Zdravo drugari. Ima jedno dva tjedna kako se spremam nesto napisat, al nikako nac vremena. Kad njega i bude, nestane volje, pa nikako da se oba pogode. A imam priko vise toga za kazat. Nesto sam malo letio (jedva vise od pola drzavnog rekorda, ali i to covjeka u mojoj situaciji veseli) - to ce bit za par dana u rubrici letovi, putovanja i to...Malo sam se bavio i paraalpinizmom (tome ima i mjesec dana, al imam dobru ispriku, treba mi vremena montirat video). To jos ne znam u kojoj ce rubrici bit.
Ali prvo cu vam ispricat kako je zavrsila moja romansa s 2-linerima. I njih isto nabijem na k...!
Prvo, za pojasnjenje fraze na koju cete cesto naici, jedan link. Namijenjen je onima koji prate ovaj forum a, ne daj Boze, nisu s Balkana, ne prate nogomet ili inace nisu bili u doticaju s likom i djelom Z.M.
evo link
Dobro. Sad kad smo se teoretski potkovali, idemo dalje.
Ima tome dva put tjedan dana kako je bilo okupljanje na RG jugu. Temika je lijepo probijala kroz sjever cineci start taman onako fino zahtjevnim. Nakon nekoliko dvolinijskih horrora dosao je i moj red. Startao sam cak prilicno prihvatljivo, lijevo, odmah prvo dizanje u desni krug i bez problema pod bazu. Uvijek sam najvise volio XC kad tako krene - od starta do prve baze ispod 10 minuta. Bilo je onak, malo drmavo, al nista osobito, pogotovo kroz smik vjetra na oko 1500m. Dobro, malo stisnes i vozi dalje. Dva soma, baza, pa malo unutra ali po rubu za cas na cistom. Pod sljedecom malo popravim, nije da treba, nego vise onako, po navici. Prodjem i dalje, bas sam, ono, in the zone, u mislima vec petnaest km dalje odlucujem koju cu kumulostradu pratit, oko mene samo plavo nebo, bez naznake bilo kakvog problema. I onda se dogodi...
Dakle, pocetni raspored snaga osovine je kako slijedi- Boomerang 8 M, bez speeda, trimovi oko 3/4 otpusteni. Ispod toga visim ja, ukupna tezina oko 7 do 10-ak kg preko gornje granice (ne sjecam se jesam li piskio i kakio prije ili za vrijeme kriticnog dogadjaja). Srecom, drzim komande u rukama. Uvijek sam tvrdio da se s tim krilom jedino bojim frontalca. I onda se dogodi...
Bez najave, kao da Bog ima ogroman cekic. Mislim, dozivio sam i prije frontalaca, nikad nisu bili ugodni, nekad su se najavili, nekad i ne, ali sad -tu nije bilo sta za hvatat, nikakvog upozorenja, samo trzaj nazad, kratak pogled na stanicu koja od udarca izlijece iz futrole (srecom navikao sam sve vezat za sic ), kraj nje potpuno labava gurtna, u suprotnom rubu vidnog polja isto mlataraju neke spage dok pocinjem i propadat. Nisam morao puno misliti da bih znao - dosao je! Samo moj, rucno krojen i sastavljen na bedrima znojnih filipinki, clusterfuck od frontalca! Mentalno, tu sam vjezbu prosao sto puta - dok pogled ide gore, ruke su vec blizu kukova. Dok gledam krajeve krila kako si jure ususret dodajem jos malo komandi, kroz misli samo savjet s PWC-a - "whatever you do, don't let the wingtips touch". Taman kad mislim da je dinamika prevelika, uha staju mozda na 15 stupnjeva medjusobnog kuta i krecu nazad. Odmah popustim komande, uz ne prejak trzaj krilo se formira i sad, kriticna tocka...ipak, leti. Neposredna opasnost je prosla, frontalac sam otvorio, simetricno, doduse s obje strane imam kravate, desno nesto veca, mozda desetak komora, lijevo sami wingtip. Uz pocetno povecano opterecenje odmah sam zabrinut ali izgleda da krilo ima zadovoljavajucu brzinu, ne mislim da je stall problem. Pogledam lijevo, ta ce kravata izaci ako potegnem wingtip, desno je situacija nesto slozenija, ali mozda uz potezanje par linija i izadje. Full-stall ostavljam kao zadnju opciju. Na 2-lineru ga nisam nikad radio, a i inace mislim da je stabilo sigurnija varijanta za ovako male kravate. Srecom, imam jos 1700 m pa ako bude trebalo...Tu pogrijesim i krenem rjesavati prvo manju kravatu. Iskreno, izgleda da sam podcijenio AR krila misleci da su obje kravate premale da bi onemogucile ravan let. Potegnem lijevi "stabilo" i stvar se odmah i bez pogovora otvori. Dodam malo komande, krilo leti ravno. U tom trenutku, ponovno malo turbulencije, tlak u krilu pada, stabiliziram ga, jos sekundu letim ravno i onda pocinje meni neobjasnjiv dio. Krece lagan desni zavoj koji kroz pola kruga postaje znacajan (desna strana jos uvijek ima kravatu ali leti naprijed, nisam u negativi), kroz 1,25 kruga spagice pocinju zvizdati, na ulazu u drugi krug krilo se postavlja na horizont s komorama prema zemlji. Naravno, cijelo vrijeme dodajem sve vise lijeve komande, ali krilo ubrzava kao da ne radim nista. Nakon 2,5 kruga pocinjem osjecati kako me G-sila do kraja prebacuje u sjedalu, glider i dalje odbija slusati lijevu komandu. Da se razumijemo, ne ocekujem ravan let, ali sve brza spirala je definitivno previse za mene. Kroz glavu mi prolazi izvjestaj ocevica iz Piedrahite koji je gledao Boomeranga kako se otvara i zatim ulazi u spiralu do poda. Ako se to dogadjalo pilotima s mnogo vise iskustva od mene, vrijeme je da iskoristim joker "zovi". I to sad, dok jos mogu do rucice. Srecom, zivot me naucio reagirati brzo u kriticnim situacijama. Kao da gledam neciji GoPro uradak, pred ocima mi se pojavljuje ruka s rucicom, kontejner je slobodan, osjet ispruzanja ramena, pogled za rukom, spage idu dobro, rezerva je slobodna, krilo je daleko, pocinje otvaranje (sad cu vidjeti jesam li je trebao sam preslagivati), trzaj, pad se usporava, tisina, blazena tisina. Ispred mene krilo, lagano se i dalje vrti, kravata je jos tamo, hvala na pitanju, lijepo vidim kako se ojacanje u komori napinje ispod spagice (tko zna kako bi to ikad izaslo). Otkacim osigurace na quick-release karabinerima i pogledam gore. Iznad mene uredno otvorena rezerva, iznad nje, na mjestu gdje je do maloprije bilo plavo nebo, siva baza sasvim fine kvadrature. Cuje se stanica. Upecam ju nekako pokraj sica i javim Toniju da sam zasad OK. Pogledam dolje. Zasad izgleda sasvim dobro - cini mi se da cu pogoditi povecu ledinu, iako u blizini ima i sume i kuca i struje i svega onog sto ne volimo. Compeo pokazuje 1400m. U stupu, jedva da propadam i pad kao da traje citavu vjecnost. Bilo bi vrijeme da pocnem namotavati krilo. Iako mi se spagice klizu kroz rukavice uspijevam doci do platna i pomalo povuci cijeli glider oko sebe. Manje posla ako pogodim sumetinu, veselo pomislim. S druge strane, manje materijala koji ce sprijeciti pad s drveta na zemlju...No, bas mi sad jos treba dva sata na stablu, pa jos do mraka skidanje opreme...Da vidimo, na ovoj visini mi se ne svidja zanos vjetra, tko zna moze li se tu sto uciniti? Pocinjem polako eksperimentirati - lijevom rukom uhvatim gurtnu a nogama se pocnem odgurivati od kukuljice i tako pomalo mijenjam smjer rezerve. Srecom, kako sam nizi i vjetar pocinje suradjivati. Cak se malo i zabavljam, cini mi se da je meko prizemljenje sad garantirano, pa mogu malo i razmisliti o tome sto sam naucio iz ovog. U toj mirnoj kontemplaciji, remecenoj jedino povremenim popravcima kursa prolazi sljedecih parsto metara. Na 10 m mi je jasno da mi je bolje ostati kako sam sad, ledjima u vjetar, i izvesti PLF u rikverc preko protektora nego se pokusavati okrenuti naprijed. S oko 2m/s noge doticu blatnu oranicu, koljena popustaju, pritisak protektora na ledja, preko desnog ramena i topao, tako dobrodosao okus preorane zemlje. Ustanem, opsujem, vise onako iz veselja, pogledam nebo i oblake, ponovo opsujem, sad vise iz frustracije, jer vec sam se bio vidio nad Bjelovarom. Uzmem stanicu, javim da je sve OK proslo i krenem se pakirat. Kontejner sam zadnji put vidio na oko 1200, cisto reda radi pogledam gore, opsujem jos jednom. Dok slazem krilo vidim da mi je pukla jedna spaga komande desno u srednjoj galeriji. Mislim da se to dogodilo dok sam namatao krilo. Dok ga pakiram znam da je to predzadnji put (spakirat cu ga jos jednom nakon promjene spagice). Znao sam to jos negdje od 300m AGL. Bog zna, imao sam vremena dobro i na miru razmisliti. Sad cu to razmisljanje podijeliti s vama.

Zasto se ta krila lete? Trke i vrhunski XC. Trkama se ne bavim, a budimo realni, to sta nekad dobro odletim, daleko je od vrhunskog XC-a. Uostalom, 170km se moze odletit na 3-line tehnologiji, kad to napravim, mozda ce mi trebat 2-liner. Nije da nisam probao, u godinu dana leta to krilo mi je omogucilo jedan FAI trokut od 75km koji mozda ne bi uspio napravit s necim slabijim. Ostali letovi, nista bolji nego inace...dobro, i malo sam letio.
Sad cu jos i manje (poso, dijete, a i skribomanska karijera mi se izgleda zahuktava, znate kako to ide). A sve da i imam tih famoznih 100 sati godisnje, mi tu nesto zaboravljamo. Kad se o tome prica, podrazumijeva se da u tih 100 sati s tim krilom covjek napravi 10-20 full stallova, pokoji vjezbovni frontalac (ako moze), desetak spirala...kod nas, to znaci 100 sati peglanja Malog Kalnika (nemam nista protiv MK, da ne bi ispalo ko sa Spickovinom, mozete stavit bilo koji teren gdje ste uglavnom oko 300m iznad zemlje), prevedeno - mislim da mogu to letjet jer imam 100 sati rizika da me satare ko budalu a u tih 100h nisam naucio nista o tome kako se to krilo ponasa kod satiranja.
Rizik, to je sljedeca stvar. Kad sam imao 25, letio sam po svemu, bio sam nepobjediv, dok mi Tribalj nije naravnao kicmu. Onda sam bio malo manje nepobjediv. Sad sam opet malo uzjaho, srecom ovaj put me opomenulo na dovoljnoj visini da prodjem liso. Ipak, nije da mi nije proslo kroz glavu kako bi bilo stvarno glupo da zena pokazuje kceri slike oca za nekih 10-ak godina uz tekst "znas, tvoj tata je stvarno volio taj paragliding". OK, i dalje se moze dogodit ista scena uz titl "znas, tvoj tata stvarno nije znao prelazit ulicu" al kaj bus (citat Z.B.). Rizik je naravno objektivno ostao jednak, samo moja se percepcija promijenila. Da, ta su krila stabilna ko nista drugo sto sam letio, zajebu te jednom godisnje al meni je sad i ta razina rizika, na stranu uopce pitanje mogu li ja to kontrolirat, previse.
E vidis, dobro pitanje, mogu li ja to kontrolirat?! Ocito, ne Ali, pretpostavimo da sam izveo full-stall, ceprkao po spagama u spirali ili bilo kaj drugo iz vrece trikova Jean-Luc Picarda (ili po novom pravopisu - Zan-Luk Pikara), za to bi mi trebalo bar 500m. Sto to znaci, prevedeno u jezik hrvatskih uvjeta, jest da cim sam ispod 1000-1200m, glava je ozbiljno u torbi, cak i ako sve odradim kako treba. A ako pogledamo prosjecnu visinu nasih preleta, pa, tu smo negdje...(Bjelopolje iskljuceno).
Zatim, pitanje je i strukturalne sigurnosti. OK, Boom ima 23G atest, ajd...al evo Sasin slucaj, da ode B-linija usred leta? hmm...
Da, znam, sve su to stvari koje sam znao i prije, samo sta reci, zavela me ta ljepota letenja brzo, s finesom, svku bazu stignem, svako polje je u dosegu, nijedna rijeka presiroka...Jesam, voleo sam Staljina, bio mi je sve i sja...(nemojte, molim vas, da neko ne zna ko je Ilija Cvorovic).
Za sad hvala na paznji, od mene toliko (ionako se zalite da predugo pisem), stay tuned ovih dana, bit ce malo i veselijih tema, recimo da znate kaku mi je Ivica K. zamjensku rucicu sasio, kaki majstor

p,
D.

E, da, umalo zaboravio - Boomerang 8M, 100-110kg, 50h, kao nov (jedna spagica i jest nova), prodajem. Preporucio Z.M.

Pošto?

Pocinjem s 500e, al jebes covjeka kojeg se ne da nagovorit

Doc Legendo...
Nakon ovakvih tekstova poželim da imaš barem jednu pizdariju po letu... da se razumijemo - s jednakim ili blažim posljedicama. Uživam u tvojoj prozi kao prase u blatu, a i koristim staro pravilo o benefitu učenja na tuđim "greškama". Piši, samo piši...nijedan tekst nije predugačak, ni jedna priča nije beznačajna...
Elem nakon ovog tvog "slučaja" moja jučerašnja japetička epizoda za zapetljanom desnom linijom komande u najgornjoj račvi neposredno prije izlazne ivice čini se kao beznačajna tečajska vježbica koju nije dostojno ni spomenuti pod ovim threadom.
Da mogu dao bih ti još dva palca gore...
Sad te prestajem hvaliti da neki napaljeni umovi ovdje nebi pomislili da sam se zajubio u tebe...