Znam da vec iskacem iz pastete, ali imam jos samo ovo za prijavit pa cu neko vrijeme bit miran. Ovaj uradak zamislio sam originalno kao dio trilogije prije nego sto sam odletio 100 s RGJ, ali taj let se tematski bolje uklapao pa onda mozda i bolje da ovaj bude izdvojen.
Pomalo kao i Klek.
Kolijevka hrvatskog alpinizma, kako ga neki zovu, od kad sam na njegovim stijenama vjezbao penjacke tehnike ostalo je medju nama nesto nerazjasnjeno. Penjanje, tako prljav, mucan sport (barem na pocetku, od kojeg se i nisam bas daleko odmakao) - stalno crno pod noktima, grc u prstima, osoran miris stijene mijesa se sa znojem i magnezijem dok se nos gotovo pa vuce po kamenu. I onda jos ono uze koje nateze dolje, niz koje covjek moze pogledati da se podsjeti kako je bez obzira na metre i metre slobodnog prostora pod nogama ipak i dalje spojen sa zemljom i sa necijim zabrinutim, skiljavim licem dolje koje vjecito broji koliko jos metara ostaje... Kad sam poceo letjeti dobio sam alat kojim mogu pobijediti stijenu na ljepsi, cisci nacin. I to sam obecao Kleku - da cu ga, jednog dana, napustiti na ljepsi nacin nego absajlom...
Jednog dana.
Od pocetka, nije se cinilo lako (imajte na umu da je to bilo negdje oko 1999.-2000.). Sva istrazivanja koja sam bio poduzeo do tad dovela su me do samo jednog ranijeg leta - Danko Petrin navodno je poletio negdje odozgo (kasnije cu, u razgovoru s njim, doznati da se radilo o cistini ispod helipada). Ovisno o tome koga bi pitali, let je protekao mirno, ili su na njega pucali iz obliznjih sela misleci da se radi o diverzantu neprijateljske armije (to je bilo negdje ratnih godina).
Ja sam imao drugu ideju - ne bi li bilo lijepo poletjeti sa samog vrha? Kratko jest, ali uz malo vjetra...Sad, nekoliko godina i sest pokusaja kasnije, mogu reci kako sam bio glup. Na Kleku, naime, nema malo vjetra - ili nema nista, ili izuva iz zavezanih cipela.Prvi put sam to naucio kad smo u pijanom magnovenju Glista, Zoki i ja krenuli iz Zagreba oko pola dvajsdva, malo svratili na Sljeme gdje smo umalo zacerali Terrana II u sumu ko sto je nekad autohtoni zivalj znao bacat isluzenije stojadine s magistrale prema moru, a zatim, utvrdivsi da i nisu uvjeti za nocni let, krenuli na Klek. U takvom stanju ljudima se znalo svasta cinit ko dobra ideja. Eto npr. klanje susjeda, prevrtanje krava, opcenje sa osobama upitne rodne pripadnosti, pa zar je onda tako strasno malo svratit na Klek? Naravno, dok smo stigli u dom bilo je pol 2 ujutro, mi bi se bili i otrijeznili da nismo bili pametni pa u Ogulinu pobacali u opreme po jos par putnih, a vjetar je tako derao da, hm, pa, recimo da ne mogu ja bit pijan koliko vjetar tamo moze derat. Tad jos naravno nitko nije bio cuo za "light" opreme, a i da jest, to bi bilo nesto sto nose ovi sto jednom godisnje zatvaraju promet po Zrinjevcu (ne specijalna policija, oni drugi). Tako da smo drugi dan veselo mamurni lijepo sisli s opremama na ledjima nazad u Bjelsko i s repovima medju nogama pokunjeno se vratili kucama na odusevljenje nasih boljih polovica, koje su odreda "odmah znale" kako nis od toga i "koja budala opce ide" po "takvoj prognozi".
Drugi put sam bio sam. Isti rezultat - samo ovaj put je samo jedna "odmah znala".
Treci put nisam nikom ni reko da idem. Taj put mislim da je i snijeg padao.
Onda je bilo jos nekoliko pokusaja. Do tad, vec sam bio potrosio sve koji su dovoljno pomaknuti da bi isli to pokusat. Duljina mojih veza mjerila se brojem zajednickih uspona na Klek. Predpredzadnji put, zena i ja smo prolazili kraj Senja na putu kuci s mora i palo nam na pamet sto ne bi svratili malo do
Kleka na popodnevni tandem s vrha. E to je bio vrhunac! Dosli smo gore, ne, dovukli smo se gore po najtoplijem danu u jebenoj godini, tako stabilno da se nisam mogao ni znojiti koliko sam osjecao tlak stupca atmosfere, valjda ni na apsolutnoj nuli nema tolikog mirovanja kako je taj dan zrak stajao. Cak smo nadobudno i izvukli tandem, kao da probamo. Srecom, dok sam ga spakirao sunce je malo zaslo pa ga nije bilo tesko nosit dolje. E tad sam bio odlucio dvije stvari:
Prvo, necu vise ic tamo "onda kad nije dobro za bilo kakvo pametno letenje" nego cu pocet gadjat prognozu.
I drugo, ici cu po zimi, kad snijeg pokriva ostro kamenje, betonske temelje starog ogledala i ostalu sutu razvucenu po vrhu. Zdravije je za spagice a i covjek se ne mora zajebavat s raznim cobra-startevima, slaganjem spagica i slicnim.
Pa sam onda bio jos jednom, onda kad je zakrkacilo tri i po metra bijelih govana. Srecom, Kruselj se dao nagovorit da idemo gore pa smo se jedan fini dan s pravom prognozom dovezli u Bjelsko. Bijelih govana je bilo toliko da smo se prvo pola sata vozili sirim rajonom trazeci parking, da bi se na kraju vratili na neko krizanje, izlopatali par kubika snijega i tu zacerali kola nadajuci se da nece bas danas domaci zivalj ic prikolicarem izvlacit drva iz sume. Ic gore na skijama cinilo se ko super ideja dok nismo zasli pod stijenu pa sam ih morao staviti na ledja. Nije da su teske, nego gadure zapinju u sumi. E a kad smo stigli gore, dobrodosla promjena - opet je orkanski puhalo. Lijepo smo sjeli, malo podivanili i kuci, sa skijama na ledjima, jer jos ne skijam toliko dobro za stazu niz Klek. Dobra je stvar sta smo auto nasli tocno gdje smo ga i ostavili, neostecen.
I tako smo dosli do kriticne zgode. E da, u medjuvremenu se dosta toga dogadjalo. Jake snage PJK Zagreb predvodjene Nenom i Tomom Gomercicem (nasa mlada nada) bile su jednom gore i dobro se naletili startajuci po jacem jugozapadu s livade prema Klecicama. Samo nastavite stazom od doma, ne mozete fulat, to je jedino mjesto s kojeg se moze normalno startat. Zeni se promijenilo zdravstveno stanje pa je otpala (barem na neko vrijeme) tandemska varijanta. Snijeg je vec krenuo kopniti tako da sam vec pomalo nestrpljivo iscekivao "taj dan". A "toga dana" Aladin bi trebao pokazivati do 5m istoka-jugoistoka, nesto visoke naoblake, bez prevelike nestabilnosti atmosfere (bar za prvi put). Kako je taj smjer vjetra prilicno rijedak a prilicno nuzan (hvala likovima koji su nasrali kucicu s generatorom i antenicom ravno u jugozapad, a i onima koji su digli stupic koji sluzi bog-te-pitaj-cemu tako da ne mozes startat na sjeverne smjerove) bio sam sretan ko Klingonac u kupleraju kad sam konacno ukibio takav dan. Jos i iz dezurstva s mirnim nocnim dijelom, samo je trebalo uspavat stvorenje od 28 godina i jednako toliko kila, sticenicu bolnice u Bistri tako bolno pomotanih ekstremiteta da se covjek mora pitati ako Bog postoji, i ako je on sveznajuci, dobar i milostiv, kako mu je to promaklo i zasto to dopusta? Covjek samo moze biti sretniji kad ujutro moze na svoje dvije zdrave noge otici na brdo, pogledati zdravim ocima kako lijepu zemlju imamo i zdravim mozgom shvatiti kako ima onih koji nemaju tu srecu...No, enivej, opet zvucim ko Gibonni, ajmo dalje.
Kako se snijeg vec pomalo povukao iz doline, s parkingom je bilo lakse. Pomalo sam spremio stvari(napretkom opreme sad mi sve stane u Milletov 55+20l ruksak koji je puno komforniji od bilo ceg drugog za nosit, a fala bogu ima i posebna mjesta za cepin, dereze i ostalo sta covjeku može zatrebat) i krenuo gore po dobro utabanoj stazi. Putem, samo jedan trkac i tri Slovenca koji izgledaju kao da su u domu zadnja tri dana. Na vrhu, mir, posvemasnja samoca i opet, pogadjate, nula. Povremeno, kad skupim hrabrosti nagnuti se nad istocnu stijenu, osjetim kako se uz nju kroz kuloar dize mrvicu topliji zrak, slabo, tek toliko da malo zasuska kroz lisce onog jedinog grma. Dobro, sunce je jos s te strane, sjest cu i pricekati. Ako i ne okrene, mozda ce mi omoguciti start u nulu, bitno samo da ne gura krilo bocno jer je na platou toliko mjesta da je upitno mogu li najsavrsenijim startom dobiti krilo nad glavu prije nego stanem na zasnjezenu kosinu od metar i po koja vodi u 60-metarsku vertikalu. Obucem na sebe sve sto imam, izvadim smartphone i pocnem proucavati prognozu, pa satelitske slike, pa slike golisavih curica. To mi je uvijek bio posao snova - pisati tekstove ispod duplerica u 24 sata - zamislite kako se oni negdje zabavljaju, izvuces jednu sliku pa krenes: Heidi, doktorica astrofizike s Floride koja nekoliko puta tjedno servisira rakete itd... iako je sa slike bolno ocito kako je Ivanka iz Spickovine (kaj ocete, ak smije premijer mogu valjda i ja) jedva zavrsila sest razreda osmoljetke. Pa onda ponovno prognoza. Taman kad pomislim kako je mobilni internet najveci izum nakon kotaca sjetim se kako bi bilo dobro ostaviti nesto baterija i za slucaj spickavanja. Bah, kake sam srece, u pola stijene ionako nema signala, pomislim i ponovno krenem ukrug - prognoza-satelit-Heidi. Pa malo spavanja. Gledanje kako se snijeg topi na gojzama, isto zabavan sport. Svako toliko napravim krug, uzivajuci u pogledu na Ogulin u vec pomalo zelenoj dolini i Bjelolasicu pokrivenu snijegom, kao da stojim tocno na granici zivota i smrti, istovremeno iznad oboje.
Nakon dva sata, strpljenje me izdaje. Napravim snjeznu gomilicu oko jednog postolja za stup koje je izvirilo iz snijega, lijepo zagladim rubove i preko svega slozim krilo i spagice. Kad napravim dobru kiflu taman stane u pravi smjer. Ukopcam se, dohodam do samog straznjeg ruba krila, udahnem dvaput i zaletim se ko sivonja...u tri koraka rub je tu a ja jos ne osjecam ono zatezanje kad aerodinamicke sile preuzmu. Brz pogled iza na donji rub krila koji se jedva odvojio od podloge i jasno je - prekid. Ponovno skupljanje i jos cekanja. Sam sebi kazem: osim ako ne probije jebena termika sljedeci pokusaj tek kad je sunce daleko na zapadu. Iskopcam se, skinem rezervu i ponovno se udobno namjestim za jos sat i po cekanja.
Kroz sat i po promijenilo se nije nista. Vec pomalo razocarano bijesan (mislim da je frustriran prava rijec) razmisljam bih li probao jos jednom. Uvijek je tesko u tim trenucima procijeniti je li to jedan od onih impulsa kojih se poslije s veseljem prisjecas tokom cijele hospitalizacije ili stvarno zrela, "objektivna" procjena mogucnosti uspjeha. Ipak, pokusat cu. Bocna komponenta prakticki je nestala, kao da je maalo, maalo, jedva zamjetno pocelo propuhivati i s jugoistoka. Slozim se ponovno, pazljivo slazuci krilo kao da je svaki centimetar prostora razlika zivota i smrti. Ukopcam se, ponovno korak do krila, shvacam da pomalo hiperventiliram. Smijesno. Sad ili nikad - potegnem ko sivonja, ociju uprtih u rub i zadnji trag cipele prije ambisa. Tu moram stati, jos tri koraka, nema otpora iza mene, dva koraka, krilo se ne cuje na zemlji, jos jedan, nema sile, tu smo, stani, jebemu! ili, cekaj malo, sta je ovo?! na komandama onaj poznat osjecaj kad se oba uha napune i krilo se rastegne po rasponu kao ptic koji razgibava krila. Potegnem komande dolje, malo zastanem, krilo, koje je u zadnji cas zahvatilo blagu uzlaznu struju zraka preko ruba, drzi! Ne gledajuci gore nastavim pun gas znajuci da natrag vise nema. Krilo prolazi blizu sajlama koje spanaju antenu, blize nego sto bih zelio, ali nista ne zapinje. Pogled gore, izgleda formirano, i tek tada shvacam da je Klek iza mene. Nazalost, ne i ispod. Ipak, istovremeni osjecaj agresivne pobjede i mirnog pripadanja preplavljuje me dok Alpha sa svojim debelim spagama zuji kraj doma, sunovracujuci se prema Bjelskom. Sletiste, veliko i mirno kao zrak kroz koji plovim, sve je blize. Zadnji okret prema Kleku - obicno mi se sva brda s kojih nakon uspona odletim cine manja nego prije. Klek ne. I dalje jednako visok, jednako prijeteci, kao da jos nismo gotovi. Izgleda da cu morati ipak napraviti ono sto su Neno i Goma napravili par tjedana nakon ovog dana - navrtiti pod bazu kojoj Klek sluzi kao okidac i otici do Ogulina, sletjeti na pjeskomet od Frankopana i pogledati ga ponovo dok unistavam meksicke palacinke i pivu. Do tad, ostavljam vas s ovim malim video-uratkom (znam, postaje dosadan prema kraju ali sta cete, tek ucim za spilberga). Jer, naravno, track nemam...
p,
D.
Prijava
Registracija
Najave odlaska
na letenje (0)
ČPP
Pretražnik
: 262 / 
: 4
DHV 2
na Kleku sam nekad provodio dost cajta te znam kako gore izgleda ... svaka cast Dok... upam da nebos to pokusao ponoviti.. jer ljepse mi je uz filmic poslusati Smetanovu Vltavu nego na kakvom drugom mjestu Tisinu ( 
)
