostranskih,be stolova.Kad letim i vrtim stupove u proljeće ili jesen ili ljeto kad zna biti malo funky,zna mi se desit da kad me dobro prodrma(na Tribljiću npr,al zna se to dešavat i na kopnu) da mi krvca malo brže šikne kroz venice(znate na šta mislim!).Inače volim pričati sa ljudima kak lete i šta rade al to nije baš tak lako za objasnit!Svako ima neki svoj rad i način.Neki lete više sa komandom pa malo tijelom,ja više volim dobro se nagnut i to pratit sa komandom.Od akro letenja počeo sam naprednije kužiti vingaće,spirale ne volim,ostalo ne znam.Moj klupski kolega Rođo uz Rodrigeza je jedan načih akro letača.Tak da će se sigurno i neko takvo natjecanje uskoro održati.Do sljedećeg proljeća i novih nabrijavanja na visine,kilometre,budite mi dobri...vozdra!

Ja sam Prelac nadimak mi telac

neću puno o sebi jer me letački svijet zna po mnogim "letačkim pričama" koje su mi se dogodile

očito nisam previše pametan jer mi se "šit hepens" ponavlja
istina je da imam tu "sreću" da redovito navučem čušku nase ali imam i tu sreću da u nesreći dobro projdem (mada filozofzki gledano imati nesreću pa onda sreću u nesreći demagoški zajebana teorija ... i moglo bi se hektolitri vina popit razglabajući tu temi )
Imam letačkog prijatelja koji me prozvao da sam rizična osoba. Oni koji me bolje poznaju znaju da ja čak previše razmišljam o trivijalnim stvarima ali u našem sportu mogu se dogoditi situacije nad kojima bez obzira na znanje, sposobnost i dr ne možemo puno utjecati. al eto živsam nakon punih 10 g aktivnog bavljenja PG-om

Puno sretnih sati uz naš sport svima želi Prelac

btw dok ne padneš neznaš koliko se lijepo opet ustati

LP
GP

Striček Prelac, nisi ti telac već Gorski vitez starog kova! Tvoja najveća nesreća je što letiš srcem, pa koji put zaboraviš razmišljati dok letiš. Razmišljaš poslije za šankom i onda ti se učini da imaš nesreću Zato sjaje tvoji zračni vezovi kad opleteš preko onih gorskih šuma i gudura gdje se ne bi zaputila velika većina nas drugih. Borac takvog kova je i Jože, samo s nešto većom satnicom.

A da nisi bio mačka u prošlim životima?. Iskoristio si jedno pola života, ali ti ostaje još barem 3-4

Prelac nisi telac.
Tvoji letovi možda nisu najduži ali umjetnički dojam im je za 10.
Ja ih pokazujem jedriličarima da bi shvatili što se u PrimoGorju može odletiti.

Pozdrav
Petar

Pozdrav svima,

Josip Omazić

rođen 19.03.1982

Edel Confidnece DHV 1-2

Ekonomist

Letim od 2007

Član AK "Tomislavgrad"

Više na www.paragliding-tomislavgrad.com

Mislim da je red, kada netko dođe u novo društvo, da najprije kaže DOBAR dan. Ja ću nazvati DOBRO veće jer je ponoć upravo prošla, ali naglasak je na DOBAR.
Isto tako smatram da je ovo mjesto gdje treba ostaviti svoj prvi post na forumu.

Moje ime je Goran ILIĆ (već više od pola stoljeća) i nikada nisam imao priliku poletjeti na nečemu što vi vrlo kratko i jednostavno nazivate pg, ali zato sam u svojim letačkim knjižicama imao priliku od 1974. do danas upisati više od tisuću sati letenja. Uglavnom je to nalet na jedrilicama. Ima nešto i naleta na avionima. Ono na što sam posebno ponosan su dva orla (1984. za jedriličarstvo i 1990. za motorno letenje) koji krase moju vitrinu. Bilo je tu još mnogo toga, ali to nije razlog što se javljam na ovaj forum.

Razlog je taj da već nekoliko mjeseci radim u Agenciji (znate kojoj) i vodim Odjel generalne avijacije. To je onaj odjel koji se, između ostalog brine i o ovjesnom jedriličarstvu i parajedriličarstvu (i svim ostalim vidovima sportskog letenja).
Direktan povod je Laminar, kolega s posla. Jednostavno je rekao odi na forum i pogledaj što ljudi predlažu vezano za izmjenu pravilnika. I evo me.

Dobro došao na forum.
Zaslužio si poštovanje ovom gestom!
Totalno ne uobičajeno ponašanje "organa vlasti". Kao da je zapuhao neki drugi vjetar?

Nadam se konstruktivnoj i plodonosnoj raspravi na obostrano zadovoljstvo.

Pozdrav
Petar

Pozdrav svima!

Zovem se Mario Krešević, imam 31 godinu i živim u Rijeci, gdje se i rodih.
Počeo letjeti 2005. godine, nakon tečaja kod Vlade P. Prvi letovi su bili samo pravac ravno, jer me bilo strah da ću jako propasti ako povučem komandu.

Nakon takvih drljanja po Lliču, kupio svoje 1. krilo (Woc Taifun).
Nakon par letova sa Taifunom koji su također bili pravac ravno, ali puno duži jer je Taifun ipak "krilo" naspram onog školskog od desetak komora, počeo okretati i kolko-tolko proletio.
Dobra klopa i neuredan život me zeznuli, i prešao gornju granicu Taifuna, tako da je bilo jako jako puno curenja na Triblju....Ali nije svako zlo za zlo....jer od svih curiona naučio dobro start i sletanje.
Promjenio krilo, kupio jazz-a i počeo uživati u letovima i stvarno letjeti.
Pred par mjeseci počeo ponovno letjeti nakon 2 godine pauze, i vidim da droga zvana pg ponovno počinje opasno hvatati.
Pozdrav

Mario

Pozdrav!

Zovem se Hrvoje Bagarić, 22 nepune god, apsolvent na vvg-u, smjer-zrakoplovstvo. Čitam forum već duže vrijeme, pa sam se odlučio predstaviti.

Počeo bih se baviti PPG-om, pa skupljam informacije sa svih strana. Naravno, dobrodošao je svaki savjet cijenjenih letača.

PPG mi se čini kao najbolji omjer uloženo-dobiveno, jer na kraju krajeva, bitno mi je samo da sam GORE , na PPG me potaknuo jedan letač iz Radoboj-a, i za to mu velika hvala.

Nadam se daljnjoj suradnji, i dobrom druženju