Odista vruće.
Nakon one suše i vrućine u 7 mj. otišli smo u Španjolsku gdje je sve gorjelo, a potom odmah u Makarsku i Mostar gdje nije bilo nimalo bolje.
I ove godine moj flying squad ljetovao je u gostima kod Beše cara Makarskoga, koji nam je dao kljućeve grada ( čitaj: univerzalni ključ koji otvara sve rampe u gradu).
Tako se nismo morali zezati sa čuvarima nacionalnog parka, jer smo letjeli s nižeg starta „Miletin bor“(650 m), a što se u konačnici svodilo na isto jer bi se i od tamo dizali.
Start je doduše malo zahtjevan jer se starta s puta, a kako je često vjetar bio dosta slab ili iz krivog smjera nije bilo baš lako.

Moja kćer je na start dolazila u punoj opremi, po sistemu ništa nas nesmije iznenaditi.


Ljetovanje je bilo full size adrenalinsko i naporno, tako da je više podsjećalo na kondicione pripreme specijalnih postrojbi nego na odmor.
To potvrđuje i činjenica da sam izgubio 3 kg, a kako i nebi kad sam primjerice u jednom danu nakon jutarnje brdske ture biciklom po Makarskoj, nosio krilo na Pržinovac(20 min.), a potom 1,5 km do auta u kampu,a nakon toga još 3 km od rampe do „Miletinog bora“( po kršu uzbrdo), pa potom opet 1,5 km do kampa.
Čak ni u kampu „Jure“, gdje smo bili smješteni nije nedostajalo uzbuđenja.
Tako da me je jednog predvečerja dok je puhala jaka bura zamalo umlatio bor koji se srušio pored mene.


Inaće smo letjeli lijepo i gotovo svakodnevno i nije bilo nimalo dosadno jer bi nam se svaki dan netko priljućio od internacionalne ekipe koja je tamo ljetovala.
Pa smo se tako družili i letjeli s Slovencima, Francuzom, Njemcom i 5-toricom Poljaka.

Pa ipak najviše nas je dojmila posjeta Mostaru , uspon na i letenje s Veleža.


Igrom slućaja upali smo u ekipu koja je na čelu s Brunom iz Mostara i Base jumperom Goranom iz Milana, htjela poletjeti s Veleža u tandemu.
Goran je imao namjeru iskočiti iznad Mostara i u wingsuit-u preletjeti iznad starog mosta.
Pratnja im je dobrodošla, dapaće Nik je svojim Go-Pro-om trebao dodatno popratiti skok iz zraka.
Cijelu akciju je inaće snimala i Bosanska televizija.


Uspon na Velež zapoćinje asfaltom, ali se uskoro pretvara u makadamsku cestu koju 16-tak godina otkako se s vrha povukla JNA nitko više nije održavao.




Takvu cestu lako može savladati samo Lada Niva i T84 i to baš tim redom jer vjerujem da bi na pojedinim dionicama i tenk imao problema.




Goran je ubrzo morao ostaviti svoj auto jer nije imao 4WD.


Pa ipak, uz još neutvrđenu štetu na podvozju savladala je to i jedna Toyota kao i moj Nissan.



Na polovici puta bacili smo pogled na prekrasan kanjon Neretve koji se pružao ispod nas.




Uz put su posvuda postavljene table mine i mada nas je domaćin Bruno uvjeravao da je to postavljeno „tek onako“ nismo baš bili sigurni u to.




Najviši vrh Veleža Botin visok je 1969 m i do Mostara koji je na cca 60 m ima 1900 m visinske razlike.
No leti se s nešto nižeg vrha Brasine (1897m), na kojem je JNA imala objekat s 8 katova iskopanih u utrobi planine , a o ćemu svjedoći još samo šaht od lifta koji je preživio eksploziju.





Tu je bio i heliodrom i bezbrojni tuneli, a sve su digli u zrak eksplozivom prilikom povlaćenja 1995.




Goran meditira....


..dok mi mlatimo lubenicu koju nam je on ritualno prije toga podijelio za potrebe scenarija(?)






Bacite li pogled prema Mostaru s te gotovo 2000 m planine postane vam jasno zašto su Mostarci Planinicu(658m) prozvali tako, odozgo izgleda kao malo veći krtovinac.


Hodanje po tim ruševinama uz one table „Mine“ vam prouzroći neke čudne trnce u nogama, tako da smo bili sretni kad je došao tren da dignemo noge u zrak i poletimo .


S leđa nam se navukla neka gadna naoblaka i valjalo je požuriti prije nje, a i vjetar je počeo jačati.
Po polijetanju odmah nas je uhvatilo žestoko dizanje i morali smo se baciti na uha jer iznad 2000 nismo smjeli zbog aviona koji su dovozili u Mostar vjernike koji su išli u Međugorje.




To i ne bi bio neki problem da nismo s gotovo te visine poletjeli i usprkos jakim ušima išli gore 1,5 m/s.
Uz maksimalne uši i osjećaj da će nam termika rastrgati krila spuštali smo se prema Mostaru.

Iza nas Bruno i Goran poletjeli su na „Taxiju“, no stariji tandem velikih komora i dobranih 30 kg preopterečen unatoć dizanjima nije uspio doći nad Mostar s dovoljnom visinom da bi Goran mogao iskočiti, pa je tako cijela stvar propala.




No, unatoć tome nitko nije bio razočaran ,pa smo u jednom restoranu na obali Neretve uz dobru klopu i piće završili druženje u dobrom raspoloženju i uz želju da to što prije ponovimo.

Uobičajno za obitelj Kuzmić Vrhunske avanture .Žao mi je što se termin nije poklopijo da se sretnemo u Makarskoj ili Mostaru . Usput mala ispravka iz povjesti Velež smo oslobodili u lipnju 1992 godine .

I nama je žao.
Mislili smo na tebe, ali nemam tvoj broj.
Zahvaljujem na ispravci, podatak sam našao na internetu, ali očito nije bio točan.

Odlične fotke majstor Franko! Usput valda je i letenje bilo dobro!

U to vrijeme bio sam u Mostaru i zao mi sto nisam znao za ovakav podvig!!!!
Cestitam svim akterima price i zelio bih se prikljuciti slojedeci put;))))).... Ako primate nove avanturiste?!

Zivili!!!

Naravno!

Franco,

Ti bi ove svoje putopise mogao objediniti u neka "Sabrana djela". Knjiga bi već sad imala popriličan broj stranica.
Evo ja kupujem prvi primjerak - s potpisom autora- naravno!

LP
Š

Na kraju se Goran odlućio za sigurniju varijantu prijevoza do Mostara-avion.
Izveo je skok, a koliko je to bilo spektakularno teško je prosuditi jer za sada nema snimke odozdo, a snimke s GoPro-a izgledaju puno udaljenije nego što su u stvarnosti.

Prilično nisko ako mu je ostalo 13-14 sec leta s padobranom.

Kupi Zuku Džumhura, ak si čuo za njega .... na zapadu nisu, na istoku ni prije nisu ...