Eto nas. Pijemo pivo (već koje) pod Lijakom kod Igija na sletištu. Prva utrka uspješna. 4 Hrvata u cilju. Bruno najači na OLCu, otišao malo izvan regatnog polja, ali se vratio. Tekma nije bila duga (41km), ali nabrijana. Gas i samo gas pod bazam. Mekane tekmike ko u priči. Još uvijek lete rekreativci. Dan je ispao bombonček. Detaljnije , uz rezultate, kad se smjestimo.

uuu dobar dobar,sve si bolji.bravo

ja zajebo. Ukucao tocku L02, a trebalo je L20. Odletio zadatak al nemam start.

Da je Nicole brza od mene.. ugrizo bi ju za rit

Malo kasnim s izvještajm za 1. utrku, jer smo se malo zapili sinoć.

Jučer je bio predivan dan. Iz Zagreba smo krenuli po 100% naoblake. Kretali smo cijelu subotu, a napokon smo krenuli u nedjelju. Pače, Braco i Bruno su krenuli 24 h ranije i čekali me u 6h ujutro u subotu ispod mog prozora nekih pol sata, a onda su shvatili da idemo dan kasnije. E, ponovno su se vratili u 6h, ali u nedjelju. Sad su pogodili. Vedrana smo nazvali u 6:15 s King crossovog parkinga, jer nam se priključio Mario, ali nedostajao je drugi auto i nismo mogli sve utrpati u megana. Box i Zoki se nisu javljali. Onda smo se svi odvezli do zgrade u Malešnici gdje žive posljednja dvojica, usput uzevši bureke. Onda se i Zoki javio i rekao da su se oni dogovorili u 7h. Pomalo smo se okupili. Evo zokija sa Ženom, evo i Boxa bez žene i bez psa. Samo nema Vedrana. Vedran se na kraju odlučio za ostanak doma i košnju travanjske trave.

Oko 9:30h prolazimo uz parking i sletište pod Lijakom i samo jedan auto. Konobarica čeka Igya da otvori kafanu. Okupljamo se u birtiji na pumpi nedaleko. Došlo nas je 6 iz RH, Evo i Igora Eržena, pa prezimenjaka mu Tomaža i Klemena Peljhana s djevojkom. Dobro je nismo zalutali u prazno. Ipak, Igor pita sam sebe zašto je tu, a onda pogledava i nas s istim pitanjem. Pa došli smo se tekmati. Oblake rastjerujemo Jegermajsterom. I nakon 3. runde su se razišli.

Točke u GPSe, dokumenti i kotizacije te topli pozdravi sa starim letačkim jaranima, pa na start. Trrka će biti kratka, jer se očekue razvoj naoblake i mogući pljuskovi. Sve se odvija ispred grebena Lijaka. Puno točaka, čak 8, cik-cak, simo-tamo, nekih 40-ak km. Startamo i nabiremo munjevito visinu u predivnim širokim i mirnim termikama. Jedina mana je kaj su baze na 1200 m i malo-malo netko uroni u nj. Shvatio sam da sam zeznuo UCT vijeme (je.o ja onoga tko je izmislio ljetno i zimsko vrijeme) i tako gledam 1h i 21 min do starta. Trebalo je biti 21 min. Drkuckao sam po menijima u compeu, ali nisam niš' pametno napravio. Stigao sam malo i fotkati , a cijelo to vrijeme nisam se niti trudio da vrtim, jer je svugdje dizalo. Onda sam se pozicionirao lukavo na vanjski rub kilometarskog startnog cilindra u vjetar, pa ručno namjestio točku. Ipak, tu se zatekao Tomi Eržen i njega sam se držao ko pijan plota, jer nisam vjerovao svom instrumentu. Onda samo se sjurili u startni cilindar i 400 m točku (sletište na Lijaku, da, da vozili smo se izvan grebena na čistoj ravnici), pa juriš na 2. Koja je bila crkvica na onom špicu van osnovnog grebena. 100 % speeda i preklopljeni kotačići. Ja sam potegao, a Tomi me pratio u stopu, Mare i Suša su dolazili iza nas. 2. točku sam uspio okrenuti prvi (malo mi se produžio fenis), a u jurnjavi prema 3. točki (dvorac Kromberk) sam bio usisavan u oblak, pa sam morao zaobilaziti. To su iskoristili Mare i Suša, jer su bili niže i išli su direktno. Nakon dvorca, smo seizbacili još više na ravnicu i napadali neko selo u smjeru Ajdovščine. Držalo je van grebena. Samo 100 % speeda i mali preklop kotačića. Mare je u cilju rekao da nikad u životu nije u nekoj tekmi toliko držao speed ( tekma se od 1991.). Na 4. točki sam već bio 5. U poretku, ne znam zakaj sam počeo zaostajati (osim što su Mare i Suša bili malo overload, a ja sam bio negdje 1-2 kg ispod gornje). Čak sam počeo sumnjati da mi je krilo rastrimano (usporedbom sa Zokijevim novim EnZom sam utvrdio da je sve ok). Opet smo imali Kromberk, ali ne dvorac već MIP tvornicu koja je još dalje od grebena. Pa nakon 6. Točke i 7. je točka bila na ravnom, prema autoputu, a i 8. je bila ono isto selo prema Ajdovščini. E, sad se nebo zatvorilo i trebalo je čuvati visinu. Bio sam pao sa 900 m (kao i drugi) na 6. KT na 600 m na 7. Sad je valjalo malo uhvatiti grebena. U sjeni, na manje od pol grebena grebuckao sam i nagrebuckao do malo ispod vrha i juriš na posljednju točku. Na knap sam stigao na nju, hvatajući sva dizanja i bio sam 500 m visok, a još sam morao 4 km do cilja. Počeo sam rapidno padati, a pod full speedom sam išao jedva 40 km/h. Ušao sam u ESS na 1 km, ali i dalje nisam bio siguran za cilj. Dobio sam jedan balon i odahnuo sam. 2-3 vingača i u cilju sam.

U cilju sam skužio da sam na onom nabiranju pred posljednjom točkom izgubio 7-8 minuta i barem 5 mjesta u poretku. Ma nema veze. Cilj je cilj. Evo i Zokija, idem po pive za prvu dvojicu koja su me odrala (Suša i Mare) i za Zokija i mene. Valja proslaviti. Dolijeću i Braco i Box. Evo i Brozićke, mada nije uspjela okrenuti zadnju točku. Jedino nema Brune i Marija. Mario se pojavio kroz neko vrijeme, scurio je od posljednje točeke do cilja. A Burno, legenda je zamijenio L20 s L02 točkom i odradio cijeli task bez startnog cilindra i 1. točke. Prevc ga je pohvalio da će imati najbolji rezultat od svih na tekmi na OLC-u koliko je napravio kilometara. Poslije smo lijeno ispijali pive zureći u plavo nebo na kojem su bili predivni bijeli kumulusi i rojevi rekreativaca koji su letili u mirnoj poslijepodnevnoj termici. Uglavnom, „one of these days“ kad i krave lete!

Evo malog fotostripa: https://picasaweb.google.com/antoni.buljan/SocaOpenTask1#

Danas je ujutro bila magla u Tolminu. Na putu uz Soču do Nove Gorice počela je kiša. Na sletištu se guramo pod nadstrešnicu birtije. Kiša prestaje, odlazimo na start, razvedrava se (ne potpuno, ima neke slojevite naoblake), rekreativci lete. Polijećemo i mi. Nebo se zatvara, borimo se sa rekreativcima za prostor i dizanje (jednom sam doslovno pretrčao preko kupole). Dočekujemo otvaranje markera jedna na visini grebena, a neki i znatno niže. Po finesi ulazim u marker (kao i jučer) i okreće 1. točku (kao i jučer), pa gas na mali greben pod Danielom. Nisam stigao uhvatiti dizanje, pa sam se spašavao na slijetenju iznad brojnih vinograda. Krpam puknutu pagicu komande i znojim se od sparine i vrućine. Mnogi su kapnuli, ali se 10 krila uspjelo spasiti i ponovno vrtkaju oko starta. Idu na 2. točku Kromberk (kao i jučer), okreću, hvataju greben Daniela, pa start i odmiču po grebenu. Nezainteresirano ih promatram dok mi znoj kapa s čela krpajući špagicu. Hodam po toj pasjoj žegi s 27 kg tereta kroz labirinete odvodnih kanala i vinograda. Sažalila se jedna majka 3 male curice (imala je u džipu 3 dječje sledalice) i pokupila me, a ja sam sjeo između 2 djevojčice, dok je treća bila na suvozačkom sicu. Tražila je muža i oca svojih djevojčica koji isto leti. Nitko tekmu nije zavšio, mada su se Mare i Orož žestoko borili na ravnici da ne scure. I na kraju su kapnuli.

Rezultati: http://slo-paragliding.com/datoteke/socaopen2013/task2.html

Jučer smo imali i 3. utrku. Opet je dan započeo suncem u Tolminu, ali smo išli na Lijak, jer je u unutrašnjosti trebao biti jači vjetar. Sunčano je bilo i u Novoj Gorici, a i Gorizii, talijanskom dijelu istog grada koji je poslije drugog svjetskog rata podijeljen. Poveo sam Brunu i Bracu na turistički obilazak (kaj buš profesionalna deformacija) te smo popili kavu na glavnom gradskom trgu. Malo su se Dalmatinci začudili kako su "štekati" prazni i ima ih samo 4. Kod nas bi u normalno radno vrijeme bili prepuni i trg bi bio ispunjen s barem 10 terasa kafića. Kakvi su ti Talijani neradnici.

Kumulusi su se fino ocrtavali na proljetnom nebu i krenuli smo na start. Na startu još veća gužva. Beštimamo jer nas opet očekuje borba s tečajnikima austrisko-njemačke provenijencije. Dok se formirala disciplina i dok smo održali briefing nebo se opet pokrilo. Ali za divno čudo je držalo bolje nego jučer kad je bilo sunčano. Čak je i Sineka Trpuca diglo dobrano iznad grebena.

Onda smo startali i u mirnim, širokim te nepreglednim dizanjima osluškivali svoje instrumente kako su pipkali od 0.5-1 m/s. Zadivljujuće čarobno. Opet taj fukin' Lijak. Nevjerojatno. Blizu stotinu krila se igralo nad i ispred grebena Lijaka u visini od 900-1100 m. Dovikivali smo se, razgovarali, zabavljali u predivnim dizanjima poput „sweet lifta“, ali bez opasnosti. I to sve po 100 % pokrivenom nebu. Onda se otvorio startni marker i utrka je mogla započeti. Bjesomučna jurnjava sa 100 % speeda niz i u vjetar duž grebena . Braco i ja smo se odlično pozicionirali na markeru, onda i vodili do prve točke (Vitovski vrh, crkvica na vrhu k'o neki dan), nakon okreta, u vjetar, Braco je rapidno počeo zaostajati (O7), a mene je počeo sustizati Suša. Natovaren je k'o brod i ide k'o spaceship. Okrenuli smo Kromberk s podosta visine i bez popuštanja speeda nastavili dalje preko Daniela i starta niz greben prema Čavnu, koji je bio 3. točka. Suša nas je vodio i bio iznad grebena. Mare i ja smo su „tukli“ za pozicije na grebenu, a kako smo bili ispod trebalo je pažljivo letiti, jer su brzine bile preko 60 km/h. Nije bilo neke turbulencije, ali tu i tamo je znalo grunuti, pa kad si na preko 100% speeda (mada je to jako umanjeni hod speeda u odnosu na 2 prethodne sezone i R10.2). U jednom momentu je Mare bio toliko iznerviran da mi je nešto opsovao i krenuo me zaobilaziti po vanjskoj strani, ja sam malo popustio speed, dok je njega zaljuljalo da je hvatao krilo. A bili smo na nekoliko metara iznad drveća. Sad sam ja bio s vanjske strane grebena i slabije dizao. Ipak, bilo je opasnije voziti se njemu na repu i gutati turbulenciju od krila ispred, pa još k tome ako ga nekaj strefi i on naglo uspori, onda sam mu se zabio u dupe.

Došli smo do pod Čaven, ali nam je neodostajalo 150 m da se dignemo iznad grebena i da možđemo okinuti točku. Tu je bio jedan roj EnZa, IP6, Mantri te Dudek (ide ko metak), a upala su i 2 rekreativca na jedinicama! Ajme majko. Slaba dizanja, blizina grebena, zanos od zapada. A dolazi ih još, među njima i Zoki. Ipak, uhvatili smo tik malo iznad grebena i gas. Bolje smo dizali od Suše koji je bio u prednosti iznad nas 100 m. Prvi Mare i sekudu-dvije iza Suša, a ja nekih 20-ak sekundi. Onda su svi jurnuli bez obzira na visinu. U povratku u vjetar išli smo jedva 35 km/h. Ugledao sam i Bracu i Brunu. Dobro se drže. Počela je kiša. Onda me je počeo dostizati i Đuro, jer ima najbržeg EnZa na planetu. Pustio sam zadnje linije, uvukao fotoaparat, sklopio ruke uz sjedalo i ispružio se koliko sam bio dug. I opet me je prešao s jasnom razlikom u brzini. Čak mi je i mahnuo. Prasac. Jedino sam bio egal u brzini s Marlijem, jer je on pustio 3 litre balasta. Vode se razgovori Prevca i safety komisije oko prekida taska. Mare je za to da se prekine, jer je jednom s EnZom (2-lineri ne praštaju kišu) padao u stallu zbog mokrog krila. Prevc prati radar. Brozićka javlja da na Čavnu pljušti. Prema Lijaku je manje kiše. Otirem naočale da vidim. Idem direktno na 4. Točku, dok su Suša, mare i Đuro išli po grebenu. Slijedi me trojka nekih krila. Kalkuliram između toga da se mogu vratiti ne greben kad okrenm 4. točku (sletište), ili da se malo pogrebem po grebenu, ili će biti prekid utrke, pa imam dobru poziciju. Uglavno. Prekinuli su utrku u trenutku kad sam vodio za dlaku ispred nabrojane trojke. Đuro je kasnije rekao da sam ga malo zabrinuo jer sam ga uspio prijeći u tom momentu, ali da nije bio siguran da li bih se dokopao grebena poslije. Nisam bio siguran niti ja. Ali to je čar utrkivanja. Moram se otežati., bez obzira na uvjete.

Badava mi je bilo jurišanje, jer utrka nije trajala dulje od jednog sata, pa je stoga nevaljana. Nema veze, bio je gušt dok je trajalo. A i ona nirvana pred startni marker ne doživljava se baš često. Poredak je ostao praktički ne promijenjen od 1. utrke, jer je 2. noisila jako malo bodova. Jedino je Mare uspio preteći Sušu za nešto sitno bodova. Čestitam pobjedniku.

Rezultati: http://slo-paragliding.com/datoteke/socaopen2013/overall.html

Mali fotostrip (više pred tekmu, nego u tekmi, nije bilo vremena za fotkanje): https://picasaweb.google.com/antoni.buljan/SocaOpenTask3