Dobrodosli u nastavak trilogije koja prati Damjancica, vjezbenika u gusenju ljudi koji u fusu jase nebeskim prostranstvima, lijep kao slika i barem upola toliko pametan. Za one koji nisu procitali prvi dio, mislim, mozete dalje, al nije to isto, za puno razumijevanje trebalo bi krenut od pocetka, tj.
s ovim uratkomZasto je ovaj tekst ovdje, a ne medju letovima, putovanjima itd.? Pa nekako mi se cini da i razmjena XC iskustava spada u skolu i obuku. Uz to, prostor u rubrici letovi i putovanja cuvam za kulminaciju cijelog serijala, multimedijalni dozivljaj koji ce vam skinut, izokrenut i ponovo navuc gace smedjom stranom naprijed. Marketing, sta ces...
Za potpun dozivljaj potreban vam je neki programcic za analizu leta tipa SeeYou, dobri zvucnici i full HD televizor, ali moci ce i ako samo upalite kompjuter. Track leta koji cu vam prepricati nalazi se
ovdje. Osim toga, uz citanje danasnji glazbeni urednik preporucuje
desni klik, open in new tabDakle, alea iacta est! Ili, tko povijest ne poznaje osudjen ju je ponavljati. OK, OK, nije to, rdjav mi je latinski, ali ima neka rijeka u obje price pa ce biti primjenjivo...
Japetic, kao jedno od rodilista hrvatskog paraglidinga, mnogima ima jedan poseban smek. Stalno smo tamo, a godinama nije bilo znacajnijeg preleta s njega. Zato i XC od tamo ima neku drukciju tezinu, kao da povijest tog terena zasluzuje da ga se ne zanemari medju drugim brdima koja se mogu podiciti dalekim (za HR uvjete i trenutno stanje tehnike tu granicu postavljam na 70km) letovima. Posebno zbog ogranicenja visine, sto zapravo dodaje neku draz, kao da je to jos jedan uvjet koji nam je priroda postavila.
Povijest nas uci da su dosad najdalji letovi isli preko Zagorja. Odleteni su, vise manje, po klasicnom JZ, iako postoji jedan Vranicev po izrazenom zapadu, koji je koristio greben Sljemena i zavrsio u Prigorju. Meni se uvijek cinilo da je malo vise zapadne komponente dobro, najvise zbog daljeg napredovanja po Zagorju i Podravini. Naravno, vecina imena koja figuriraju na
popisu su moji stari ratni drugovi i dobri prijatelji (dobro, osim Kruselja, al mlad je decko, stigne jos
) pa sam se naslusao detalja o njihovim iskustvima s rute, neke od tih dana sam i bio s njima manji dio leta. Naravno, nezamjenjiv je i najbitniji, dio vlastitog iskustva, brojnih pokusaja i pogresaka. Tog dana, meteo situacija bila je taman sukladna onom sto sam planirao – baze oko 1600, zapad-jugozapad umjeren po visini. Planirao sam, doduse, letjeti Boomerang 8, al kaj bus (citat Z.B.)...
Generalno, strategija je sljedeca:
1. startaj, navrti (to je nekako uvijek bitno za pocet) do 1200 i odmah mars na Pljesu. Cilj je, naravno, Samobor. Nekoliko puta sam probao direktno preko grebena Ostrca sto je znalo zavrsavat slijetanjem na izohipse, u vinograde, itd., uglavnom sve fina mjesta (boljih ni nema), nikako ne bih preporucio. Iako, ima par trackova koji su i tud prosli. Zgodna stvar je i sto na Pljesi nisam vise na Japu, pa se nekako osjecam slobodniji malo i probit tih 1200 (znam, znam, isto sam u prekrsaju...).
2. SOP (standardni operativni postupak) Samobor: Nad gradom trebam oko 1500m, dakle tu cu stati i vrtiti cak i slaba dizanja ako procijenim da mogu toliko dobiti. S tom visinom mogu sigurno dohvatiti brdovecke brezuljke. Ako ne ide drukcije (citaj previse je strgano, nema uopce dizanja) idem s koliko imam, ali 1500 je fino.
Detalj kljucan za prolazak preko Save – bez ovih sporo dobivenih parsto m ne bih stigao preko
Ovo je, zapravo, kljuc cijele price, jer ta jebena Sava unisti svu termiku kroz dolinu. Dobro je biti blize Bregani jer se onda ne moram boriti protiv zanosa vjetra do Savskog Marofa. Prelazak istocnije zapravo vodi u CTR Lucko, a i onih par puta sto sam se isao spajati odmah na Sljeme (bilo preko Zapresica ili Sv. Nedjelje) nikad nije dobro zavrsilo - niti t od termike iako sam se i nalijepio na Podsused.
3. Kako god okrenes, dolazis nisko na Brdovec. Ovdje treba mentalne snage ne stajat za bilo koji prdac putem nego samo gas do brda. Jedno 5-6 puta sam nasao nekakve balone nad Plivom ili oranicom (mjesta oznacena crveno na slici) ali je to uvijek zavrsavalo slijetanjem na tu istu oranicu nakon do pola sata borbe. Sweet spot je, izgleda, mjesto zeleno oznaceno na slici.
4. Dalje preko bregi otvaraju se dvije mogucnosti - bregima na Zabok i Krapinu, ili se odmah prebaciti na Oroslavje via lagermax (po meni je to jedino mjesto gdje se isplati probati naci termiku duz autoputa Zg-Zabok). U svakom slucaju, na ovom dijelu ne treba ocekivati neke visine i spektakularna dizanja, 1500 je i dalje sasvim dosta za napredovanje. Ruta na Oroslavje je, naravno, logicnija po jacem zapadu.
zeleno oznaceno termicki aktivno podrucje s nizim visinama, plavo podrucje s jacom termikom. Desno od crvene crte vjetar ima izrazeniju zapadnu komponentu (usp. smjer stupa u Oroslavju s onim u Brdovcu) 5. Otuda, svi su problemi rijeseni, tu pocinje prava jaka termika, napreduje se lako i brzo. Odabrao sam rutu koja zaobilazi juzne padine Ivancice jer mi se cinilo da bih tako samo gubio vrijeme a ionako nisam imao namjeru ici prema VZ.
6. Sljedeci problem, Breznicki Hum. Zapravo situacija s terenom vjerojatno jako slicna Sljemenu. Smjer pruzanja grebena, venturi na ulasku, dosta mokra dolina oko Vz Toplica. Opet kao i za Samobor, kljucno je biti visok prije napada, jednom kad se udje prema Marofu nisko vjerojatno je jako zajebano. Dobra stvar je sto se sa svega jednim stupom nakon Marofa moze izaci nad ravnicu. A nad ravnicom, ihaaj! samo gledaj kumuluse i pazi na granicu...
zeleno mjesto gdje je siguran stup. Crveno je oznacena vrsna linija slabo izrazenog grebena iza koje nikako ne bih htio biti nisko. Malo juzno sam znao naici na dobre konvergentne stupove. Na mjestu crnog kruga nalazila se baza koju sam propustio a koja mi je mozda mogla osigurati jos par km dalji let. Hm, nikad necemo znati...
Naravno, ono sto vam nikad niti jedan track ne govori, sva pravila o citanju neba i dalje vrijede - dobra kumulostrada je dobra kumulostrada, ma gdje bila. Isto tako vrijedi i stara "when you're high fly the sky", s tim da je ja modificiram tako da je iza Zaboka "high" stvarno kako je i definiran - pola visine od tla do baze. Prije toga, svaku visinu ispod 1000 smatram "low", dakle "fly the ground". Nota bene, uvijek sam vise letio po zemlji nego po oblacima tako da sam mozda tu malo subjektivan.
Elem, dosta generaliziranja, predjimo na konkretan slucaj.
Stojim na startu, malo mi i nije svejedno nakon cijelog incidenta od tjedan prije (toliko mi je trebalo da slozim rezervu, a i psihu). Zakopcan sam za Shreka, kraj mene stoji Tomo Loncar i cudno me gleda dok se dogovaramo kako se vidimo na podu u Savskom Marofu. Ali dan stvarno tako izgleda. Relativno je rano, ciklusi su jos dobro razmaknuti, ali baza ima, nemamo sta cekati. Taman kad dolaze Toni i Pintar(i) potezem A-linije (Boze, koliko gurtni, koliko spage). Nakon onog dvolinijskog govna start je pravi uzitak. Ipak, kako sam poletio postaje mi bolno jasna spoznaja da sam upao u PG vremeplov, otisao s najbolje leteceg krila ikad na comp tehnologiju 2007. (dobro, ajd, trim je modificiran 2008.). Jedva izlazim na grbu, tu pocinjem drzati neku nulu dok dolazi sjena. Ne vjerujuci u kurcevu srecu postaje mi jasno - ili u usjek desno pa prema domu kroz malo rotorcica ili van pa vrlo vjerojatno Sv. Jana. Pomalo bijesan, naginjem desno i ulazim nize nego ikad, skroz do zapadne padine. Samo desno za performance!, bojni poklik iz ranih 2000-tih, i dalje je istinit. Krilo se buni, usi samaraju dok se privikavam na pojacani rad ruku. Tek sad mi je jasno koliko su 2-lineri stvarno stabilniji (dok su otvoreni). U kutu oka, Tomo je vec na 1200 nad domom. Kako, jebemti?! umalo vrisnem i stisnem lijevu skoro do negative. Srecom, na vrijeme sam se sjetio osjecaja i tocno koliko milisekundi trebam popustiti da bi sve bilo OK. Ubrzo, curenje nije problem, mogu na Pljesu, Tomo je vec tamo i nesto vrtka iako je u sjeni. Nisam zadovoljan duljinom ciklusa, tesko cu stizati pod Cu, ali jos je rano, stigne se stvar popravit. Dok kacim klasicni stup na Maloj Pljesi ("samo malo da popravim sminku" - Boze koliko bih bolje letio da mi se rijesit te navike) pogledam nazad, vidim Tonija kako nisko ide van. Zaboravljam na njega, ionako cu ga sresti negdje na 2000m gdje se najmanje nadam, iz smjera iz kojeg nitko normalan ne bi dosao
Ubrzo, na Pljesi Tomo i ja dizemo potrebnih 1500 i pokret. Nebo sad izgleda bolje, samo je razmak medju Cu i dalje povelik a traju taman toliko da zakasnim. Tu obicno pali taktika "idi u plavo, doci ces taman" pa se odlucujem za nju. Probni juris uspijeva. Znaci, tako cemo...
Naravno, opet jebeni Marof (Savski, do Novog ima jos posla). Ovaj put uspio sam stici s pristojnom visinom jer se putem nisam zajebvao s balonima ali i dalje nemam bas za u brda. Mislim, imam za doc, ali ako ne nadjem termiku slijetanje medju kuce mi ne gine. Probam dva-tri (dobro, dvadeset-trideset) kruga nad oranicom, mozda se u nuli uspijem prisuljat blize. Nekako uocim u mjestu jedno ovece dvoriste koje kao da nema zica (valjda nekom nije uspjela legalizacija) i odlucim se uvuc unutra pa sta bude. Teren je zapravo logican, nema se tu puno sta razmisljat, amfiteatar zasticen od vjetra s prirodnim oduskom, samo da nema tih jeb. kuca...Bip, bip, bip, i pomalo 130m postaje 200, nakon cijele vjecnosti 400, na 600 imam osjecaj da sam konacno uspio ispenjat, do 800 sam uvjeren da koliko vrtim moram vec bit na 2000. Dignem 1700, pogledam na sat, 1h23min leta a mogu pljunut do Japa, jebemti Savu, i Sljeme i sve.
E sad - prema Krapini nebo izgleda super, nad Bedekovcinom je plava rupa. U skladu s dosadasnjom taktikom, to je pravi smjer. Probam na Lagermaxu, nista uvjerljivo, ali mi za oko zapne kumulus kod Oroslavja. Opet sam digao 1800 ali baza je znacajno vislja, izgleda da ce biti nesto od dana... I Compeo je sretan kad moze pokazati speed-over-ground od 60km/h. Sljedeci cilj Zlatar, tamo znam stup koji me nikad nije iznevjerio, od tamo cu lako do Budinscine (i tamo znam jednog), dalje cemo vidjeti...Jos od Lagermaxa sam zaboravio na padine Ivancice, zaobici cu je skroz a tek kad vidim situaciju u Marofu cu odluciti o eventualnom prebacivanju na sjever.
Dok se priblizavam Zlataru, taman negdje gdje ocekujem nabasati na svog termickog poznanika, na oko 900m odjednom osjetim tako intenzivan miris, kao da je netko iskrcao cisternu gnojiva kraj mene. Vec pocinjem spustati ruku u gace da provjerim da nisam ja, kad mi padne na pamet: ako je taj miris proputovao 900m i nije se stigao razrijediti, bolje da ne pustam komande, to je neki jeb...krilo nazad, ruke gore, krece naprijed, puni hod, jos sekundu, dobar, sta vristis, koju pizdu materinu, obje gore, sad samo desna, ne, ipak jos jednom puni hod, desna ostani, vristi ti samo, otvori malo zavoj, opet, sve jaci vrisak dok nervozno trazim gdje je cisterna kako bih mogao tocno znati s kojeg polja pocinje taj stup i procijeniti zanos vjetra. Iako, nikakva procjena nije mi potrebna - vristanje se nastavlja dok vanjska strana neprestano posrce. Izravnam na 2200 i ko sprih izletim prema Kalniku. Pomalo, osjecam da sam vec umoran. Shvatim, ide napad. Nekad, nakon par sati intenzivnijeg letenja, odjednom mi se prisulja tako gust strah, takav vrisak iz dubine, kao da mi priroda urla da ne trebam biti tu. U tom trenutku, treba mi sva snaga volje da se ne iskopcam iz sica i bacim dolje ne bih li sto prije stigao na sigurno, na zemlju. S vremenom, naucio sam da je dovoljno minutu koncentracije na disanje, neka cokoladica i glava ce se opet pojaviti iznad vala. Naravno, ovaj put sam zaboravio cokoladicu pa sam morao polako disati dvije minute, ali proslo je i to. Srecom sljedeci stup, dobro ga poznajem, srednje je jak i obicno miran.
Dok ugodno penjem u njemu imam vremena odluciti se za dalje opcije. Svi kumulusi su sa sjeverne strane Kalnika, tako da je ocito to pravo mjesto. Iako, prava linija je tek sjeverno od Varazdinskog jezera. Kako sam visoko, cini mi se da cu uz jos mozda 300-400 m popravka moci izaci nad panoniju kod Ludbrega. Odlucujem letjeti po juznom rubu doline, mozda nesto uhvatim iz kalnickog gorja, cini mi se da uz ovaj vjetar ne mogu racunati na nesto suvislo iz te male doline. Jos je relativno rano, morao bih nesto naci, a s tim sto nadjem dokopat cu se prave ravnice. Iako, dok tonem kroz 1500m, vidim jebenu inverziju kako se slaze nad Madjarskom...fak...izgleda da ipak nije tako rano kako sam mislio, mozda nisam trebao propustiti onu zadnju bazu malo van rute s kalnicke strane...ali OK, ajmo final glide, dodjem taman na 50 m grebencic koji jednom zapeglam, okrenem u vjetar i polako, bolno, krckavokoljenski klecnem na traktorski put. Shrek kao da ceka da odemo jos par km, sekundu ostaje potpuno miran iznad mene, idealan stalak za umorne ruke. Polako, bez suma pustim da se njegovo zelenilo stopi sa zemaljskim, jednako fluorescentnim, polako, vrlo polako se iskopcam, skinem pernatu jaknu (malo je vruce na startu, ali konacno mi se ne pisa neizdrzivo nakon 2h leta), izvadim pitona i zatvorenih ociju, zureci u sunce, pustim da curi, udisuci nesagoreno loz ulje dok se zuboreci pjev mog tenora pridruzuje simfoniji popodnevne ravnice u C-duru za traktor i fazana...
Dok slozim opremu kumulusi su sve tanji, samo sto i ne nestanu. Izgleda da sam imao jos mozda jedan ili pola stupa vremena, taman za ova 4 km sta mi fale. Eh, moja tuzna zivotna prica, uvijek kratak, koji kilometar, koji centimetar, koji neuron...
Srecom, ovo je prvi put da mi konacan broj stvarno nije bitan - bit ce dana, a Jap ce i dalje biti tu...pogotovo kad narucim novu Mantru...cinjenica je da u zraku nije bilo bas mirno i da sam pred kraj osjetio neuletenost, tako da sve da je dan trajao jos i dva sata, sumnjam da bih odletio puno dalje.
OK, zadnja pouka danasnje price, zapravo dvije - imanje zene koja je voljna doci po vas je dvosjekli mac - s jedne strane ne mora se puno hodat, skupljanje je brzo, upoznate brojne restorane (vecera u Zlatnim goricama s pogledom na Varazdin okupan beskrajno dugotrajnim krvavim zalaskom sunca-neprocjenjivo). S druge, propustite cijeli kolorit likova domaceg zivlja, voznje raznim prirucnim sredstvima, opijanja s nepoznatim vinogradarima-amaterima, nema onog cudno podozrivog pogleda babe s treceg kata kad u dva ujutro sav znojno zalijepljen i vidno pripit teglis opremu uz stubiste...
Druga pouka (koja se nekako neprestano ponavlja): ako vam se iz zraka cini da "do onog sela ima oko pola sata hoda a tamo sigurno ima birtija s hladnom pivom" - vjerujte mi - ne, ne, i nema.
p,
D.
Prijava
Registracija
Najave odlaska
na letenje (0)
ČPP
Pretražnik
: 262 / 
: 4
DHV 2
