Što više letit u " mirnim " uvjetima malo ranije i malo kasnije. Sam sebi tribaš biti doktor, a onda vrime izliči sve. Ma bitno da se ima volje strah će nestati. A sad zamisli kako je lopovu kada ga uhvate, prebiju i on opet treba pokušati, a nezna šta ga čeka! Kako se on oslobodit od straha???

"Kad jednom povučeš cif na ruksaku, to je dobar znak da je sve prošlo."

Još bolja im je izreka :

"Saki padalec ima svoje drevo!"

Nije mi samo jasno zakaj ja onda imam već cijelu šumu?

Primjer drugi - rano proljeće 2000., očekujemo vijesti o osnivanju PG Feniksa na Kalniku iz domovine. Taman je la furgoneta sa svojih 6 putnika stigla do južnih padina Sierra Nevade u Španjolskoj u Andaluziji. Smjestili smo se u Bubionu, selu na nekih 1600 m nadmorske visine. Snaga kuka da mu nije toplo i da ga bole sinusi. Unajmili smo Angie i Carlosa da nas vode i odveli nas prvog dana na neki start iznad Bubiona. Karma i ja letimo na Omegama 3. Bilo je nešto vjetra, termika je radila svoje i bile su predivne stijene, nekako crvenkasto-smeđkaste, sunce ih je obasjavalo nekim toplim sjajem. Karma i ja smo se zavukli među njih zekali se. Bilo je prpošno, ali moj tadašnji ego-trip nije vjerovao da se uopće meni nešto može dogoditi. Naravno, čim se igraš nedodirljivog neka ruka svevišnjeg te vrati u stvarnost opalivši mi šamarčinu po prednjem rubu moje žute O3, tako da mi se prednji rub podvio. Instiktivno sam namotao komande i zakočio maksimalno krilo. Krilo se počelo otvarati, ja popuštati komande, ono se otvorilo, krenulo naprijed, opet sam snažno prikočio i nisam obraćao pažnju na zemlju. U tom momentu, trenutak prije nego je krilo trebalo zagrabiti zrak i krenuti naprijed, tijelom sam upao u neku krošnju, koja me zarotirala, a krilo je imalo puno dinamike. Slijedeća slika je bila jedna okomita stijena, onako malo manja od fiće, ka peglica (rekao bi moj prijatelj Bešo) koja juri u moj lijevi bok. Opizdeknuo sam glavom i lijevim ramenom te kukom u tu stijenu, uz tresak. Spuzao sam dolje, ono doslovno scurio, a sreća je u tome da je pod bio blizu. Pokušao sam se odmah dići i zacrnilo mi se pred očima. Pao sam u stolicu uz nesvjesticu. Pomislio sam, ubio sam se k'o budala i sad padam u nesvjest, nemam pojma gdje sam, da li ovdje imaju GSS, helikopter, koliko sam se polomio, k'o će to platiti, tek smo došli, zajebo sam i sebi i ostatku društva putovanje. I tak ostanem ipak pri svjesti. Pipam se, boli rame, razbio sam vario. Skidam kacigu i ona je pukla. Dižem se, mogu hodati. Pokušavam skinuti krilo. Ide i ono lako s drveta. Idem se locirati, popnem se na tu stijenu i skužim da sam 50 m od ceste kojom smo iišli na start. Nailazi Angi s kombijem! Pa ovo je previše sreće i za budalu kakva sam ja. Karma je prebacio u drugu dolinu, a Razum ga paramotorom traži i pokušava ga dozvatil radio stanicom. Sonaj i Pintar se čude u nevjerici. Potpuno redovito stanje.

Nekoliko dana sam teško izgovarao složene rečenice, ali to nije bilo bitno jer smo i onak puno cugali, pa se svima petljao jezik (a neki od nas su u dnevnom boravku, u šatoru spavali više od 24h u komadu). Tjedan dana nisam mogao računati složene računske operacije poput 5x6. Vjerojatno od potresa mozga. Ali nisam kukao, da mi ne bi zabranili letiti. Nisam išao u bolnicu, mada sam godinama kasnije trebao fizikalne terapije za lijevo rame. Vario mi je poslao Igor po Ratku, Doku i Davoru. Tako da sam neometano mogao nastaviti letenje. Ali više nikad nakon tog pada nisam radio što sam do tad radio, opušteno letio (pre)blizu stijena po turbulentnim uvjetima. Nešto se prelomilo, dugo mi je trebalo da izbacim taj film iz glave i da nemam grč u želucu zbog toga. Dugo niti speed nisam dirao.

Prvi put sam na drvetu bio 99, mozda 2000, ne znam. Uglavnom, nije ni bitno. (svaka slicnost pocetka s Camusomovim djelom je posve slucajna). Tad sam letio P60. Vrlo sigurno DHV2 krilo kojem sam bio drugi vlasnik, ali u svojim ocima ko da sam prvi (koliko sam ga platio, mogao sam i biti).Od spagica se nije vidjelo platna, sto je bila velika prednost zbog dobrog rasporeda opterecenja i posljedicno vrlo ugladjenog ponasanja pri zaklapanjima, ali je imalo i svojih losih strana. No, i do toga cemo doci. Cijenio sam ga i stoga sto je imalo pravo musko ime, poput kakvog tenka, ili ne daj boze bestrzajnog topa, za razliku od raznih lovera, liftova, tratincica, roza-zraka-sunca-u-guzici, i sta ti ja znam kakvih sve onovremenih gay imena koja su trebala valjda prikriti ubilacku prirodu tadasnjih konstrukata. Naravno, krilu takvog imena prilicio je i stil letenja koji nista nije prepustao slucaju, pa se tako nije moglo dogoditi da me slucajno nesto sprijeci u namjeri da poletim jednom kad sam ga isukao iz vrece. Pa nisam se valjda bez veze vozio dovle!? (imajte na umu da je tad voznja na lozu bila manje isplativa nego danas).
No, vratimo se u taj dan 99, ili mozda 2000. Kako je kisilo nad Brestom ne znam, ali da je taj francuski stihoklepac bio taj dan na Triblju napiso bi poemu prema kojoj bi Gavran bio djecja pjesmica a ne ono kvaziromanticno sranje s nekom Barbarom u glavnoj ulozi. Zapravo, nije nista padalo, samo su nad greben bili navuceni olovni oblaci, tako teski od vode da jos pamtim taj osjecaj straha da se cijelo nebo ne srusi na mene. Stigli smo Sonja i ja, u to vrijeme bili smo jos mladi, vise-manje neiskvareni satima letenja i u stanju provesti nekoliko sati u istom vozilu bez da netko onom drugom odgrize glavu. Zapravo, cak sam joj nekako bio i drag, sto ce se isto vidjeti dalje u tekstu.
Nu, dosta predigre, prijedjimo na nepobitno utvrdjene cinjenice: cinjenica je kako smo kriticne zgode dosli na veliki start na Triblju i utvrdili da je isti vec zauzeo oblak te da je vidljivost u najboljem slucaju (to je onaj kad imam cunu od 25cm) 20m. Cinjenica je kako smo se potom odvezli prema malom startu i utvrdili kako se na njemu nalazi veci broj lokalnih pilota i niti jedna lokalna baza, vec je ona ista megabaza jedno 50-ak metara iznad predmetnog starta. Cinejnica je kako sam potom odlucio kako cu ipak poletjeti s velikog starta i bez problema odmah po polijetanju zauzeti kurs prema jezeru te kroz neko vrijeme (1-2min) uz propadanje od 0.5m/s (kao sto vidite lukavo sam uracunao konvektivne procese u oblaku, tad su krila normalno propadala 1,2 pa cak do 1.5m/s) izaci pred greben na donjem rubu baze, prijeci preko svih luzera na malom startu, mahnut istima i nastavit jedrenje ispod baze dok oni cure do Nedjeljka. Do sad provedenim vjestacenjima nije nepobitno cinjenicno utvrdjena moja ubrojivost u tom trenutku. Nepobitna je medjutim cinjenica kako sam u to doba imao odvratan fluorescentnozeleni jednodijelni skijaski kombinezon marke Nordica, koji sam, obzirom da o skijanju nisam imao pojma, a da ne stoji kuci, koristio za letenje i bio uvjeren da u njemu izgledam cool barem ko MC Hammer; te sam bio odjeven u isti u trenutku kad se startom provezao, nesto mladji ali jednako naocit, Branko Bujan. Isti ce kasnije iskazati, kako me tom prilikom nekoliko puta upozorio na lakomislenost mog plana ali, kako mi nije zakonski skrbnik, bio je potpuno nemocan da me sprijeci u provodjenju te sulude ideje.
I tako, spustili smo se na start. Sonja je jos jednom primijetila kako joj se moj plan ne cini bas pmetnim, ali kad vec idem, nek bar uzmem kompas (taj nesebicni cin tumacim kao izraz naklonosti-imajte na umu da su tad GPS imali samo najveci lovasi, a i GLONAS je jos funkcionirao). I tako, spremio sam na vidno mjesto zirokompas skinut s jedrilice (morske) Frana Lhotke, podigao savrsenim ledjnim startom zutog Pesu u zrak i otisnuo se u nepoznato. Kako sam poletio, sve je oko mene nestalo, posljednji tribaljski kamen koji se stopio sa svijetlim sivilom kao da je pustio neku dugu vikinsku naricaljku - ne, to je fijuk vlage kroz spagice, jedini zvuk u posvemasnjoj dezorijentirajucoj bjelini sivila. Sranje. Dobro, drzi smjer i bit ce sve u redu. Naravno, zrak nije potpuno miran i vrlo brzo krilo se malo zanjise. Bez ikakve vizualne reference, nemoguce je odrediti trebam li korigirati, i koliko. Sranje. Dobro, nema panike, zato imas kompas. Pogledam tamo, a kugla zirokompasa se vrti ko blesava u svim smjerovima. Jebena troma sprava. Sranje. Dobro je, pa nije me moglo jako skrenut, sad ce to, samo sta nisam izasao. Razmisljanje koliko je vremena proslo prekida drugi pomak krila, pa zatim i treci. Sranje. Sranje. Sad sam definitivno izgubljen u oblaku, pocinjem povlaciti komande po mom najboljem osjecaju. Kazu da neke zivotinje imaju ugradjen kompas po kojem znaju gdje letjeti/plivati radi mrijescenja/hranjenja/hibernacije ili kaj ja znam ceg sve ne. E pa, ljudi definitivno ne spadaju u te vrste. Nakon par minuta gluvarenja, kurva ko za vraga ne pusta ni dolje nego stalno nekih 0.2-0.3 penjanja, odjednom se po lijevom boku ukazuje makija, komadic asfaltne ceste i rusevina neke kuce. Pizdu strininu, da sam bar bolje pazio sve one prethodne letove, sad bi znao tocno gdje sam, jebo sebe povrsnog, kud li sam gledo. Nista, sad cu ja uz tu cestu se drzat, pa kad greben krene negdje padat ili kad vidim neku karakteristicnu strukturu pa da znam na koju stranu trebam skrenut, e onda cu se okrenut pod 90 i probat ponovo izac, usi, B-stall, sta god treba. Dobar plan, koji za par sekundi kvari kurva od variometra. 0.2-0.3 i taj komadic tla i spasonosna cesta vrlo brzo su ponovno u zagrljaju magle. Sranje. Nista, probat cu okrenut za 180, ili barem blizu tog broja, pa opet naci lokaciju. Uspijevam, ponovim proceduru, i cesta opet nestane, ne odajuci mi novih korisnih podataka o polozaju. Sranje. Dok nastavljam let kroz maglu pokusavajuci smisliti bolji plan, postajem svjestan da se kroz maglu i zvuk spagica probija jedan novi, sve jaci zvuk. U kostima osjecam pulsiranje, kao da oblak ima ogromno, volovsko srce koje polako tuce, kao zvijer u snu. Zum-zum-ZUUM-zum-ZUUM-zum-sve jace-ZUUM-zum-ZUUM-zum-sve vise prijetece-ZUUM-zum-ZUUM-zum-pred ocima, taman u visini vrata i nekih pet-sest metara ispred mene pojavljuje se celicna upletena sajla! Pocinje nigdje, u bijelom, i pada desno u nista, u bijelo. Sranje, sranje, o jebeno sranje! Dok kidisem prema njoj ne mogu uciniti nista nego, vise refleksno nego planirano, zakopati obje komande u nistavilo oko sebe. Sekunda, izolirana od prostora i vremena u bjelilu, traje vjecno. Pratim svoje noge kako se izdizu par cm preko sajle, pratim krilo kako reagira glatko na pustanje komandi i prolazi, neometano, zrakom iznad zice. Adrenalim gura sto misli odjednom kroz portal svijesti. Dobro, upravo si presao gornju zicu dalekovoda. Nije te lupilo, ajd i to je nesto. Gle, mamlaze, tu su tri dalekovoda barem. Ako je ovo zadnji, mos nastavit ravno, ali ako nije, sljedeci neces proc ziv. Jebes sad na sta ces se skicmat, sve je bolje od dalekovoda. Jedina ti je sansa letit uz ovaj dalekovod dok ne prasnes u padinu, niz vjetar, niz vjetar, pa sta, boli vise od normalnog usumiranja, ali manje od tjedna umiranja na odjelu za opekline. Samo kud, lijevo ili desno? Odaberi krivo i opet si u magli, samo sad znas da je elektricni gad blizu. Hm, zica je padala prema desno...Nisam ni domislio a vec sam jurio u lijevom zavoju, pomalo se poceo nazirati i stup, pa zatim drugi, pa je ispod mene projurila cesta, pa jos jedan stup, pa se pokazala i gusta makija i klekovina u koju sam nekoliko sekundi kasnije uletio, punom brzinom i nasmijesen, slobodan i ziv kao nikad dotad a bogme i rijetko nakon tog. Krckanje grana, osjecaj drapanja po kozi, nekoliko sekundi klacenja u sicu dok stvar nije potrosila svu energiju pune brzine niz vjetar i sjedim, pola metra od zemlje, granje svud oko mene, krilo sa onom svom silom spagica upleteno u sve to kao da nikad nece izaci. Kul, iskopcam se i skoknem lakim korakom na pod. Javim se Sonji, koja je poslala pomagace da me traze a ona mozda dodje poslije, jer eto dobro je na malom startu pa ce ona sad odletit a meni ko je kriv, pa sta sam mislio kako ce zavrsit? Par minuta kasnije, cujem kroz maglu dozivanje. Nekolio odziva kasnije, do mene se probijaju Vlado Pausic i neki covjek, domaci tamo valjda, koji nosi motorku, za njim dijete od 12-13 godina cuklja kanisteric mjesavine. Decki (uzasno sretni sto su imali priliku pomoc budali) obave poso za par minuta i svi skupa izadjemo na cestu, s nama Peso u gvalji skupa s pet-sest raspiljenih trupaca zarobljenih u spagama.
Meni nista, krilu nista, HEP-u nista, a i kompas je osto citav, jebo me kompas.
Za sad toliko, u drugom nastavku (bude li mi se dalo, i bude li mirno dezurstvo) kako umjesto na krov auta, sletjeti u sumu. Ili, mozda vam ispricam kako polomiti kicmu nakon uspjesnog top landinga. Mozda ipak prednosti bjelogorice nad crnogoricom Crvenog spusta? Ili, o cem covjek razmislja dok curi s desetmetarske bukve? Eh, toliko izbora...
p,
D.

Pozdrav,
dodati ću i ja svoja dva slučaja. Jedno je drvo a drugo pad pa su ispunjene obje kategorije.

1. Drvo
Tamo negdje 99' ili 2000 (izgleda da je te godine bilo prilično gajbi) mjesto radnje Japetić. Radni dan. Radim popodne od 3. Naravno idem se prije posla šiknut z brda. Vrhunski stroj Airea Aspect u auto i idemo. Prvi let curiona, ipak sam startao prerano (oko10) ali stignem još jednom. Nazad na start i već sam u zraku. Skupilo se i nešto planinara pa ih nadobudno, desno od starta, zadivljujem oštrim zavojima i ne kužim gubitak visine. Shvatim da sam nisko i da bi mogao prema sletištu no ne mogu prebaciti greben i vučem se po kanalu. Nadam se uloviti livade na kraju kanala ali prepreka je jedno malo drvo i jedno ogromno iza njega. Vidim da ne mogu preko, odlučujem sletiti na manje drvo kako bi izbjegao sudar s većim. Na 2 metra iznad manjeg drva (šljiva) zakočim krilo, propadnem kroz krošnju, dočekam se na noge i s čuđenjem pogledam krilo rašireno preko cijelog drva kao u letu. Stiže vlasnik šljive s pilom i sjekirom i smijući se viće : E, nisi prvi pri meni. Već smo nekoliko šljiva zrušili. Za 15-ak minuta sam bio u autu i stigao na posao.
Posljedica na sreću nije bilo a analizu i greške nije teško isčitati.

2. Pad

Prije dva tjedna mjesto radnje Glistin start. DP u preciznom. Krilo Nova Aeron, kao čuvam Sigmu8 (za koji k....) da ju ne raubam. U organizaciji sam i sto mi misli u glavi. Vjetar lagano bočni. Malo i na udare. Dođem na red, dignem krilo iz treće relativno ravno, dođem do ruba i odlučim isforsirati start i bacim se (ne poletim nego skočim - kreten). Bio sam na lijevom djelu starta, propadnem i vjetar me baci lagano lijevo, vidim dio krila na granju, povučem desnu da izađem no još propadnem i s još večim komadom krila završim na drvu ispod, opet potegnem desnu, oslobodim krilo (skoro skroz) ali više nije formirano i vidim da neću izaći iz šume. Mislim da nisam visoko i odlučim se za kontrolirani pad, pumpajuči stoliram krilo i opizdim u padinu (na protektor srećom). Posljedica je bol u leđima i preponama cca 4-5 dana i na sreću ništa više. Analiza veli: 1. dekoncentracija nije poželjna 2. na zahtjevnom startu nisam dobro kontrolirao korekciju i polijetanje. Trebao sam prekinuti start a ne se bacati 3. čupanje, vađenje i pad su bili instiktivni pa da li bi bilo bolje da sam okrenuo drito na drvo ili ova solucija ne znam ali je sreća što na padini nisam pogodio nikakav panj ili kamen.


badel

za one koji ne znaju, parafreek ima unutar sebe jos jedan manji klub, a zovemo ga "klub bosanaca"
evo kako sam se ja učlanio.

vrijeme radnje: jesen 2010
copy/paste emaila s parafreek grupe


daklem, za one koji ne znaju, na dan onog (ne)slavnog helikopterskog spašavanja na Bjelopolju, malo sjevernije odvijala se moja mala osobna drama
mislim da imate što iz ovog naučiti. ili nedajmiliboze ponoviti, a znam pouzdano da ima i takvih

pa krenimo s dramom...kako jedan detalj dovede do velikog sranja....


Čin1:uvod
sunce, vjetar, pogled i mislim si - super dan i mjesto za završiti sezonu
isprobavam nove bočne protektore u sicu. vidim da su u sukobu sa špagom od spida, pa ih namještam da ne smetaju.
na zemlji sjedam u sic, povlačim speed. ide malo teže nego inače (mislim si, valjda od trenja), ali ništa strašno

Čin2:zaplet
letim li letim nekih 15ak minuta i penjem se sve više i sve mi je bolje i smiley je sve veći
vjetar je malo jači, ali probijam bez problema. dolazim do onog kanala pri vrhu grebena gdje se malo kasnije nesretno spustio kolega koji je postao TV zvijezda.
znam, kanal je, znam vjetar je jači. i isto tako znam da sam pri takvom vjetru već tamo bio x puta i da s malo speeda sve prođe ok
pri vrhu sam grebena, summit treba brzine da probije.
hvatam speed nogom, povlačim i nailazim na otpor - povlačim još jače, speed se ne miče. pas masters.
lagano odlazim unatrag.
povlačim speed rukama. je, moš si mislit....
počinjem psovati jače i glasnije.
odlazim još malo unatrag, već sam preko grebena. speed se nije popravio sam od sebe. i dalje ne radi. majku mu.
okrećem niz vjetar. psujem.
Bosno moja, klubu bosanaca, here i come.
ciljam da preletim onu široku visoravan sa šumom da dođem do doline. nakon nekog vremena kužim da je nispon prejak, okrećem prema ovećoj (i jedinoj) livadi usred te visoravni.

Čin3:kulminacija
zrak je u početku miran. očekujem rotore, nikako da dođu. prolazi misao kroz glavu: možda sve bude ok.
aha... par sekundi nakon toga dobijem malo jači klof s desne strane. evo ih, mamu im rotorsku.
ispravljam, psujem.
ogroman klof s lijeve strane.
ispravljam, psujem.
malo mira. manji klofovi.
ogroman frontalac, televizor.
ispravljam, psujem.
u cijelom tom ispravljanju gubim dosta visine i već sam pred 20 skeundi trebao početi prilaz na livadu
ovako vidim da umjesto na livadu idem prema 30metarskom zidu borova na kraju livade.
crne slutnje. psovanje. to neće dobro završiti. za rezervu sam prenisko, a i pitanje je gdje bi s njom završio. suha jelova grana u slezeni mi se ne čini privlačnom.
nema druge, počinjem lagano okretati na nekih 20 m visine.
vjetru se ni to lagano ne sviđa.
90%tni klof s desne strane. ostalo je samo nešto centimetara te proklete krpe koju sam do prije 1 minute zvao krilo visit na lijevoj strani.
shit.
osjećaj propadanja, s leđima prema dolje i odjednom udarac u leđa kavog u životu nisam osjetio. udarac u glavu. jačina ništa naspram onog što se dogodilo leđima
tišina. više ne psujem


Čin4:rasplet
na boku sam. ne mičem se. udarac u kičmu je bio nenormalno jak. strah me pomaknuti noge. nakon 15 sekundi, dajem naredbu da se noge pomaknu. miču se.
FUCK YEAH
olakšanje.
dižem se. leđa me bole. vrti mi se lagano. ali hodam. šok, stres, pitam se jel zaista sve ok ili ću se srušiti naknadno
nakon 10minuta kužim da sam pao 10m od majke svih kamena. bog čuva budale.
pakiram se. sve me boli, ali čini mi se ok. javljam kolegama da sam ok. gledam gps gdje sam. odgovor je da sam bogu iza leđa, pa onda po jednim lojtricama dolje i još koji kilometar desno.
kužim blizu neki šumski put, idem po njemu u smjeru prvog sela. hodam 5-6km po šumi, nalazim cestu i kužim da ima još 10ak km do sela. a kičma boli......al neka boli, bolje to nego da je ne osjećam
nalazim neke drvosječe. mislim si: pa valjda me neće sad još neko i je**t nakon što sam sam sebe izje**
dečki su super, žive u šumi po dva tjedna, krvav posao. furaju me u autu do šefa. šef me trpa u drugi auto i vozi do grane. Hvala care!
vidim helikopter na grebenu. vidim da nisam jedini.
stopam bus do magistrale, uskoro dolazi benco s ekipom.
pričam svoju tužnu životnu priču


Čin5:epilog
razmišljanja...mogao sam svašta. mogao sam baciti rezervu dok je bilo vrijeme i sletiti na šumu, mogao sam birati drvo na koje ću sletiti bez rezerve. mogao sam, recimo, provjeriti opremu kad sam poletio.
napravio sam što sam napravio... i nisam napravio što nisam napravio....
bolovi u leđima. puno njih. dugo vremena.
oprema je valjda cijela. ne znam, nisam je vadio od onda.
kad pomislim na letenje, nije mi svejedno. prebolit ću...


Lessons learned:
1) u zavjetrini su rotori. rotori su zli.
2) što radi na zemlji, ne radi nužno u zraku. testirajte opremu.
3) SIV kurs je nešto što treba svakako proći i nezamjenjivo je u ovakvim situacijama
4) ova naša tijela su krhka i ranjiva. djeco, nosite debele protektore. da se ovo desilo par metara više, nešto bi ziher puklo.

Još na drijevu nijesam bil al zate znam na ispitu sleteti kak padobranec .
Sad imam nove krile i se je moguće, zutra bi veČ mogle biti neke.
Sam bog koj letim trike i za njega nema dozvole , Šala