Ne znam za vas, ali njegovi 'Paragliding Tips' su mi na počecima letenja i još dugo kasnije bili pg biblija. Imao sam ih isprintane i čitao prije spavanja. Kao i mnoge druge tekstove koje je sakupio na svojoj stranici indikativnog naslova: expandingknowledge

Ukratko, razlog prestanka je zasićenje - letenje mu je 'izgubilo sjaj'. Više na: Stopping

Vjerujem da je većina vas bila u onom stanju uma: letenja nikad, nikad dosta. I zato se mora činiti čudno zamisliti da bi čovjek ikad poželio prestati, da bi mu letenje ikad moglo izgubiti draž. Ako ipak razumijete da je to neminovno možete se utješiti - Jerome prestaje nakon 20god i 1450h leta.
Imate dakle još dosta, dosta fore... (uz časne izuzetke na koje se neminovnost ne odnosi)

Ma sere.. Zato su to kod nas dobre zime, kad 4-5 mjeseci ne zluftaš guzu volja ti se vrati, htio ti to ili ne ;) Doust je uvjek bio opicen na 'detaljističku' i 'sigurnosnu' stranu, pa se kao takav nikad nije oslobodio određenih strahova i potpuno uživao u letenju. Bar ja tak mislim.. on ti dođe ko naš Kompa ;) (al mislim da nije imao takva sljetanja)

Imaš dosta pravo. Uostalom, on i sam veli da ne garantira da se neće vratiti. Meni je to samo bio dobar šlagvort za jednu temu...

Sjećam se kad smo bili na Ohridu dva tjedna i kako sam nakon 'samo' 10 dana (od 14) letenja shvatio da je moja ultimativna potreba da budem u zraku nestala. To me prilično začudilo.

Naravno, kod nas letnih dana u godini nema baš toliko puno, a ja osobno nemam vremena da ih sve iskoristim kao što nemam ni novaca ni vremena da odem tamo gdje je letivo kad kod nas nije. Zato se ne brinem puno da ću se zasititi mada je moja potreba da budem gore već dosta manja nego u počecima.

Ipak, čovjek se mora zapitati kako to da ima ljudi koji jednostavno prestanu letjeti iako su svojevremeno dijelili s nama istovrsnu ljubav prema letenju. Hoće li i za mene doći taj dan?

Mislim da je to sasvim normalno, dok god ti se ta potreba vrati nakon 14 dana neletenja .


I oko nas ima dosta ekipe koja je prestala, možda ne deklarativno kao Jerome, ali više ih nema na terenu. Kako te život nosi ponekad ostaje sve manje vremena za letenje, tj. druge stvari postanu bitnije... Makar ja smatram dok god ostavljaš mogućnost da si ponekad odletiš - nisi prestao. A prestal buš tek kad ti preko riti zadnju grudu zemlje hiti .

U potpunosti ga razumijem, iako do prije par godina to nisam bio su stanju razumjeti.

Nakon nekog vremena cak i predivna stvar kao letnje moze dosaditi. Stalno isti start, slicni uvjeti, slicni letovi, natezanja oko prijevoza.... dosadi.
Evo mog iskustva:
Do prije dvije godine letio sam kada je god to bilo moguce. Vikendi obavezno a radnim danom sam nakon zavrsetka posla
trcao do auta i jurio na start. Tamo je prva smjena obicno isla po auto tako da sam im se ja ubacivao za prijevoz.
Bilo je par tjedan kada sam letio svaki dan iako sam normalno radio do 16h. Tako jedno cetiri - pet godina.
Onda sam promjenio posao, problemi sa zdravljem, pojavile se pauze i po dva mjeseca. Kada mi se letilo vrijeme je bilo loše.
A kad sam i uspio otici na letenje, letilo se samo na Triblju.
U medjuvremenu ekipa se malo rasula i promjenila navike, novih nije bilo, tako da se vise nije moglo
letiti u drugoj smjeni i samo sam trosio telefon pokusavajuci dogovoriti prijevoz.
Tada sam poceo razmisljati o prekidu jer nisam vise uzivao ali par lijepih letova me je brzo odbilo od te ideje.
Prekinuo sam forsiranje i poceo letjeti samo kad sam procjenio da ce biti meni zanimiljivo i ugodno letenje i
bez organizacionih nervoza. Letovi su sada znatno redji ali su bez opterecenja da nesto moram i uzivam u svakom.

U medjuvremenu sam probao naucit letiti zmaja, skrsio se par puta i shvatio da je to nije ono sta sam trazio.
Dobar Zmaj stvarno leti bolje od paraglidera ali je problematican za sletanje i tezak za transport i organizaciju.
Procijenio sam koliko bi mi trebalo da dodjem do razine da letim sigurno bolja krila, jer ona srednja i nisu bolja
od paragildera (osim u krajnjoj brzini), i odustao sam.
Paralerno tome Rijecki Jedrilicarski klub je proradio i odlucio se upustiti u avanturu zvano Zarkoplovno jedrilicarsvo u Hrvata.
Jedrilicarstvo je isto neprakticano i sa previse birokracije ali i moj prvi doticaj sa nebom preko kojeg
sam se zaljubio u letenje prije 15 godina i sada sam dosta energije usmjerio u tom smjeru.

Da dalje ne duljim, leticu dok me to bude uzbudjivalo i cinilo sretnim. Kad mi dosadi necu letiti.

PS:Letenje sa motorom mi je banalno. Radje bi vozio motokros.

pozdrav

Petar
Rijeka

Jednom letiš, uvijek si u zraku. Ako ne fizički onda psihički.Virus letenja je neunistiv i samo ti ga riješi Ako je vjerovat i onda ti duša poleti.Lp

.

Do danas nisam naišao na ovu enciklopediju savjeta. No moram priznati da sam se već u prvih desetak savjeta pronašao u nekim situacijama. Sad imam zanimljivo gradivo za proučiti .
Bilo bi dobro cijelu stvar prevesti i dati svakom učeniku koji upiše tečaj da mu to bude osnova prije svega ostalog; jer dignuti krilo može naučiti početnik na prvom danu obuke ali to nikako ne znači da je svjestan zašto to radi i koje su moguće posljedice.

covjek je mozda uzeo godisnji odmor
20 god u zraku nije mala stvar(jos kad to dobro naplatis)
ali ljubav prema slobodnom letenju tesko da moze isceznuti.

p.s. samo pametno letenje ima ima sigurnu buducnost

Zanimljiva tema. Izgleda da nas sve proganja to pitanje - pitanje prestanka letenja. I nije samo letenje u pitanju. Možda nije najbolja paralela, ali je svakako indikativna za mene. Svojevremeno sam, kao srednjoškolac i student (bilo je to dugo razdoblje (15-25 godina), izlazio svaki vikend. Ideja vodilja mene i mog društa je bila: alkohol i bučna mjesta (nekadašnje discoteque i klubovi, privatni partyi itd.). Prvih godina, bio sam kao puštena sa lanca, obavezno opijanje, pa neko sranje u nekom od ZG klubova i izbacivanje redara, pa onda tumarenje gradom u potrazi za novim uzbuđenjima. Kasnije je strast prema izazivanju nereda slabila, a alkoholizirana zabava je postala suptilinija, došle su i djevojke, i to one koje nisu pobjegle glavom bez obzira. Mislio sam da to nikad neće prestati, jer čemu život ako se ne provodiš. A onda me to prestalo uzbuđivati. I onda sam prestao to raditi. Sad kad pomislim na to vrijeme, grozim se što mi je bilo u glavi. Valjda sam odrastao i izašao iz puberteta.

Još uvjek imam strast za letenjem. To me uzbuđuje, podigne mi se krvni tlak kad pomislim na polijetanje ili na dizanje pod bazom. Kad liježem poljubim ženu i djecu, pa onda pod pokrivačem stisnutih očiju vrtim stup i utonem u san. Doktore, da li sam normalan? Baš me briga, vrtim ja svoj stup u svom filmu. Jednom sam letio na 12 tekmi za redom. Bilo je to 2005., prvo naše Državno u Istri, pa onda Slo državno u Kobaridu. Otišao sam posljednjeg dana prazan i umoran, ispečen od sunca. Dopizdilo mi je letenje. Prvi put sam to osjetio nakon što sam prvi put poletio 1993. Malo me zasmetalo, ali sam se naviknuo. Odmorio sam mjesec dan i opet udri, kao da ništa nije bilo. To je zasićenje. Slična stvar mi se dogodila ove godine. Prvo PWC 6 tekmi, pa onda naš DP na istom mjestu još 4 tekme + 2 dana ekstra rekreativnog letenja. Onda sam odmorio 3 tjedna i opalio prekrasan let na Velebitu. I strast se razbuktala. Jednostavno je to droga (ili virus), a što više letiš to te više uzima. Ponekad, u zimskom periodu, dao bih sve za peglanje Kalnika ili Plešivice, samo nekoliko krugova pod bazom. A sad mi je 50km i 2h leta onako, niš posebno.

Nisam siguran da li ću ikad imati potrebu prestati letiti. I to me ponekad plaši. Brijo sam dugo na zmaja, pa sam iz istih razloga kao i Petar odustao. A i Ljubo je otišao u vječna lovišta, moj letački guru i mlađih dana. Nema uvjete za to, a i komplicirano je. Jedriličarstvo mi je velika želja, ali dok neuhvatim dovoljno vremena neću se upuštati. Međutim, kad djeca malo poskoče, i ostavi me žena, i kad prestanem piti alkohol jer me tri dana potom boli glava, kad supermen promjeni spol i kad Tarzan postane topao i kad prestanem slušati rock'n'roll, tad...

biiii, biii, bii, bi, bi, bi, trrrrrrr

Dragi Toni,
nemoj se nista brinuti, normalan si. To sto ti zoves "vrcenje stupa" neki zovu "samaranje majmuna", drugi "davljenje pitona" a strucni termin bi bio masturbacija. Vecina djecaka u tvojoj dobi to radi. Proci ce te kad ti djeca malo narastu i odu od kuce.

p,
D.

dr ti si car

Ja to zovem "slaganje šatorića" i moram priznati da pri tome uopće ne mislim na paragliding.
Doktore, pomozite!

Nastranu šalu,
Da ne odemo previše O.T., moram priznati da mi je malo splasnulo u posljednje vrijeme (mislim na želju za letenjem). Jednostavno mi se više nije dalo pakirati opremu, pratiti prognozu i razmišljati kako to uklopiti sa poslom ili G.O.-om.
Naravno, dovoljno je bilo da netko počne letjeti više i dalje nego što je pristojno za jedan radni dan, pa da se probudi želja pothranjena činjenicom da baš i nema nešto posla ovih dana koji bi me zarobio na poslu.
Zgodno je bilo primjetiti da nakon bojazni na startu da sam zaboravio kako se zavezati i kako poletjeti, slijedi let u kojem je sve bilo poznato kao da sam jučer startao (bolje nego kad voziš bicikl nakon 5 godina) i ne samo da nisi zaboravio kako se leti nego se letjelo vrlo proračunato, mirno i koncetrirano. Izostao je onaj hu-bu-ajmo-gonjaj-joj iscurio sam-ko zna stignem li još jednom efekt.

Stari Jerome je objesio kopačke nakon 20 godina intezivnog PG-a. Možda je recept ustvari u doziranom, unaprijed proračunatom, ugodnom letenju, bez napora, jurišanja na start ili putovanja sa tekme na tekmu. Na tekmi se leti zato što moraš (iako nisi morao doći tamo), a sve što moraš kad tad ti se popne na vrh šatorića.

Mislim da pilot nikad ne prestaje biti pilot , u duši i srcu .
U razgovoru sa Mijom Banom , veteranom Jugoslovenskog zrakoplovstva , nositeljem mnogih diploma i odličja ( prvak u Relly-u ) , Osječaninom , na kraju umirovljenog kao dugogodišnji pilot u Poljoprivrednoj avijaciji , dan danas odbaci padobrance pa ih "pobaca" iznad Osijeka , pijemo tako kavu u Osječkoj "Jedrilici" i ispitavam ga...

(razmišljam) Kao djete socijalizma zamišljao sam da ne moram iću u školu nego bi bilo lijepo kad bi mogao raditi cijeli život kao berač banana???? Hebote , kako sam ja volio te banane a njih skoro nigdje i nikad . Banane čovjeće...?!

Potom sam otkrio pizzu i kolu . I to dan danas volim , ali ne idem često na takvu vrstu klope jer imam vjerovatno novi đir i smisao za jelo i piće... Kad mi je kum petu godinu za redom radio na moru kao pizza majstor razmišljao sam kako čovjek uživa... Demantirao me je... Volio bi pojesti masnog kruva i paradajza....

...Reko "Mijo" , dal uživaš kada zaprašuješ njive sa AN-om - rekao ne ! Ne vidim ti ja to na taj način kako ti gledaš na to . Dosadno brate je , gledam samo kako da što prijem potrošim normu gnojiva i da idem kući , na kartanje.. Rekao je da je to kao i da voziš traktor , ili ja auto... Znali smo slijetati niz vjetar sam da što prije okrenem na stajanci i da me napune ponovo sa gnojivom ili herbicidima... Dojadi brate !!!
Potom smo počeli pričati u Dijamantnoj znački , zlatnoj , i preletima u bivšoj YU koji su započinjali u Sloveniji i završavali u Makedonij i po dužini leta dobivala se značka . Ili , letenju na valovima (Bjelopolje) i tada mu zaiskri oko....
Pričao je i o otkazima motora ili letu na "parama" a još mu fali 50 km do kuće.... Pa puknuće cilindra i ulje koje pljušti po vjetrobanu i slijetanje na slijepo .

Normalno da od 1.000 i 1.000 sati naleta nekih se sati i momenta ne možemo sjesti ali ja se danas dobro sjećam svojeg prvog leta (laširanje) sa Blanikom L-13 i to 18.04.1991 , čak se sjećam i što sam pjevušio kad sam letio.... Ili kad sam prvi put poletio sa parajedrilicom ( 15.04.2005 ) na Slatniku... Svoj prvi prelet parajedrilicom od 40 km ili napad orla....

Sad sam se umorio od paraglidinga jer sam se prihvatio nekog posla koji "ubija" , a to je škola letenja , i vođenje kluba i operater na vitlu.... Najveća nagrada je zadovoljstvo i osmjeh koji dobiješ kada tečajca naučiš letjeti , nažalost na svoju privatnu štetu jer , drugi lete a ti se dereš na radiovezu , ili vitlaš . Netko mora biti i kuhar u vojsci da bi mogli osvojiti svijet i tako to gledam . Bojim se da ne postanem berač banana ili pizza majstor , iako , znam da bi isto mislio te osjećao da sada radim recimo u "Javnoj kući"...

Mislim da je važan pristup prema svim stvarima , tako i letenju . Ako letenje doživljavamo kao nešto što nas opterećuje u bilom kojem smislu to uskoro postaje stvarno opterećenje i ono polako ali sigurno nas udaljava od smisla letenja , a to je biti momentom zamrznutim u prostoru i vremenu za vječnost . I naravno da se uhvatim da je "malo" letenja , da je malo kilometara , da je loše krilo , sezona , da vjetrovi nisu naklonjeni ali , kad bi svaki pecaroš odlaskom na rijeku upecao ono što želi izgubio bi se smisao letenja i banana te pizza .

"Život je kao bombonjera , nikad ne znaš šta ćeš dobiti" - Forest Gump

Istinski pilot nikad ne prestaje biti pilot , i godinama stremljenja da dosegne nebo nije uvidio da je nebo dosegnulo njega zauvijek . I kada zbog nekih objektivnih razloga kao što su zdravlje ili subjektivnih ( supruga ) ne odustane od letenja fizički , on i dalje uviđa venturi efekat u međunožju svoje gospođe , a to je da pri suženjima "diže" , ili da se odojak uprkos doktorskoj zabrani bolje peće ako se vrti suprotno od kazaljke na satu .

Osim toga , nije samo letenje povlačenje jedne ili druge komande parajedrilice nego i sve ono što je predhodilo ili što dolazi nakon leta , a to je ljuti fiš paprikaš i hladno pivo sa ekipom istih snova .

Ja sam odlučio smršaviti da bi bio u težinskoj skali za krilo sljedeće sezone , i ne bi mi vjerovali da može mirisati fiš paprikaš na slici...

LP

Morelli
www.etosijek.hr
___________________________________________

Bis idem non est idem. - Dva put isto, nije to isto.

Tebe isto negdje uronilo u kazanče dok si bio mali, a?

Natjero si mi suzu na oko prijatelju!